29.02.2008., petak
Neka nam se Majka Zemlja malo odmori.
|
Za sve koji žele podržati akciju. Zamracenje svijeta: 29. 02. 2008 od 18:55 do 19:00 Predlazemo da pogasite sva svjetla i ako je moguce sve elektricne uredjaje da nasa planeta moze disati. Ako odaziv bude veliki i usteda energije moze biti znacajna. Samo 5 minuta i vidite sto ce se dogoditi. Da, biti cemo 5 minuta u mraku upaliti svijece i naprosto gledati u njih pustajuci nas planet da udahne. Ne zaboravite da snaga lezi u zajednistvu i da intrnet moze biti vrlo mocan posrednik za velika djela! Proslijedite vijest i ako imate prijatelje u svijetu zamolite ih da ovo prevedu i usklade satove. Prošle godine bila sam razočarana. Mi smo svjetla pogasili i izašli van. Ja sam naivna mislila kako ću izać u mrak, jer će svi zagasit svjetla. Šipak. Možda ove godine bude bolje. Možda građanska svijest malo jača ove godine? |
Uradak gotov a ostalo ništa baš pametno
28.02.2008., četvrtak
Četvrtak
27.02.2008., srijeda
|
Sada je petnaest sati i nešto minuta. Ja osobno, izgledam kao da me je netko upravo izvadio iz vešmašine. Nakon centrifuge. Osim toga još izgledam i purpurno. Ta mi se boja lagano razlijeva po cijelom licu a najviše oko nosa. Tamo gdje se isti briše. Pak sam išla na WC te pogledala u ogledalo. Začudila sam se koja to odvratna vještica gleda u mene. Čudila sam se dok nisam shvatila. Onda se više nisam čudila ružnoći NEKIH žena, već sam se nasmješila ljepoti duše. Pak sad idem kući. Svojoj. U krevet. Svoj. Ionako sam potrošila sve maramice, počela sam trošit i ovaj papir za brisanje monitora, no i on je lagano pri kraju. Bojim se da bih mogla prijeć na rukave vlastite mi ljubičaste majce koju danas imam na sebi. Pak je bolje da se pokupim i odem. U krevet svoj, kao što već rekoh. Doma. Di imam pakete maramica škrto spremljene u ladici. Ondak ću si skuhat čaja. Litre i litre. Popit andol. Prošetat malog pasa. A zatim ravno, direkt i temeljito u krevet. U san. Okrepljujuć. Ozdravljujuć. A zatim, nakon što se probudim, kad vidim da li je svijet ljepši ili je jednako mutan kao što je bio i prije sna, odlučit ću što i kako dalje. Ako je lijep, možda otvorim laptop pak pogledam ima li koji komentar na ovo moje švrljanje a ako je mutan, okrenut ću se na drugu stranu i u snu probat sačekat neke bolje dane. |
Novi uradak
26.02.2008., utorak
Nagradna igra - nagrade
Nagradna igra
|
Vidim po komentarima da se danas nosi se crveno. Prvu rečenicu koju sam htjela napisati u ovom postu jest da je danas utorak (dan koji ne volim bljak), da se nosi crveno i da je planeta Mars. Ali mi komentiralo u prošlom postu i pokazalo da zna i da svi na sebi imaju crveno.  Svrha mog postojanja smanjuje se. Nekako sam imala osjećaj do sada da ima svrhe to što pišem postove....kao. ..pa eto... moram napisat koji je dan i što se nosi tako da se to zna..., no ni to više potrebno nije.  Škola za pačiće male uspješno je završena. Pačići polovili boje i što ću ja sad? A smislit će se nešto. Sad kad smo polovili boje idemo korak dalje. Ali to sutra. Za danas jedna zagonetka. Nagradna igra sa zagonetkom. Nemam straha da bi itko pogodio jer je teška. "U kuću ulazi bez kaputa Iz kuće izlazi s kaputom". (o.a. ideja o zagonetki je bezobrazno ukradena Propheti. Jerbo i on ima zagonetku na svom blogu). Budući da je zagonetka teška to ću si razmislit o nagradi. Bit će prva, druga i treća nagrada. Ali to poslije ručka. Tako da mogu imat razlog za update. Svima čestitam utorak. Bljak dan. Evo nagrada : treća nagrada : privjesak za ključeve u obliku mede druga nagrada : set pinkala u original kutiji. sve novo. prva nagrada : set (8 kom) uskrsnih čestitki . s kuvertama. sve jedna ljepša od druge. čestitke mislim. Ako štovano čitateljstvo IKAD pogodi ovo, a neće , znam, nemam straha ondak će dobit jednu od tih nagrada. Uopće mi nije jasno zašto sam rekla prvu, drugu i treću nagradu.  Ali će ondak druga i treća bit za najoriginalnije odgovore a do sad mi se čini da fulvusica ima treću. Nagradu mislim. Ipak evo mala pomoć. Radi se o prehrambenom proizvodu. Tak! |
25.02.2008., ponedjeljak
Novi uradak
23.02.2008., subota
Naša škvadra
|
Budući da mi je život posložio kockice za ovaj period, nemam što gunđat, samo šutit i radit i čekat da prođe. Nekako mi teško bit doma. Imam osjećaj da me guše na poslu, a zidovi doma. Nisam navikla tako puno bit omeđena. Ide mi se van. No ne mogu. Muškarac temperatura 4. dan. Pas zaljubljen. Ja radim. Ni traga nekom prazniku, godišnjem odmoru, odmoru. Bemti period. I tako sam za laptopom ili za šparetom. Ili u nabavci. A za laptopom nemam što pametnog pisat jer se ništa ne događa. Pak sam si razmišljala malo na temu - s kim se mi to družimo? Mi , mislim pod mali pas i ja. Jerbo je i to jedan dio našeg života. Nekako nevažan, a opet. (Mala digresija. Mali je pas, naravno i ja , bio vani u pola sedam, čekajuć svoju dragu. Ostavila sam ga, ali došla po njega. Ondak sam ga u pola dvanaest ponovo izvela, sunce je, toplo je, i ostavila. I bingo. Pola sata kasnije mali se pas SAM VRATIO DOMA. Neko mu je otvorio vrata od stubišta i ja sam čula gunđanje pred vratima. Ako netko gunđa zna se tko je. Pak sam išla otvoriti a torpedo uletava i ravno na zdjelicu sa hranom. To mi sve drago. Jerbo, sutra ću mu stavit ključić oko vrata, vidim može sam. Pak ću ga pustit a sam neka se vrati. Možda ga i u dućan pošaljem. Možda i po kruh. Ambicije su mi velike. Možda ..) E ovako . Mi se družimo sa 5 pasa. I 5 vlasnika istih. Prvi kojeg smo upoznali je MaliStariCrniAvlijaner. Koji je usput i homoseksualac. Koji je pokušao zavesti Malog pasa, ali ovaj se nije dao. Pak su si sad kolege. Pozdrave se. Popiške se na isto mjesto i svako na svoju stranu. Dok vlasnica i ja ugodno čavrljamo šetajuć MaliPas i Stari pas šeću pored nas svako okrenut na svoj kraj. U nijemom poštovanju. Jedan si valjda misli "ja bi te" a drugi "e nećeš". Zatim imamo StaaaruVučjakicu. I njezinu staru vlasnicu. Koje su dražesne. Jer vlasnica živi sama i StaraVučjakica joj je jedino društvo. Pak se prema njoj odnosi kao prema kćeri :"nemoj Vučjakice, to ti je fuj" ili "ajde ajde Vučjakice ne možeš tako ležati". Mi dvije obično prozborimo par riječi ali samo o psima. Ništa više. Uredno me izvijesti što je StaraVučjakica jela i da li joj se išlo ili nije išlo van. Meni je to simpatično i volim tu staru gospođu. Ondak je tu VelikiOholiBijeli. MaliPas je veličine jednog uha VelikogOholog. VelikiOholiBijeli i MaliPas se ne podnose. Kad se vide najradije bi ubili jedno drugo, pri čemu se zna tko bi bio žrtva. Oboje gunđaju i laju. Pak ja svog uzmem u ruke i potiho mu pričam :"nemoj se ljutiti, ti si najljepši a ovaj bijeli je ružan". Pak se MaliPas smiri. Sa vlasnikom nemamo nikakvu vezu jer je i on kao i VelikiOholiBijeli. Onda je tu i CrnaZaigrana. E ona je simpatična, kao i vlasnica. Pak se mi dvije zapričamo a CrnaZaigrana bi se igrala sa MalimPasom. Što MaliPas ne voli jer je veća od njega, pa ga moram uzeti na ruke. Pak ga držim na rukama i pričam. Al me zabole ruke. Pa ga spustim. Pa on grebe da bi gore. I onda obično moramo ić jer težak čovječe nakon pola sata držanja. Imamo i njegovu SmeđuPrijateljicu. To je lijepi pas, ali vlasnica neka čudna. Ne progovara. Samo hoda. Pas uz nju. Mali ju pas voli a i ona njega, ali lajna nije duža od pola metra, pa nema nekog prevelikog druženja. SmeđaPrijateljica ima prekrasne tople oči. Vlasnica ne. Onda imamo još jednog Malog crnog, samo je on stariji. Taj ima 7 godina. Njih su dvojica jako slični pa kad ih gledaš, ne moš ih prepoznat koji je koji. Nekad gazda i ja nešto popričamo, nekad ne. Vlasnik je imao moždani udar, pak sada često sjedi na klupi, MaliCrni pored njega. Obadva odmaraju. Onda kad dođemo mi, sjednemo se do njih pa nešto malo kao čavrljamo. Oba mala crna se podnose. No , budući da su isti, to su jedno drugom konkurencija, pa podnošenje traje jako kratko. Nakon nekog vremena krene gunđanje. Pak mi moramo otić. Jer klupica nije za nas. Mi (još) nismo imali infarkt. I na kraju imamo i VelikogOpasnogBijelog. E zbog toga sam imala ogrebotine po cijelom tijelu. Jer VelikiOpasniBijeli hoće pojest MalogPsa. Sad, ako je vezan problema nema. Taj put nije bio vezan, a mi smo se previše približili. Kad se Opasni zaletio ja sam samo stigla primit MalogPasa i dignut ga visoko, najviše što mogu. A OpasniBijeli je mene zamijenio za stup. Te po meni grebao da bi došao do svog obroka. U međuvremenu se vlasnica digla s klupe i zaustavila ga. Ja sam došla doma tresući se, a ogrebotine imala još par tjedana. Tad me stvarno bilo strah. Eto. Nije nama lako. Moramo znat sve. I tko je kakav, i tko je opasan i tko nije opasan. I tko ima kakav karakter. I tko ga uopće nema..I tko ima kakvog vlasnika. I tko je na lajni a tko nije na lajni. I....Pa ti sad reci da je naš život lagodan.. |
22.02.2008., petak
Petak - još jedan post
|
Jednom sam čula nešto što tada nisam bila razumjela. Uglavnom moja je šogorica, tako nešto, rekla kako gleda neku seriju. Ja sam ju naravno popljuvala "kako možeš to gledati" tonom uzvišene dive, prešutjevši pri tom da ju i ja gledam. Ipak moram biti kul... No nije to poanta ove priče. Ovo je tek uvod. I onda mi je ona rekla "čuj ja ti to ne pratim uopće. Ali to je jedino vrijeme kada imam mir. Svi misle da ja to gledam pa me puste na miru". Meni to bilo otkriće jer tada sam bila živjela sama i mir je bio luksuz koji nisam ni shvaćala da imama. (Sad mi je kasno ).A zašto to sad spominjem. Zato čovječe jer se bojim doć doma. Prvo će DonHuan tražit da ide van. Muškarac će mi iz kreveta, kašljući reć "moraš ga izvest, cijeli je dan doma". Ondak ću ga izvest ali isti neće htjet doći doma. Pa ću doć sama. Skuhat čaj bolesniku. Donijeti mu da pije. Pitati ga kako je. Suosjećajno naravno. On će ležat i kašljucat i jecat i uzdisat. I mjerit temperaturu. Onda će mi reć "ma nemoj se uzrujavat". Jerbo ću ja gledat na prozor di mi je pas. Onda ću uzet usisač pa ić usisat stan. Onda ću trčat u dućan da kupim nešto sutra za ručak. Onda ću nosit smeće. Onda ću oribat kadu. Onda ću spremit sve što se mora spremit. Onda će neko nazvat. Telefonom. I baš će me tražit nešto. Da napravim. Ili će mu/njoj se pričat. O nečem. A ja ću cupkat. Onda će nazvat moja mama to pod sigurno. Sa novostima o svemu što se događalo u posljednja 24 sata. Onda će nazvat...Onda ću..... i tako će to ić... uz uzdisanje dvoje patnika... i kome bi se dalo vraćat doma? Kome pitam ja vas?? I tako se sve mislim da si odaberem neku seriju. Pa kao na početku posta. Da ju gledam. Ono, kao to me zanima i molim vas tišinu! Ja to pratim pa molim da se to poštuje. Tako ću reć. Mislim da ću uvesti tu praksu. Samo što ću ju proširiti na par serija. Koje sve ozbiljno i odgovorno gledam. I pratim. A poslije serija ću tražit još jedno 15-ak minuta mira da o njima razmislim. Reći ću da mi to treba da bih mogla shvatit seriju. A ako ih gledam više, bit će više perioda od po 15 minuta. Stoga molim za razumijevanje. Ako se ikada sretnemo u nekom blog susretu budućem pa ako me se vidi kao bijelu kuglu, to se već zna, na to sam vas pripremila. A ako ne budem bijela kugla moglo bi se dogodit da pričam o serijama. O glavnim likovima. Moglo bi se dogodit da se unesem. Pak prepričavam do u detalje. Nemojte odmah otić. Probajte razumjet....  |
Petak
21.02.2008., četvrtak
MOLIM VAS
Četvrtak
20.02.2008., srijeda
Srijeda
19.02.2008., utorak
|
Imali smo jutarnju misu i nisam mogla pisat. Mislim kad je misa onda ne moš pisat, nego moraš molit. Pak sam otišla u svoj mirni kutak i meditirala svojih 20 minuta. I u tom mirnom kutku sam čula galamu iz sobe. Mislim, takva je naša misa. Moraš vikat da bi te Bog čuo.No sam smirena. Meditacija pomogne. Jučer gledalo dva stana. Jedan mrak dobar. Meni dopada. Skup. Drugi dobar ali na 9 katu, tko će pasa stalno vodat gore dole? Sad to treba prespavat. Pa se cjenkat. Pa onda vidjet. I još nešto imam za objavit svijetu. Ako proljeće ne dođe samo ja idem po njega!  Ulijenilo se. Ni proljeće nije što je nekad bilo.  |
18.02.2008., ponedjeljak
novi uradak
17.02.2008., nedjelja
|
Bila sam ostavljena. Bila sam prevarena. Pak sam bila odlučila da za mene nije život u dvoje i da ću ja dalje sama. Pak sam cca 10-ak godina živjela sama , sa tu i tamo nekim vezama koje nisu trajale duže od treptaja oka. Jerbo mi se nije dalo ponovo bit ostavljena, ponovo bit prevarena. Bila sam naučila na taj samački život, nisam bila usamljena samo sam živjela sama. Kad sam htjela društvo pronašla bih društvo. I onda je u moj život ušetao Muškarac. Uporan i naivan /zanesen, neiskvaren/. Naivnost mu je dobro došla jer je njome rušio moje pomno građene utvrde. Pak sam se zaljubila. Onda je u moj život ušetao i mali pas. Za jedan Božić mi ga je Muškarac poklonio. Jer je čuo kako govorim "htjela bi htjela imati psa". Prvih 9 mjeseci života malog psa za mene ništa drugo nije postojalo. Samo on. Liječio me. Tada sam bila došla sa operacije. Bila sam na bolovanju, sva nikakva. Nastale su komplikacije. Poremećen centar za ravnotežu. Liječenje se produžilo. Svako sam se jutro dizala sa vrtoglavicom i to je trajalo mjesecima. Ujutro bih se bila digla plaćući. Jer vrtoglavica nije prolazila. Znala sam se rasplakati i usred nekog razgovora. Bilo gdje. Plakala sam (od nemoći) svaki dan. Ne namjerno. Ne da izazovem sažaljenje, nego od nemoći. Morala sam se ponovo učiti hodati. Zažmiriti mi je bila muka. Bojala sam se zatvorit oči.Učila sam stajati na jednoj nozi. Hodati ravno. Učila sam hodati a da se ne moram držati za zid. Teturala sam kao pijanac. Dva metra a da ne zateturam bio je uspjeh nad uspjesima. Završila sam kod psihijatra sa depresijom. No u depresiji ili ne još uvijek sam imala zdravog razuma da bih shvatila da je psihijatrica budala. Pak sam odlučila otić od nje i sama se izliječiti. Trebalo je hodati. Puno hodati. Tako je rekao liječnik koji me je operirao "morate jako puno hodati". Te smo mali pas i ja hodali do iznemoglosti. On je bio mali i nije mogao puno pa sam ga nosila. Muškarac je radio. Ja sam bila sama sa malim pasom. Doma. S vrtoglavicom. Sa svojim suzama. Sa strahom da to nikada neće proć. Nas smo dvoje hodali i hodali. Po snijegu, po suncu, mjesecima smo hodali. Za nas ništa drugo nije ni postojalo nego hodanje. Oboje smo učili hodati. Nasip smo ishodali za tri života. Kad bismo izašli iz kuće ispod 3 sata hoda nije dolazilo u obzir. Mali pas nije toliko mogao pa sam ga nosila. Ili u torbi ili u ruksagu, ili naprijed zamotanog u maramu oko struka. Već su nas na nasipu svi poznavali. "oho, vas dvoje idete u šetnju?" bilo je često pitanje. Učila sam ga da se popne uz stepenice. Učila ga kako se piški. Gledala kad je digao nogu pa padao. Učila kako se jede. Učila kako se hoda uz nogu. Vikala kad je izletavao na cestu. Bila s njim svake sekunde u danu. Poznavala sve njegove mušice. Jer nikog drugog i nije bilo. Ljudi idu svojim putem, svojim poslom. Nikoga ne zanimaju bolesnici i mali psi. Mali me pas izvukao iz depresije. Mali je pas brisao moje suze. Popeo bi se na krevet i lizao mi suze. Mali je pas dolazio k meni i sjeo u moje krilo i mazio se. Mali me pas dizao kad sam bila u najgorim stanjima. Jerbo je mali pas morao ić piškit. Obriši suze i kreći van. Malo pomalo, nakon 9 mjeseci vrtoglavice su bile sve rjeđe i rjeđe. Mučnine sve manje. A mali pas postao je sexsualno zreo pas. Mali pas me vratio u život. Sad je na meni red. Ako je on mogao samnom prolazit sve to, onda ja mogu stajat na nasipu 2 sata i smrzavat se da bi on dobio ocjenu. Ako je ocjena uvjet da mali pas ima sexualni život, onda će on ocjenu i dobit. Možda je moja vezanost uz njega bolesna vezanost. No nas smo dvoje prošli puno toga skupa. Bili smo sami i bili smo zajedno. Oslonjeni jedno na drugo. I sada još uvijek, nakon 3 godine, nakon što više nismo tako jako skupa kao prije, kad mu se nešto dogodi dotrči do mene. Kao da mi govori "vidi što su mi napravili". Onda ga ja pomazim po glavi i on otrči svojim putem. Možda sam patetična ali malom pasu sam zahvalna i volim ga. Volim ga jako. I nekako mislim da je vrijeme da ja odradim svoj dio posla. On je svoje odradio. I to za odličan. Ako ja tom ocjenom mogu njemu pružit sexsualni život onda će on ocjenu i dobit! |
16.02.2008., subota
15.02.2008., petak
) em moraš platit ocjenjivanje (zbogom hlače jeste li znali
|
Svaki post koji imalo drži do sebe ima i rubriku jeste li znali? Jeste li znali da carski pingvini mogu zaroniti do dubine od 265 metara? Jeste li znali da je Kip slobode visok 46 m? Jeste li znali da je najniža temperatura ikad izmjerena bila -88 C u Vostoku, Antarktik? Znam,znam. Svaki post koji imalo drži do sebe ima i rubriku horoskop. To će bit uvedeno. I evo je gotova jutarnja misa. Svećenici su danas bili blagi pak su samo evidentirali stanje u politici u odnosu na jučer i prekjučer ali se nisu puno zadržavali na analizama. Dali su svoje mudro, što mudro, premudro mišljenje, no budući da imaju sastanak morali su krenut. Na sastanak mislim. Pa je ostala samo svečenica. Koja je pričala o tome kako ona ide na mise. Pri tome lagano podižući glas dok nije stigla do svog normalnog tona : galame. Ja nisam više mogla izdržati tu eksploziju duhovnosti te sam izašla van. I meditirala. Jer , bingo, pronašla sam način kako izdržati jutarnjih 8 do 9. Odem u prostoriju iza , koja je prazna i izmeditiram svojih 20 minuta. Pa se vratim napunjena energijom. Jučer gledali jedan stan u potkrovlju. Meni dopada. Muškarcu ne. Cijena? Prava sitnica. 17 kredita i 300 godina rada. Budući da ću živjeti još samo 100 godina, moram ić dalje i tražit nešto drugo što bi moglo biti u okvirima mog životnog vijeka. U stvari poruka ovog prepametnog posta je "na zapadu ništa novo". I svima čestitam petak. Dan Venere. Zelena boja. Venera, zna se, žensko načelo. Sve što je lijepo i dobro to je u današnjem danu jače izraženo. Sutra Saturn. Ljubičasta boja. Saturn mudrica. Pak treba bit pažljiv s njim. Jer ako nisi dobar on te malo opauči. Tek toliko da te nauči di ti je mjesto. |
14.02.2008., četvrtak
Moje novo zanimanje -predagent
13.02.2008., srijeda
|
Ne sjećam se da sam u životu ikoga išta pitala. Mislim za savjet. Prvo zato što kad sam bila dijete nisam imala koga. Jer moji radili, nemaš kog pitat. Sam si i tako se ponašaj i živi.. , bio je neki tihi slogan mog djetinjsta.Pa sam se sama naučila donosit odluke. Sjela bih, vidjela koje bi posljedice mogle bit i odlučila. I tako sam sprovodila u djelo ono što sam si zamislila. Savjete ne znam primat, nit ih dajem. Osim ako me se izričito ne pita. U stvari sam zadovoljna sa sobom po tom pitanju. Škola života u tom smislu mi bila teška, ali zato je sad lakše. Jer sam naučila donosit dobre odluke. A ako i nisu dobre, progutam i idem dalje. Znam da nemam koga krivit nego samu sebe. E sad kad sam se nahvalila idem dalje. Ima jedna stvar, i to u stvari mala stvar, oko koje se sama sa sobom razgovaram već mjesecima. Pa eto, stoga tražim , hmm, možda ne savjet, ono više tuđe mišljenje, pak ću na temelju njega odredit što ću i kako ću. Kažem stvar je mala. Beznačajna. Ta moja želja potiče od davnih dana. Još sa fakulteta. Ušla sam na ispit i ostala u šoku kad sam vidjela sobu profesora. Mislim šoku ugodnog iznenađenja. On se bavio Indijom, a preko CIJELOG zida bile su uokvirene crno - bijele slike Indije. Ljudi. Krava. Polja. Nešto fenomenalno! I tada sam rekla sebi potiho : ovakav zid bih htjela i ja imat. (Htjela bi ja imat i jedan zid u knjigama. Al to ne mogu. Iz prostornih razloga )I tako, prolazile su godine. Došla sam u firmu u kojoj sad radim i jedna osoba ima takav zid. Ja sam rekla kolegici :"vidiš to je to. To ja želim". Našto sam dobila odgovor koji mi je dao misliti. "Ego, sve ti je to ego" "Hmm", rekla sam "meni to više liči na bogat i ispunjen život" "Ego" odgovorila je ova autoritativnim tonom kao da zna što priča. Opet sam se suprostavila i rekla "Mene slike vesele. Daju mi energiju. Kad vidim slike gdje mi je bilo dobro odmah sam bolje volje, nasmješim se i to mi daje energiju." "Ego" opet je ponovila. Znam da budisti misle da slika zarobljava dušu. I sad se štovano čitateljstvo već pita "o čemu ova to, di je tu pitanje?" Imam okvire. Imam slike. Ali se mjesecima dvoumim. Da li ih staviti ili ne? Znam. Stan je moj. Tu gdje se ja trebam osjećati onako kako želim.Kako je meni najudobnije. No u stan dolaze i gosti. Nebih željela da gosti misle da sam opsjednuta sa sobom, ili svojim putovanjima ili doživljajima koje sam imala a oni su na tim slikama. Evo pitanja. Kad biste došli u nečiji stan i u hodniku na primjer vidjeli okvir a unutra puno slika vlasnice i vlasnika da li biste pomislili "ego, vidi ju kako se pravi važna?" I da. Već sam to imala. Ali sam skinula. Pa sad opet želim imat. U ljepšem okviru. Upozorila sam da je pitanje glupo. Osim toga nisam od onih koji znaju pitati druge, jer nemam to iskustvo. No zanima me. Jako me zanimaju odgovori. |
12.02.2008., utorak
|
Za početak svima čestitam utorak. Zatim krećem dalje u pisanje ovog posta, koji naravno neće bit ni mudar ni pametan. Zato što sam od 8-9 imala mudrosti i pameti već puno previše. U ovoj je sobi razrađena sva politička situacija viđena očima mojih kolega. Zatim je krenulo u viđenje situacije u firmi. Budući da se još nisu naučili toleranciji i demokraciji to su istovremeno govorili barem troje, ako ne i četvero. Ja sam šutjela jer nemam jačinu glasa koja bi mogla parirati drugovima i drugaricama. O pameti da ne pričam. Em što ne gledam TV pak ne mogu sudjelovati u kritici jučerašnjeg TV dnevnika, em što sam pospana pak se bavim sobom i laganim probuđivanjem vlastitoga tijela. I dok su moji osvješteni kolege dakle gledali televiziju te jutros diskutirali o tv programu dotle sam ja, radni narod, išla privređivat. Mislim jučer sam išla privređivat. Podizat kućni buđet. Pak sam ono što sam privredila potrošila na cigarete pa sam opet na nuli. U stvari, imala sam pun gepek praznih boca. Jer mi smo jedno ekološko domaćinstvo koje boce ne bacamo nego ih lijepo trpamo u gepek. Trpamo i trpamo. Pa mi auto postao težak. Pa kad otvoriš gepek misleć u njega nešto stavit prazne ti boce iz njega ispadaju mahom. E , onda sam se naljutila, čula da u Billi primaju do 80 boca i lijepo se uputila tamo, riješit se istih. Moram priznat da mi je bilo baš ok. Igrala sam se s onim aparatom koji guta boce. Stvarno zgodno i dobro sam se zabavljala. Budući da mi po deset boca odnesemo u getro ovo mi bilo prvi put da imam veću količinu i da se nalazim nasuprot stroju koji guta boce. A ljudi donose boce u vrećama za smeće. Pak to traje i traje. Dok oni isprazne svoje vreće ti moš glat izmolit 200 zdravomarija i jedno 12 očenaša pa onda iznova. Stojiš cupkaš i čekaš. Već bi se sto puta okrenuo i otišao doma, ali se onda pitaš, a što ću s bocama? Pa ostaneš. Kreneš isponova sa 200 zdravomarija i 12 očenaša i nakon jedno sat vremena dođeš na red. No tu kreće zadovoljstvo. Boce stavljaš u otvor i gledaš kud one idu. Mislim mene to fascinira. Oduvjek me fasciniralo gledanje pokretnih traka. Meni to fenomenalno. Pa sam se tako igrala i stvarno, ali stvarno uživala. Taman kad me krenulo, kad sam se zanijela, evotigana vrećica prazna. Kao što sam već napomenula zaradila sam za jedan ronhil superligt. Koji sam odmah naravno i kupila. I to je to. Ali mi bar gepek prazan. Što znači da bi unutra mogao stat jedan kolač naprimjer. Pa ako netko slučajno ima kolač viška, ovim putem javljam da kod mene u gepeku sada ima mjesta.  Bilježim se.Zatim sam otišla prijateljici na kavu. Lijepo sam se uparkirala, pozvonila i čekala pred vratima. Otvorilo vrata i sad gledamo mi jedna drugu. Ja se mislim "čovječe tko je sad ovo?" . Ona druga si valjda misli isto. Dok mi nije sinulo da sam otišla u krivo stubište i pozvonila na kriva vrata.  Pa sam se ženi uredno ispričala, nabacila jedan od osmjeha tipa "nisam retardirana mada vama izgleda da jesam" i krenula pronać pravo stubište. Meni u prilog moram reć da se prijateljica friško preselila a stubišta sva ista. E ondak smo se zapričale pak sam danas dodatno umorna, jer mene kad pustiš nekom na kavu to ti je kao da si pustio psa s lanca. |
11.02.2008., ponedjeljak
ponedjeljak
09.02.2008., subota
|
Subota. Je. A subota je bila dan kad ćemo se nać žene s bloga, u trenirci i jest kolač na parkiralištu. Ja, fina i kulturna, borila sam se rukama i nogama da se kolač ne jede na parkiralištu, ali pregazile su me one koje smatraju da je to normalno. Mislim jest kolač na parkiralištu. Da je normalno.  Pak što ću, odgajalo me da budem pristojna i da većina pobjeđuje, tako me odgajalo, stoga sam pristala na taj suludi projekt. Kolač na parkiralištu. Ccccc... Došla sam na vrijeme i sa voljom, u trenirci kako je i dogovoreno, gladna, kako se i očekuje od mene, jer kako bih jela kolač na parkiralištu da sam sita naprimjer? Ondak sam i pasa dovela sa sobom, jerbo mali pas ne poznaje sve blogere koji o njemu čitaju, pak sam si mislila da bi bilo dobro da ga svi upoznaju. Možda mu idući put donesu neku hranu. Mislim sad kad znaju da on postoji, i da je tako umiljat i lijep. Pak ako mu donesu hranu, malo po malo pa će ga zavoljet, i malo po malo ja ću ga uvalit nekom na cjelodnevni boravak. Ali to polako. Korak po korak. Ne mora svatko znat moje krajnje namjere. Za sada oni misle da sam ga samo došla pokazat, i neka na tome ostane. I nakon što smo pojele ODLIČAN kolač na parkiralištu, koji će se odsad u mom malom domaćinstvu zvat : povuci gepek kolač otišle smo u restać i tamo sjedile pak kavu pile. I koka kolu pile. Opet je bila lajava, pa smo morale gledat kad žena uzima dah. Kad je stala da uzme dah, mi smo uletile sa svojom temom, i tako je svaka uspjela doć do riječi. Naravno da su moje teme i moja izlaganja bila najpametnija, no sam morala dopustit i drugima da nešto pričaju. Iako ne znam kako bi ostale mogle išta reć a da to bude mudrije od mojega, no eto, demokracija je, pak se moramo svi učit da pustimo riječ i drugima. Iako ponekad ne znamo zašto? Iako to ponekad nije najbolje rješenje, jerbo ja lijepo pametno pričam i sad ne razumijem zašto bi uopće netko htio nešto reć nakon što sam ja nešto rekla. Jer mi riječi mudre, pak bi trebalo malo mira i šutnje da one sjednu. I poštovanja bi malo trebalo nakon što su čule što imam za kazat. No kako već rekoh, demokracija nas svih uči poniznosti, stoga sam i ja morala s dubokim uzdahom odustat od potraživanja pune i duboke pažnje. Nemoš očekivat da će te svi razumjet. Ondak smo izašle van, pa su žene i dalje nastavile pričat. Da se nismo počele smrzavat mislim da bi još i sada bile tamo. Ja sam došla kao sveti nikola, tako me nazvao Muškarac, sa vrećicama i paketima. Za svaku ponešto, tako sam ja to, fina i pristojna kakva jesam, sebi zamislila i to ostvarila. Pak me sad zanimaju povratne informacije. Očekujem "Levantica fenomenalno!!!" ili "Levantica ti si jedno divno biće!!" ili "Levant obožavam te!!" Ispod toga ništa ne priznajem. Ja sam pak dobila knjigu "3000 viceva". Od skaske koja smatra da sam loše volje. He,he..ako to što ona vidi misli da je "loša volja", ondak zaista moram reć da me žena ne poznaje. To je samo blaga slika moje loše volje". Al dobro, ima vremena. Skaska hvala. Od povuci sam dobila Merci čokoladice na koje se Muškarac oblizivao. No sam rekla "prste k sebi". Ne zato što bu nebi dala, nego zato što je na dijeti. Pak sam ih brzo sakrila. Problem meni s njim. Kad kupim čokoladu onda ju moram poskrivečki jest. Jer, ako je na dijeti, ondak je na dijeti. I kad sam došla doma dočekala me još jedna knjiga. Što znači da sam danas bogatija za dvije. Knjige mislim. Pak će mi trebat novi ormar za knjige. Ta druga je ona koju dugo želim, pa eto, jedno ugodno iznenađenje me na stolu dočekalo. Sa posvetom "našoj najdražoj. Muškarac i pas". Malo me uspio raznježit eto. Idem sad u krpe jer sutra idemo veterinaru. U 8 moramo bit tamo. Što znači da se moram dić ko i svaki radni dan. šit. Ni nedjelje nisu što su nekad bile. Eto, sad idem brzo vidjet ostale što su napisale. Pak ću u skladu s tim, preformulirat ovaj post. Ako bude potrebe. Bit će to u stvari rašomon. E baš me zanima.. &UPDATE Pokloni koje je donijela Povuci su bili tako lijepo, ukusno i skladno zamotani da sam ostala bez riječi. Tek sad kad me je prošao šok ugodnog iznenađenja mogu o tom pisati. Tak! |
Pročitala sam - "Zvonik" W. Golding
|
Zvonik / William Golding ; s engleskoga preveo Zlatko Crnković. - Autor: GOLDING, William Impresum: Zagreb : Znanje, 1985. - Materijalni opis: 203 str. ; 20 cm. - Napomena: Prijevod djela : The Spire. UDK: 820-3 ISBN: Jezik: HRV Signatura: 820-3 GOLDI zvo Knjigu sam navlačila i navlačila. Čovjek je inače nobelovac i nije fer od mene da sam ju navlačila i vukla se s njom okolo oko mjesec dana. Ali težak je. Govori o svećeniku (dekanu) koji je odlučio napravit zvonik na jednoj stolnoj crkvi u Engleskoj (po predgovoru vidim da nitko ne zna sigurno koja je to crkva). A majstori mu govore da ne mogu, nema temelja, zvonik će se urušiti. Vizija svećenika je zvonik od 125 metara, te ih tokom 2 godine tjera svojom voljom i ničim više da ga rade i da idu sve više i više. Majstori mu stalno govore da nije moguće, a on stalno gura. Sad. Da nije opisano tako kako je opisano knjiga bi mi bila ok. Ali ti čitajući tih 203 strane stalno si u napetosti hoće li se zvonik srušit ili ne. Toliko me je to mučilo da sam išla okrenut zadnju stranu, pa da više znam što će bit. Knjiga preporučiva. Dobra, odlično napisana, ali živce moraš imat. Dobre živce. Da sad ne bi tu ispala površna ima knjiga ogromnu vrijednost. Nije samo o zvoniku. Nego je puno slojevitija. Pratiš usput i njegove unutarnje drame, pa vanjske drame nastale u životu sela gradnjom novog zvonika. No ja sam se zapičila za taj najgornji sloj jer me živciralo cijelo vrijeme što ne znam oće li se on srušit il ne. Kad sam takav čitaoc.  Moram znat rasplet da bi se mogla posvetit sadržaju. Možda da idem čitat drugi put pisala bi o njoj sasvim drugačije. Uhvatila bi se za neki drugi sloj. A ima ih čovječe. Slojeva mislim. |
08.02.2008., petak
|
No idem ja dalje cvrkutat. Post od ujutro je bio za moju dušu, tek tako da si u glavi razbistrim. I da imam osjećaj da još uvijek nisam skroznaskroz prolupala. Naravno da ću ga brisat, post mislim, al mi trebalo da si stavim crno na bijelo tok vlastitih misli. Jer više ne znam što mislim u ovoj sredini. (Sad dalje trepćem očima i plavuša sam od glave do pete i šire. Smješkam se svima i svakome. Ljubazno odgovaram na sva pitanja. Strpljivo slušam što sve MORAM napravit da bi se odvikla pušenja. Strpljivo slušam sve priče o svačijoj djeci. Što su napravila i kada i zašto. Do u detalje. Zatim strpljivo slušam sve priče o muževima i ženama. Što su napravili i kada i zašto. Do u detalje. I sve to uz osmjeh i ljubazno kimanje glavom. Usluga plavuše je temeljita i potpuna, mislim da se vidi iz priloženog. Ja život nemam. Jerbo ne pričam. Što se podrazumijeva da nemam život i da stoga uživam u slušanju tuđeg. ) Daklen jučer sam se naradila ko tovar na kub. Prvo sam otišla doma u dva e ne zato da bi spavala nego zato da bi mogla radit. Pak sam brzo pospremila stan, dok je još mir božji, mali pas je bio dremuckao. Brzo sam si napisala koje repove sve imam, pa sam ih sve odradila. Ondak sam ozbiljno i odgovorno sjela pa napavila pola posla za posao naravno. Jerbo ovdje ne mogu. Jerbo buka. Jerbo radim na kolodvoru, a ne radim na kolodvoru. Danas idem na neko predavanje i tome se veselim. Ondak sutra oprat auto. Pak trenirku ispeglat. Ondak se nać na torti. Ondak me u nedjelju čeka mali pas sa svojim zubima. A toga se bojim. Pak odgađam. Pak više odgodit ne mogu. Pak moram ić. S njim. Da ga uspavaju. I da mu se to napravi. I da odplačem usput svoje nove cipele koje neću imat. Al to me ne brine. Mislim troškovi za malog pasa. Sve samo da je on ok. Ali čovječe kočnice treba mjenjat u autu. E to me već ljuti. TU odlaze moje cipele u nepovrat. Baj baj nove cipelice. Baj baj eventualna nova suknja. Nema. Kočnice treba, kočnice..   |
06.02.2008., srijeda
05.02.2008., utorak
utorak & UPDATE
|
Kaže skaska piši levant. Kaže al nije svjesna posljedica. Ne pišem jer mi živci nategnuti tako da više ne mogu bit. Nategnuti mislim. Pak sam si dala veto. Pak sam rekla sama sebi : traži ono što je smješno, vedro i veselo pa se s tim zabavljaj. Pak tražim vedro i veselo neka se nasmijem. A kaže skaska piši. O čemu? O tome da me natežu i navlače ko da sam ping-pong loptica. Da se sa vrlim više i ne svađam samo prosikćem. Da se ljudi zanijeli pak misle da su bogovi. Pak kao takvi umislili sebi da mogu komandirat. Pak ti se sva energija troši na to da prešutiš. Da ne kažeš. Ono što misliš. A ono što misliš nije baš lijepo. Pak bi ih moglo pogodit. Pak ako ih pogodi moglo bi se dogodit da mi vrate agresijom. Već viđeno tokom života. A ondak sam postala mudrija. Pa pustim, maknem se a agesija neka se slijeva nekom drugom u đep. Ja samo šutim. I smješkam se. Osmijeh na licu se ne skida. Kako si? "Odlično" odgovaram. Uz široki osmjeh. Molim, hvala, oprosti su tri zlatne riječi koje sva vrata otvaraju. Pak ih koristim. Šakom i kapom. A što sam ljubazna toga nigdje nema. I vrludam. Između grebena tuđe neorganiziranosti. A doma? Mjesecima u potrazi sa stanom, kućom, prostorom, bilo čime što bi riješilo egzistenciju jednom pa zauvijek. Ako. Nema zauvijek. Pak trčiš i gledaš i čudiš se. Čudom se čudiš kako se narod zanio. A i jučer me žena odrapila po auri al sam joj vratila pa smo fifti fifti. Išla sam pogledat taj kafić, restoran što li za subotu da vidim jel možemo se tamo nać. Pak sam došla, ušla , ja kriminalac ušla sam sa malim pasom. Pak sam rekla "evo odmah idemo van, samo da vas pitam da li se može ovamo doć popit piće u subotu a da ne moramo jest?". Pa mi natovarila na leđa cijelu svoju frustrirajuću životnu situaciju rečenicom, grimasom i tonom :"da ali bez psa". Našto mi se digao tlak pa sam rekla "ne nebih vam psa ni dovela. Predobar je za vas". Bila sam jadna. Jer joj je ton bio onaj svisoka, kao sad će ona mene naučit ponašanju. A to me najviše izludi. Izlude me nametljiva govna. Izlude me "svisoka" ljudi. Izludi me ta vrsta primitivizma. Izludi me to osuđivanje unaprijed. Stavljanje po ladicama. Izludi me ono "ja najbolji!". Ali sam sama sebi odavno dala u radni zadatak da ću preko tuđih ego manijakalizama prelazit mirno. Ako netko želi biti nametljiv neka mu. Ja odo. Ako netko želi živjet preko tuđih leđa neka mu. Ja odo. Ako netko želi riješavat svoje frustracije stvarajuć ih drugima, neka mu. Ja odo. Priznajem i prihvaćam samo odnose suradnje i ljubaznosti. Ako toga nema ja odo. Jer sam preumorna više od neprijateljskih stavova. Tim više što se ja ne postavljam neprijateljski. Eto. I o čem bih onda mogla pisat? A sad ću još na to sve dobit i komentara tipa : što se žališ, što kukaš. Jel mi to treba???  @UPDATE Iskrene čestitke ZoniZ! |
04.02.2008., ponedjeljak
predobri
|
BISERI YU KOMENTATORA Mirko Kamenjaševič • "Gol, gol ... kurac gol, stativa!!!" (Slijedeća utakmica): "Slobodan udarac sa nekih 35 metara izvodi Bukal ... Topovski udarac i gol!!! Kurac gol, prečka!!! ... Sjedi mali, pička ti materina, ništa ne vidim." (6 mjeseci suspenzije.) Milojko Pantić • (400 m u Atlanti): "U stazi četiri je glavni favorit, Majkl Džekson ..... Pardon, Majkl Džordan." (Nedeljko Kovinjalo se tu ubacuje i kaže): "Da, kolega Pantić želi da kaže kako je Majkl Džonson u Americi popularan kao njih dvojica." • (Španija - Jugoslavija): "I gospodine Pedersen, zaista zaslužujete takvo prezime ..." • (Arsenal - Ajax): Berkamp izlazi iz igre u 22. minutu zbog povrede, ulazi Patrick Vieira. Na ekranu ispisano slijedeće: 22. minutes, 10. Bergkamp out Komentar Milojka Pantića: "U igru se sprema iskusni Minutes s brojem 22!" Zvonko Mihajlovski • "Kakav udarac; pocepao je vazduh na vodonik i kiseonik." • "To je bila veća opasnost za avione tipa Avaks nego po gol Pandurovića." • (Lopta se natakla na šiljak na ogradi i pukla): "I lopta je sada pukla kao staklena kugla od porcelana." • "Zbog ovakvih udaraca Roberta Karlosa osnovaće se društvo za zaštitu lopti!" Srdjan Knežević • (Gimnastika): "Pogledajte samo kako je građen ovaj mladić. Svaka majka bi ga poželela u svome domu, a tek ti predratni švalerski brčići ..." Miloš Topalović • "Sledećih nekoliko minuta ovog snimka protiću u znaku Georgi Hadžija i ove kretenske reklame za kečap!" • "Obratite pažnju: na stadionu u Istanbulu samo policijski psi nemaju brkove!?" YU radio • "Prejaka je ovo lopta za Savičevića, Dejo ovu loptu ne bi stigao ni taksijem." Slobodan Šarenac • (Jugoslavija - Turska, finale EP u košarci 2001): "Ni majka mu za ovo ne bi sudila ličnu grešku" Dobrosav Gajić • "Ovo je takmičar iz San Marina, male ostrvske državice usred Atlantskog okeana." • "U publici je mnogo zanimljivih ljudi kao na primer ovaj čovek sa bradom." • "Zoran Savić je imao malu porodičnu neprijatnost ovih dana. Naime umrla mu je majka." • "Stižu oko 13:30, narodski rećeno oko pola dva." Miroslav Rede • (Utakmica između Reala i Juventusa): "Tko prvi zabije gol, biti će u prednosti." Dušan Memedović • (Ožujak 1999, boks Holifield - Louis): "Svi se iskreno nadamo da će i sam meč potrajati bar koliko i ovo izvođenje američke himne." Duško Korač • "Ovo je Keli Erikson, sičušna Švedjanka, skakačica u vis, a ovo je njena majka, mama Marija, koja prati svuda svoju ćerkicu i ne ispušta je iz vida. A čovek koga upravo vidite, je snažni momak, Džon Godina, bacač kladiva. Njemu nisu potrebni ni mama ni tata da ga prate po takmičenjima." • (Mohammed Ali na Olimpijadi u Atlanti 1996. pali olimpijski plamen): "I pogledajte Muhameda Alija, ruke mu se tresu od uzbudjenja!!!" • (Na nekoj Realovoj utakmici kamerman zumira Ronaldovu naušnicu): "Sreća što je Ronaldo fudbaler, inaće, da je bokser, kakav bi to zalogaj bio za Tajsona!" • "Dobar dan. Javljamo se iz Mostara. Ovdje je nedjelja." • "Što bi rekla stara rimska poslovica, ne vjeruj Dancima ni kad darove nose!" |
pogled na svijet
|
Neki promatraju život kroz ružičaste naočale. Neki kroz crne naočale. Neki bez naočala. A neki kroz rese!  |
03.02.2008., nedjelja
nedjelja
|
Danas kuvam lovačku juhu jer ta bila najjeftinija. Šest kuna i devedeset lipa. Sve ostale preko deset kuna, ljudi malo pobrkali lončiće. Ondak sam se porazgovarala sa ženom u dućanu, malkice smo si popričale o događajima u svijetu i šire. Ondak sam iz frizera izvadila dva karmenadla. Još će bit njoke i evo ti ručak za pet. Ovo pišem zato što rijetko kuham, al eto nek se vidi da ja to znam. Samo neću. Jer ne mogu sve. I kuhat, i čistit, i radit na poslu, i šetat pasa i bit dobra žena, dobra kćer, dobar prijatelj... dobrar....čovječe dan bi mi trebao trajat 48 sati najmanje da bih odradila sve što se od mene očekuje. I k tome nikad nitko zadovoljan. Ondak sam zaspala. Ko top. Pa sam sanjala malog pasa da ganja dvije mačke. Koje su bile neustrašive pa stale ganjat njega. Pak mu u pomoć došao jedan bijeli pas. Pa sam ulovila tog bijelog pasa, već krvavog na šapici i vratila ga gazdarici njegovoj ali svog nisam mogla naći. Od silne zabrinutosti sam se probudila, j.... ti san, no sam ga u zadnji trenutak, onaj pred buđenje ipak pronašla. Ondak sam zaključila da mi san trebao jer sam iscrpljena. No sad više nisam jer ovaj je bio okrepljujuć osim tog dijela u kojem mi mačke ganjaju moju najveću ljubav. No završilo se hepi endom (zona z. uči!!). O hepi endu. Ja i kad sanjam napravim hepi end. ti nikako. Ondak sam zaključila da treba ić natočit benzin u auto. A to mi se neda. A moram. Inače ću ga sutra gurat do posla. I natrag. Ondak sam zaključila po tko zna koji put da je priroda pametna, ljudi glupi. I još sam se pitala zašto zaboga ne učimo od prirode? Ona je zadovoljna sobom, ništa ne želi, zna da je savršena. Mi smo nezadovoljni, uvijek nešto želimo, a i mi smo savršeni no toga nismo svjesni. Dio smo prirode ali to ne želimo priznat. Jer bi tada bili obični. A mi želimo bit posebni. Oholi smo. A sve što bi trebali napravit jest da se duboko poklonimo istoj, skinemo joj kapu i učimo od nje. Al učenje teško čovječe. Traži napor. A tko će se napinjat. Bolje ovako. Oholo i sa silom. Brže ide, a i rezultati su vidljivi. Na kratko. One na dugo ..koga briga? Pokori, ponizi, slomi. I da vidiš rezultata. Odmah su vidljivi. A ti imaš moć. Pak kad ti se posljedice vrate, a ti se ondak lupaš dlanom po čelu. I kažeš : jebote al je ovaj svijet odvratan. Ne shvaćajuć da su ga odvratnim napravili sami. Ovakvu filozofiju upražnjavam redovno čekajuć da mi mali pas pomiriši travku, popiški istu, zatim krene mirišat drugu. Popiškit istu. I tako do sudnjeg dana. A travki ko u priči. Težak je to posao. Njemu , a i meni bome. Jerbo ja moram čekat. Posao je posao i on to mora odradit. A ja čekat. Eto. Čestitam nedjelju svima . Nedjelja je dan planete sunca. Nosi se zlatno ili narančasto. Tek tako da podsjetim. Sutra Mjesec - bijelo. Idem kuhat ručak. Kategorija : dosadan dan, dosadan post. Živjela dosada. |
01.02.2008., petak
|
To što je Muškarac jučer ostao živ može zahvalit samo mom niskom tlaku. Samo zato je ostao živ što me u 6,45 ujutro ne nosi tijelo, ja nosim njega. Umom . Govoreći si "ti to možeš, ti to možeš". Spadam u nejutarnje tipove, koji prije 11 uopće ne žive nego funkcioniraju snagom volje. Ne bude se nego samo su fol budni. Ujutro mi treba kava ne zato što sam dama pa pijem kavu, nego zato da digne nizak tlak pak da se mogu dovuć do kupaone i napravit nešto iz sebe. Oprat zube, počešljat se to mislim. Onda se obično vučem ko pokisla kokoš, al kava krene djelovat pa se vučem malo brže. Ko osušena kokoš. Tempom puža funkcioniram sve negdje do 11. Tako je odkad znam za sebe. Oko 11 krenem funkcionirat punom snagom. I bez kave ne znam kako bi to sve skupa izgledalo. Mislim da bi se vukla ko krpa cijelog dana. No zato ljudi izmislili kavu, pak nama niskotlakašima malkice bolje u životu. Toliko bolje da se možemo izvuć iz kuće, sjest u auto, dovest se na posao i tamo se igrat da radimo. Pokretat ruke i noge i prikazat se svijetu kao osobe koje se kreću. Prekjučer popodne sam si skuhala nesskafe . I vidjela da je to zadnji. Uzeh stoga kutijicu i bacih ju u smeće. Već mjesec dana u ormaru stoje druga dva. Pak pomislim, "super ima još dva , još sam mjesec dana mirna". Te stoga živjeh opušteno i bez brige sve do drugog jutra. Onda dođe jutro. Izvučem se iz kreveta, dopuzim do štednjaka, stavim vodu za kavu te krenem napravit nesskafe. Uzmem žličicu, uzmem limenku, otvorim je..ona prazna. Kako sad? pomislim. Uzmem drugu limenku otvorim ju, ona prazna. Kaaaaako sad to? razmišljam u panici. Okrenem se Muškarcu i pitam "što nema nesskafea?" "Nema" odgovara ovaj mrtav hladan ne sluteći da se počeo poigravati vlastitim životom. "A ove limenke prazne zašto su tu?" pitam "Ah, to ja čuvam za čavle". E tu sam počela tiltati. "Moooolim?" pitam "ti u ormaru za hranu čuvaš prazne limenke za čavle?" "Da" odgovara ovaj ne sluteći da mu se bliže zadnji trenuci. Tiltam sve u šesnaest . Ne dolazim do daha. Ne znam što me više šokira : to što nema kave ili to što on prazne limenke čuva u ormaru di držimo namirnice. "Zašto to ne čuvaš u ladici?" "Pa puna je" odgovara ovaj nevinim tonom. Ja tiltam. Ubila bi ga ali ne mogu doć do daha. Prvo dah. Jer mi život u pitanju. Moj. Ako ne uhvatim dah umrijet ću ja, a ne on.. Stoga se smirim. Udahnem duboko. Te krenem smireno pitat ponovo. Mislim si možda sam krivo čula. Pa ponovim pitanje "ti u ormaru čuvaš prazne limenke za čavle?" E sad je ovaj već vidio da nešto ne štima, ali još ne shvaća što. Vidi samo da mi ton nekako čudan, počinje se i sam čudit ali još ne shvaća da je upravo stavio svoj život na kocku, a to što je i dalje živ može zahvaliti , već sam rekla, tome što ga ne mogu ubit jer se ne mogu kretat. Inače bi! Majke mi bi! U međuvremenu sam pronašla neki stari reklamni neskafe i u očaju skuhala njega. Bilo što, bar da imam privid da je kava. Pa me krenulo "ja ću odsad u frižideru čuvat prazne limenke od paštete. Za gumbe" govorim mu. "A i kupit ću ti par limenka pive al ću ju prolit, pivu mislim, a limenke ću si čuvat za olovke. Ili igle za štrikanje. Molim te stoga da to ne diraš kad vidiš u frižideru, a pogotovo da to ne baciš" krenem bit ironična. "I svaku konzervu koju imamo molim te da staviš u frižider kad se isprazni , jer ću ja to sebi čuvat za sitnice . Nikad ne znam za što će mi trebat" A on samo gleda. Ne shvaćajuć. E tu krenem opet tiltat. Ne shvaća uopće što mu govorim i to me ljuti. Tada je nažalost bilo vrijeme da se krene šetat pasa, da se krene spremat se za posao, jer posao čeka, ne moš ubit čovjeka pa onda otić na posao, jer treba to sve poslije i pospremit a za to nemaš vremena. Pak ti pobijedi razum. Misliš si : dobro. ubit ću ga za vikend kad stignem poslije i pospremit taj nered koji ću napravit čineći to djelo. Eto tako. Stigao je i vikend, ja sam se smirila jer je isti u međuvremenu shvatio da nešto ne štima pa donio nesskaffe pa me stoga smirio na neko vrijeme. Sad idem ispraznit limenke od pašteta, oprat ih iznutra i složit u frižider. Ondak ću ih tamo imati do daljnjega. Dok ne odlučim čemu će mi služiti. Da li za gumbe ili za igle. Možda ziherice. Ne znam još al dobro je biti spreman unaprijed. Za eventualnosti. Pa ako vidim da imam previše gumbi ja lijepo otvorim frižider, cap uzmem jednu limenku, u nju stavim gumbe viška, one koje ne stanu u praznu limenku od pive . I ziherice isto stavim u drugu limenku. I evo ti reda u kući. |
