Danas kuvam lovačku juhu jer ta bila najjeftinija. Šest kuna i devedeset lipa. Sve ostale preko deset kuna, ljudi malo pobrkali lončiće. Ondak sam se porazgovarala sa ženom u dućanu, malkice smo si popričale o događajima u svijetu i šire. Ondak sam iz frizera izvadila dva karmenadla. Još će bit njoke i evo ti ručak za pet. Ovo pišem zato što rijetko kuham, al eto nek se vidi da ja to znam. Samo neću. Jer ne mogu sve. I kuhat, i čistit, i radit na poslu, i šetat pasa i bit dobra žena, dobra kćer, dobar prijatelj... dobrar....čovječe dan bi mi trebao trajat 48 sati najmanje da bih odradila sve što se od mene očekuje. I k tome nikad nitko zadovoljan.
Ondak sam zaspala. Ko top. Pa sam sanjala malog pasa da ganja dvije mačke. Koje su bile neustrašive pa stale ganjat njega. Pak mu u pomoć došao jedan bijeli pas. Pa sam ulovila tog bijelog pasa, već krvavog na šapici i vratila ga gazdarici njegovoj ali svog nisam mogla naći. Od silne zabrinutosti sam se probudila, j.... ti san, no sam ga u zadnji trenutak, onaj pred buđenje ipak pronašla.
Ondak sam zaključila da mi san trebao jer sam iscrpljena. No sad više nisam jer ovaj je bio okrepljujuć osim tog dijela u kojem mi mačke ganjaju moju najveću ljubav. No završilo se hepi endom (zona z. uči!!). O hepi endu. Ja i kad sanjam napravim hepi end. ti nikako.
Ondak sam zaključila da treba ić natočit benzin u auto. A to mi se neda. A moram. Inače ću ga sutra gurat do posla. I natrag.
Ondak sam zaključila po tko zna koji put da je priroda pametna, ljudi glupi.
I još sam se pitala zašto zaboga ne učimo od prirode?
Ona je zadovoljna sobom, ništa ne želi, zna da je savršena.
Mi smo nezadovoljni, uvijek nešto želimo, a i mi smo savršeni no toga nismo svjesni.
Dio smo prirode ali to ne želimo priznat. Jer bi tada bili obični. A mi želimo bit posebni. Oholi smo.
A sve što bi trebali napravit jest da se duboko poklonimo istoj, skinemo joj kapu i učimo od nje.
Al učenje teško čovječe. Traži napor. A tko će se napinjat. Bolje ovako. Oholo i sa silom. Brže ide, a i rezultati su vidljivi. Na kratko. One na dugo ..koga briga? Pokori, ponizi, slomi. I da vidiš rezultata. Odmah su vidljivi. A ti imaš moć.
Pak kad ti se posljedice vrate, a ti se ondak lupaš dlanom po čelu. I kažeš
: jebote al je ovaj svijet odvratan. Ne shvaćajuć da su ga odvratnim napravili sami.
Ovakvu filozofiju upražnjavam redovno čekajuć da mi mali pas pomiriši travku, popiški istu, zatim krene mirišat drugu. Popiškit istu. I tako do sudnjeg dana. A travki ko u priči. Težak je to posao. Njemu , a i meni bome. Jerbo ja moram čekat. Posao je posao i on to mora odradit. A ja čekat.
Eto.
Čestitam nedjelju svima .
Nedjelja je dan planete sunca. Nosi se zlatno ili narančasto. Tek tako da podsjetim. Sutra Mjesec - bijelo.
Idem kuhat ručak.
Kategorija : dosadan dan, dosadan post. Živjela dosada.
Post je objavljen 03.02.2008. u 11:26 sati.