13.02.2008., srijeda
|
Ne sjećam se da sam u životu ikoga išta pitala. Mislim za savjet. Prvo zato što kad sam bila dijete nisam imala koga. Jer moji radili, nemaš kog pitat. Sam si i tako se ponašaj i živi..  , bio je neki tihi slogan mog djetinjsta.Pa sam se sama naučila donosit odluke. Sjela bih, vidjela koje bi posljedice mogle bit i odlučila. I tako sam sprovodila u djelo ono što sam si zamislila. Savjete ne znam primat, nit ih dajem. Osim ako me se izričito ne pita. U stvari sam zadovoljna sa sobom po tom pitanju. Škola života u tom smislu mi bila teška, ali zato je sad lakše. Jer sam naučila donosit dobre odluke. A ako i nisu dobre, progutam i idem dalje. Znam da nemam koga krivit nego samu sebe. E sad kad sam se nahvalila idem dalje. Ima jedna stvar, i to u stvari mala stvar, oko koje se sama sa sobom razgovaram već mjesecima. Pa eto, stoga tražim , hmm, možda ne savjet, ono više tuđe mišljenje, pak ću na temelju njega odredit što ću i kako ću. Kažem stvar je mala. Beznačajna. Ta moja želja potiče od davnih dana. Još sa fakulteta. Ušla sam na ispit i ostala u šoku kad sam vidjela sobu profesora. Mislim šoku ugodnog iznenađenja. On se bavio Indijom, a preko CIJELOG zida bile su uokvirene crno - bijele slike Indije. Ljudi. Krava. Polja. Nešto fenomenalno! I tada sam rekla sebi potiho : ovakav zid bih htjela i ja imat. (Htjela bi ja imat i jedan zid u knjigama. Al to ne mogu. Iz prostornih razloga )I tako, prolazile su godine. Došla sam u firmu u kojoj sad radim i jedna osoba ima takav zid. Ja sam rekla kolegici :"vidiš to je to. To ja želim". Našto sam dobila odgovor koji mi je dao misliti. "Ego, sve ti je to ego" "Hmm", rekla sam "meni to više liči na bogat i ispunjen život" "Ego" odgovorila je ova autoritativnim tonom kao da zna što priča. Opet sam se suprostavila i rekla "Mene slike vesele. Daju mi energiju. Kad vidim slike gdje mi je bilo dobro odmah sam bolje volje, nasmješim se i to mi daje energiju." "Ego" opet je ponovila. Znam da budisti misle da slika zarobljava dušu. I sad se štovano čitateljstvo već pita "o čemu ova to, di je tu pitanje?" Imam okvire. Imam slike. Ali se mjesecima dvoumim. Da li ih staviti ili ne? Znam. Stan je moj. Tu gdje se ja trebam osjećati onako kako želim.Kako je meni najudobnije. No u stan dolaze i gosti. Nebih željela da gosti misle da sam opsjednuta sa sobom, ili svojim putovanjima ili doživljajima koje sam imala a oni su na tim slikama. Evo pitanja. Kad biste došli u nečiji stan i u hodniku na primjer vidjeli okvir a unutra puno slika vlasnice i vlasnika da li biste pomislili "ego, vidi ju kako se pravi važna?" I da. Već sam to imala. Ali sam skinula. Pa sad opet želim imat. U ljepšem okviru. Upozorila sam da je pitanje glupo. Osim toga nisam od onih koji znaju pitati druge, jer nemam to iskustvo. No zanima me. Jako me zanimaju odgovori. |