Ljubav i brak

Sinoć sam našla, još jednu, pjesmu. Nema datuma pa nisam sigurna je li srednjoškolska ili iz ranih studentskih dana.
Nema niti naslova.
Pomalo je depresivna. Rijetko kada sam u živahnom, vedrom, optimističnom raspoloženju, pisala pjesme (osim ljubavnih i «filozofskih»). Tada uživam i ne osjećam potrebu, takvo raspoloženje, prenijeti na papir (nikada pjesme ne ukucavam u komp, volim old fashioned way : ))...
Vruće je, noge držim na hrpi registratora koje sam si posložila ispod stola i jedva čekam godišnji...Što se više približava to ga više želim.
Slijedi pjesma:

Previše se crnog svega skupilo u meni.
Isprat' to ne može nit' snažna Suzna Rijeka.

San diže zastavu: priprema, pozor, kreni,
A kočnica uma naredi-nek' čeka.

Stop mi, obično, puno ne znači.
Glavna postaje i sporedna cesta,
Al' danas se, nikako, ne mogu naći,
Nigdje, sebi, ne nalazim mjesta.

Gdje je ventil nemira duše,
Da propusti gorčine bar, nešto, malo.
Da se stjenesa srca polome i sruše,
da snažno mi bude do bilo čeg' stalo....Bar malo.