Ljubav i brak

Nedjeljno jutro.
Taman se digle, Kćerka i ja.
Negdje je, oko, osam i trideset.
Zvono na vratima.
Malo mi čudno da netko zvoni u ovo vrijeme. Obično kucaju, u slučaju da Kćer spava (makar su to rijetki dani kada spava duže od osam, osam i pol) ili nam, prijatelji, željni jutarnje kave i ćakule, dolaze kasnije i jutarnja kava postane okopodnevna kava...
Svekar je na godišnjem, otputovao je, ali čak se i on naučio nazvati pa provjeriti jesmo li kući i jesmo li budni.
Otvaram vrata. Na vratima Romkinja, od 35-40 g i djevojčica od kojih 11, 12g.
Žena pita imam li, kakve, stare odjeće. Da sam znala da će doći, pripremila bih ono što više ne nosimo ili što nam se više ne sviđa, što je Muž prerastao : )...
Objasnim kako nemam, drugi put, bla, bla....
Žena je, odmah, počela priču: ti si dobra osoba, nikome ne želiš zlo pa misliš da i tebi nitko ne želi zlo...Ali puno si suza prolila zbog ljubavi...Muž je sretan s tobom...Pazi se, stara žena je bacila uroke na brak i ljubavnu sreću...
Pa, nešto, priča o djetetu koje se trza u snu i moram pripaziti na njega.
Pa o nekoj saobraćajki koja je dobro završila (doduše imao je Muž, neki dan, jedno slijetanje s ceste i dobro je završilio...Pukao je zadnji trap ili nešto slično....)...
Uporno me ispituje na kojem području života mi ne ide, a ja, njoj, uporno, kako je sve u redu...
Onda kaže da ja ne vjerujem u uroke, ali da bih se trebala pripaziti....
Uporna s teorijom zavjere : )
Mama moje prijateljice je nasjela na priču o urocima, pokazala kako vjeruje u to i onda joj je Ciganka ponudila svoje usluge skidanja uroka koje imaju svoju cijenu...Ma, naaaaaaravnooo!!!
Ne sjećam se svega što je pričala. Nešto o tome kako smo Muž ili ja planirali ići kod vidovnakinje pa nismo...Da sam pokazala interes, sigurno bi se ona, odmah, kandidirala za tu ulogu...
Igrom slučaja, jučer, dok sam bila u čekaoni kod doktora, čekala uputnicu za vađenje krvi, čula sam sličnu priču...Samo, žena, kojoj je Ciganka «gatala», skroz se prestrašila i zabrinula. Počela se raspitivati o skidanju uroka...Kaže kako stalno misli na Ciganku.
Ja vjerujem u «nešto»...Ali vjerujem i kako se zlo zlim vraća i kako ti nitko ne može nauditi ukoliko mu to ne dopustiš..Ukoliko, makar, jednim dijelom sebe vjeruješ da je «proročanstvo» istinito, ono će se i ostvariti u manjoj ili većoj mjeri.
Vjerujem kako vjera u sebe, čvrst stav, djeluje poput ogledala koji negativne zrake odmah reflektira natrag, ili, taj pozitivni stav, stvara štit u koji se zabije i onesviještena padne pored nogu, svaka negativnost prije nego, uopće, dospije do tebe.
Čuvajte se štrige i štriguni >:)
Ah, da, djevojčici sam dala 10 kn za kruh, sladoled, štogod...A i za svaki slučaj, da me, ipak, ne ureknu... : )

Jutros sam se digla u pet.
Iako sam kasno išla leć, oko pola noći, probudila sam se bez sata i to naspavano.
Popila sam šumeće vitamine, komotno sam se otuširala s Kćerkinim gelom (super mi miriši onaj Johnsons s losionom), stavila vodu z a kavu, namackala se baby uljem (lavanda i kamilica), namazala lice super-extra-ultra hidratantnom kremom sa zaštitnim faktorom...
Pojela kukuruznog kruha, od jučer, obilato namazan Nutellom (moj grijeh, moj grijeh... : ) ), popila bijelu kavu i Prenatal.
Oprala zube. Nisam, sada, iskoristila i Kćerkinu pastu s okusom žvakaće gume : )
Dignuo se Muž. Rijetko kada se vidimo ujutro, ali, jutros, se dignuo ranije jer ide na Lošinj...Kiss, kiss...
Malo namazala oči, cveni Rosal na usta, i malo rumenila...Došla je i mama. Tata me čeka u autu jer nije imao gdje parkirati...
Krećem u nove radne pobjede. Eh, da, ubacila sam dva Gastala u torbicu jer me počela pucati žgaravica, svako toliko...Beba će imati kosu, rekle bi stare žene.
Inače sam se, kada sam bila cura ; ), uvijek tako komotno spremala, a od kada sam mama, sve na brzinu i u žurbi.
Bilo mi je super ovako započeti dan. Možda bih se mogla početi ranije dizati? Ali, kada taaaako volim spavati ili, makar, samo ležati i razmišljati, maštati, još dok su komadići snova rasuti na jastuku, pa ih hvatati, slagati i preslagivati (pjesnički sam raspoložena : ) )....
Dok sam išla na automat po kavu od ječma, vrata mi je otvorio najzgodniji kolega (po izboru kolegica, meni je oku ugodan, ali ne zrači)..Kolegica, koja je bila samnom, otopila se kao sladoled na ljetnom suncu...
Kada sam se vratila s automata (koji, čak, za promjenu, nije niti «pojeo» novac), kolegica mi je, iz čista mira, donijela, neki mali, smotuljak..Rekla je nešto u stilu «Ovo sam vidjela u gift shopu i podsjetilo me na tebe»..
Otvorila sam. Kad ono, pločica s magnetom (za frižider npr), slika poljskog cvijeća na kojoj piše: Majke drže ruke svoje djece na trenutak, a njihova srca zauvijek»...Rastopila sam se, sada i ja, kao sladoled...
Baš me razveselila.
Jako lijep početak dana! Tralalalalalala!

U posljednjih nekoliko dana što sam s Kćerkom provela u parku, požalile su mi se, čak, tri bake. Bolje rečeno: nona, baka i majka, sve osjetljive na svoju «titulu» tako da moraš paziti kako ćeš koga oslovljavati, ali to mi je baš simpatično. I moja nona je takva. Ne daj Bože da je netko zove «baka» : )
U park dolaze sa svojim unucima: preciznije dvije dolaze s unukama, a jedna s unukom, mahom vršanjaci Kćerke. Razlika, možda, mjesec, dva, simo-tamo.
Žaljenje krene spontano.
Počinje pitanjima o mojoj trudnoći: je li mi vruće, je li mi naporno trčkarati sa Kćerkom...Onda krenu kako bi one htjele imati još unučića, ali «naporno je to»..»Djeci» (sin i snaha, kćer i zet) se ne da, tako rano odlučiti na još jedno dijete (Ok, neka ljudi žive kako žele, protiv toga sam da itko diktira nekome kada je najbolje vrijeme za što), pa oni još izlaze, evo unuka spava kod nje već treći dan...
Uglavnom, svodi se na to kako «djeca» (sin i snaha, kćer i zet) svaku priliku iskoriste da dijete uvale baki, noni, majki.
Majki sam i posudila pelene jer je ostala bez njih, kćer ih nije ostavila dovoljno.
Kćer je, jedan dan, radila popodne, drugi dan joj je pao tlak pa «nek se odmori», a treći dan je navečer išla na, nekakav, koncert.
Meni to nije jasno. Ne znam, više, jesam li ja čudna ili su ti, drugi roditelji, čudni?!
Moj Muž bi isto, rado, uvalio Kćer. Odnosno, ne bi imao ništa protiv toga, a i tako je malo viđa.
Ja sam za to da roditelji trebaju odgajati djecu. Nisam protiv baka servisa, i ja ga koristim jer smatram da je bolje, za Kćer, da bude s nonom, dok radim, nego u jaslicama.
Slijedeće godine, kada bude imala tri godine, planiram je upisati u vrtić.
Neka i mimo redovnog čuvanja Kćer otiđe u šetnju s nonom ili bakom, didom, nonotom...Ako dođu po nju. Ali da Kćer, po cijele dane, iako smo Muž i ja doma, bude s nonićima...Nema mi smisla.
Istina da mi, nekada, baš treba odmora, da bih najradije zamrznula vrijeme i spavala...Ali Kćer, smatram, svojom obavezom. Ja sam joj mama.
Neke druge dane mi je, skroz, gušt igati se, čitati s Kćerkom, šetati...
Većinu vremena mi je gušt naše druženje. Vrijeme jako brzo prolazi i smatram kako bih puno izgubila da njen odgoj i naše zajedničko vrijeme prepustim drugima.
Ne želim baki i didi, noni i nonotu, uskraćivati druženje s unukom...Dapače. Uvijek sam za njihovu igru, šetnju...Neću uslišiti molbe kao što su «Neka malena ide s nama mjesec dana na godišnji»....Ili «Neka vikendom spava kod nas» jer vikend je jedino vrijeme kada smo svi troje zajedno, a tih mjesec dana su, vjerojatno, posljednji koje Kćer ima nas, mamu i tatu, samo za sebe...
Slažem se sa starom «narodnom» (hmmm...zapravo...koristi je, samo, moja teta»: «Tko jebare taj zibare» : )

Sinoć sam našla, još jednu, pjesmu. Nema datuma pa nisam sigurna je li srednjoškolska ili iz ranih studentskih dana.
Nema niti naslova.
Pomalo je depresivna. Rijetko kada sam u živahnom, vedrom, optimističnom raspoloženju, pisala pjesme (osim ljubavnih i «filozofskih»). Tada uživam i ne osjećam potrebu, takvo raspoloženje, prenijeti na papir (nikada pjesme ne ukucavam u komp, volim old fashioned way : ))...
Vruće je, noge držim na hrpi registratora koje sam si posložila ispod stola i jedva čekam godišnji...Što se više približava to ga više želim.
Slijedi pjesma:

Previše se crnog svega skupilo u meni.
Isprat' to ne može nit' snažna Suzna Rijeka.

San diže zastavu: priprema, pozor, kreni,
A kočnica uma naredi-nek' čeka.

Stop mi, obično, puno ne znači.
Glavna postaje i sporedna cesta,
Al' danas se, nikako, ne mogu naći,
Nigdje, sebi, ne nalazim mjesta.

Gdje je ventil nemira duše,
Da propusti gorčine bar, nešto, malo.
Da se stjenesa srca polome i sruše,
da snažno mi bude do bilo čeg' stalo....Bar malo.