31.01.2008., četvrtak
|
Još ovaj post o Zagrebu i neću više. Svoje sam mišljenje rekla pa nema smisla da ga ponavljam. Nedam Zagreb ako se mene pita! To je moje mišljenje. I svim sredstvima koja imam radit ću na tome da se grad ne otruje. Bit ću kap u moru, ali bar znam da sam bila kap. Tak! To što se toga tiče. A sad još jedno. Pravila igre. Nije mi jasno da netko ne shvaća da je to igra. U kojoj pobjeđuje onaj kome se to dozvoljava. U ovom slučaju pobjeđuje gospodin gradonačelnik ali samo zato što smo mu mi to dozvolili. Svojim nemarom i svojom komocijom. Ne zato što je jači, nego zato što mu je put otvoren. Mi smo se maknuli, još mu se i klanjamo pa čovjek može ić dalje. I ići će sve dalje i dalje dok mu netko ne stane na put. Jedna od osnovnih životnih pouka je :"čovjek ide onoliko daleko koliko mu to drugi dozvole". Vrijedi za sve. I vrijedi za svakoga. Univerzalno pravilo. Nnnda. Nisam o tome htjela. Htjela sam o nečem drugom. Ako nekome nije jasno, a nije meni jasno kako to svima nije jasno, zagrebu ne treba nikakvo veliko i ogromno uređenje. Nas je 750 tisuća i ne spadamo u metropolu, jer metropole imaju milon stanovnika. Mi nismo Pariz i nismo nikakva svjetska metropola. Kad bi svi hrvati došli živjeti u zagreb bilo bi nas 4,5 miliona dakle o čemu pričamo? 11 miliona ima London. Sa čim se mi to onda uspoređujemo? Koje su to visoke ambicije? Jel nas sram da smo mali? Pa želimo bit nešto veliko? Nikad bili i nikad bit nećemo. Ili možda jednom, ali sada još ne. Dakle,sve se to moglo riješiti lakše, bezbolnije, skromnije. No nije bilo u interesu financijerima. Dakle, to se radi ovako. Uzmeš neku zgradu na pik. Pa počneš oko nje obletavat. Ti bi ju kupio ali čovječe ona skupa. A osim toga u zgradi ljudi. Ne moš ljude izbacit. Pa počneš igrati igre. Prvo - izbacit ljude. Drugo - obezvrijedit zgradu. Treće - kupit ju jeftino. To se radi u našoj zemlji. Proces je malo dugotrajniji ali tako ide. Ja sam tome prisustvovala dvaput u životu. Vidjela svojim očima. Čula svojim ušima. I bila sa ljudima (silom prilika) koji su to radili. Silom prilika prvi puta sam bila očevidac takve igre. Firma je propadala 3 godine. Ja koja moram sve analizirat, promišljat , promatrat stalno sam pitala "zašto je stalno status quo?. Ili se propada ili se ide naprijed a mi smo stalno status quo?". Poslije 6 mjeseci otišla sam iz firme ali sam ostala u vezi sa ljudima. I iduće dvije i pol godine bilo je sve isto samo što su prostorije bile sve praznije i praznije i sve je manje ljudi bilo u firmi a sve više na burzi. Pak sam dobila odgovor. Direktan u glavu. Od osobe koja je to radila. A on je bio ovaj. U ministartstvu sjedi čovjek koji ima vezu sa talijanom koji želi kupit tu zgradu. No zgrada skupa...da ne duljim... Igre bez granica. Ljudi na cesti... Druga situacija, vrlo slična. Ne događa se meni ali ja gledam. Jedna radnica prelazi u manju sobu. Malo tišine da se sve smiri. Njena se soba obnavlja. Ups, par mjeseci kasnije u tu sobu dolazi kćer od... Kada vratiš film vidiš da je sve bilo unaprijed dobro smišljeno. Akteri se prave blesavi. To tako da se mi ne bi zavaravali da je sve to nastalo slučajno. Ne nije. Dakle. Kino Zagreb je bilo dobro kino. Ništa mu nije falilo. No da bi se mogao otvoriti bilo koji trgovački centar trebalo je u centar dovesti ljude. Ljude dovodiš tako da im daš sadržaj. Pak staviš kafiće, trgovine...ali nije dosta. Pak se sjetiš. Ups, stavit ćemo i kino. Pa neko kaže "da, ali zagreb ima dvadesetak dobrih kina". Opa? Stvarno? Dobro, uništit ćemo ih, trgovačkim centrima treba kina. Jednostavno zar ne? A mi koji smo to dozvolili sami smo si krivi. I sada i dalje padamo na štoseve. Kao grad nam je u užasnom stanju pa treba ga obnovit. Ma nemoj? I kao sad se ima novaca. Ma nemoj? Odkud? I kao evo gospodina gradonačelnika koji će nama napravit nešto lijepo.. mislim strašno. Ako netko to ne vidi, meni žao. Ali ja se neću dat. Nedam da me se radi idiotom. Znam da će , kako svi kažu Bandić pobijedit. Hoće, ali samo zato što smo nojevi i stavljamo glavu u pijesak. zato će pobijedit. A ne zato što ima novac. Bože gospode, počeli smo se klanjat novcu. I bojat ga se. I ps. Zagreb dobio par novih izloga. Koji su za pobljuvat od neukusa. Al, eto tako to na zapadu...  i još jedno pitanje koje si kao ekonomista postavljam već poduže vrijeme. Odgovor nemam. Da li zagreb i hrvatska svi zajedno sa prosječnom plaćom od oko cc 6 tisuća kuna imaju kupovnu moć koja bi opravdala toliko trgovačkih centara? Ja mislim da nema. Jednostavna računica. A ako nema, a centri su tu, ondak će oni morati umjetno stvorit kupovnu moć. Što i rade. Kartice, minus na računima, krediti do grla. Što poslije? American Expres je zasićen. (To iz pouzdanih izvora). Hrvatska je pokrivena, srbija ih neće. Iz centrale ih pritišću za novim članovima, a članova više nema. Pa uzimaju djecu. Pa im daju kartice. Ali ne zato što djecu vole. Nego zato što moraju zadržat posao. I povećavat ga. I širit. A nema se više kud. Pa dobra i djeca. Ljudi ajmo se probudit. I nedat da nas vozaju. Krajnje je vrijeme. |
pssst, spavam
29.01.2008., utorak
Zagrebačka potkova-Lenucijeva potkova
|
Dižu mi tlak svi koji laprdaju. A još ako nisu zagebčani onda mi još više dižu tlak jer pojma nemaju i jer grad nije njihov. Zabole njih... Ionako ih polovica mrzi metropolu, drugoj polovici je svejedno. E nama, kojima je to rodni grad nije! Bar meni nije! Grad je prekrasan. "...tzv. Lenucijeva potkova - zona 8 perivoja i 8 trgova, to su redom: Trg Nikole Šubića Zrinskog- popularno zvani Zrinjevac, nastao u 19. stoljeću, Trg J.J.Strossmayera-slavnog đakovačkog mecene, Trg kralja Tomislava- prvog hrvatskog kralja koji je tu titule dobio 925. godine,Trg Ante Starčevića, Trg Marka Marulića, Trg Mažuranića i Trg maršala Tita - gdje se nalaze zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, Muzej za umjetnost i obrt, te zgrada Sveučilišta sa spomenikom Ivana Meštrovića - Povijest Hrvata. 2 Zelena potkova, perivojski okvir središta Donjeg grada, planirana je i najvećim dijelom ostvarena od osamdesetih godina 19. stoljeća do kraja drugog desetljeća 20. stoljeća. Ona je najgrandioznije gornjograditeljsko ostvarenje kulture historicizma u Zagrebu i uopće u Hrvatskoj. Zelena potkova je zbrojno ime za osam zagrebačkih trgova (točnije, sedam trgova i jedan park), koje se koristi od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća za perivojski okvir donjogradskog središta. Sama ideja o okviru donjogradskih trgova i parkova starija je od Lenucijeve osnove, te je autorstvo više pojedinaca i točnije ime je Zelena potkova. Realizacija ideje o zelenim parkovima datira davne 1881.g., ili drugačije rečeno, kada su na njoj radili geodetski mjernik (geodeta) Milan Lenuci, Rupert Melkius i Adolf Hudovski, dok je prednacrt napravljen 1883. Nova regulatorna osnova izrađena je 1887., kojoj je novi odbor nešto oduzeo, a nešto dodao, no u potpunosti je sačuvana ideja o ¨estetičkom okviru središta grada¨. Dvije različite vizije funkcije trgova- perivoja poslije se stapaju u jedinstvenu zamisao koju je Lenuci 1897. izrazio modelom, kojeg je potom predložio za uređenje perivojskog okvira kao cjeline Ono što čini njegov projekt osobito vrijednim, zapravo je umjetnost spajanja, podjednako ideoloških koncepata kao i stilsko-morfoloških predložaka. Kao posebna vrijednost može se istaknuti Lenucijevo poštovanje tradicije, koje je izraženo u vjernosti velikom urbanom i simboličkom projektu i težnji njegovu ostvarenju. LENUCI JE DO TE MJERE POSTAO SINONIM ZA NAJBOLJI URBANIZAM POVIJESNOG ZAGREBA DA SE I ¨ZELENA POTKOVA¨, KOLEKTIVNO DJELO, NAZIVA ¨LENUCIJEVOM POTKOVOM¨. Milan Lenuci rođen je u Karlovcu 1849., a umro u Zagrebu 1924. godine. Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Grazu, radio na različitim funkcijama u Gradskom poglavarstvu Zagreba, sve do položaja ravnatelja Gradskoga građevnog ureda. Od tehničkih i dizajnerskih pojedinosti koje je ugradio u Zagreb (tipske drvene stube) pa do mnoštva studija i projekata za reprezentativne gradske prostore, dao je snažan autorski doprinos i biljeg gradu. Od historicizma višenamjenskih zelenih trgova i njihove geometrijske sheme, Lenuci je doživio stilski razvoj prema secesiji, vrednujući organičkom prilagodbom zagrebačke sjeverne brežuljke. Pa odajmo čast gospodinu Lenuciju i pustimo grad takvim kakav je zamišljen!! Zašto smo oholi pa smatramo da znamo bolje? Zašto mislimo da je "vani" uvijek bolje? Zašto nismo ponosni na ono što imamo i zašto to ne očuvamo? Ako ima novaca za garaže onda ima i za obnovu zar ne? Ali ne...nema za obnovu jer tu nema zarade. U garažama će zarade bit. A da bi bilo zarade moraju se pustit automobili sve do centra zar ne? Bože gospode povraća mi se od te gluposti i kratkovidnosti. Povraća mi se od gospodina gradonačelnika koji nije ni do malog prsta gospodinu Štrosmajeru. A sve mi se čini da to želi bit. Kina su sva uništena. I sad kad su se karte otvorile savršeno je jasno zašto je kino Zagreb uništeno i zjapi kao prazna rupa kako reče jedan bloger. ZATO JER JE PRAZNA RUPA JEFTINIJA ZA PRODAJU. Već viđeno. U mojoj bivšoj firmi. Koja je obezvrijeđena da bi se mogla jeftinije prodat kao zgrada. Nekom talijanu. Provjereno. Ne laprdam. Pustite mi grad na miru. Grad je prekrasan a tko to ne vidi njegov je problem. Jer ne zna gledati dalje od svog novčanika. A takvima nema mjesta u mom srcu. Nosite se odakle ste i došli što se mene tiče. Jer takvo nepoštovanje grada koji vam je pružio dom i može u meni izazvati takvu rečenicu. Koju ću ponovit "vratite se odakle ste i došli". Pa onda tamo mijenjajte izgled svojih mjesta, mjestašca, gradova i županija. Pa da vas vidim da vam ja dođem u vaš dom i krenem razmještat po svom. Pustite nas na miru!!! A zagrebčani vrijeme je da se više probudite a ne tako mlako puštati da se svatko bahati. Grad je naš dom, drugog nemamo. Svi koji su došli u njega imaju se kuda i vratiti. Pa ih baš briga. Mi nemamo kud. I kad se oni vrate svojim pravim domovima mi ćemo ostati u ruševinama izgubljenog duha grada. Jer će oni reć: idemo doma, ovdje nije lijepo za živjet. I otić u svoje gradove. Mahnut rukom i reć, uh što je Zagreb ružan idemo mi natrag doma. Jer njima je Zagreb a) odskočna daska b) tamo gje rade da bi zaradili novac da bi njime napravili veću kuću te kad odu u penziju vratili se u svoja rodna mjesta.U tu veliku kuću. A MENI JE ZAGREB DOM! A sve samo zato što smo bili lijeni boriti se za ono što je naše. I što je prekrasno ovakvo kakvo je!!! Ako i vi to nevidite, da nam je grad prekrasan, onda je i vama duša već u novčaniku. Hrvatski političar rođen 22. studenog 1955. godine u braku Blagice (rođ. Tomić) i Joze Bandića na Bandića Brigu u zaseoku Cerov Dolac u selu Donji Mamići nedaleko Gruda. Pored Milana bračni par Bandić imao je još dvoje djece - Dragu i Tonku. Glava obitelji Jozo umro je s nepunih 58 godina tako da je sav teret skrbi o obitelji pao na majku Blagicu. Oca je zamijenio majčin tata, djed Ante, za kojeg i danas Milana vežu lijepe uspomene. Uz dječiju pomoć djeda je uzgajao duhan koji je tada bio glavna gospodarska grana u Hercegovini. Nakon završene osnovne škole Milan se upisao u gimnaziju u Grudama, a po svršetku gimnazijskog školovanja uputio se na studij u Zagreb. Godina je bila 1974. i to lipanjsko jutro kada je sa smeđim kuferom od skaja došao u Zagreb Milan dobro pamti. Naime, ispunio mu se san - došao je u hrvatsku prijestolnicu. |
Štrikanje - nova zmijica i rukavice
28.01.2008., ponedjeljak
za filipinku marc chagall
marc chagall - objektivna i istinita verzija
27.01.2008., nedjelja
Umotvorine
ručak nedjeljni
|
Mene danas rastura glavobolja. I jučer me je rasturala glavobolja. I prekjučer me isto rasturala ista dobra glavobolja. No kad sam se jutros digla nisam znala kako se zovem koliko me bolila glava. I tako ide život. Popila sam Plivadon, ali glava je jača. Ondak sam Muškarca odvela na ručak, jer pametni ljudi kažu da ljubav ide kroz želudac. Analizirala sam i nigdje ne piše da ja moram kuhat. Nego samo da ljubav ide kroz želudac. Pak sam, razmišljajući došla do zaključka da ja ručak mogu platit. I prešla sam odmah , efikasna kakva i jesam s riječi na djela. Ovaj je to primio sa zahvalnošću. Muškarac mislim. Em ne mora kuhat. Em ne mora suđe prat. Em ne mora plaćat. Stoga mi je raznježen rekao "kako je meni lijepo s tobom". Hmm, jasno da mu je lijepo, pa nisam ni ja od prekjučer. Sve je bilo ok dok smo u restoranu bili sami. U stvari baš nam je bilo dobro. Ondak navalilo. Stol do napunio se prigluhim penzionerima. Prigluhim kažem, jer takvi da bi čuli jedno drugo stvaraju ogromnu buku. Ondak su i drugi gosti, da bi tu buku nadjačali počeli vikat i na kraju je u restoranu bilo kao i na cvjetnom trgu. Kud ti zapadnjak dođe tamo imaš buku u to moš bit siguran. Zato ja volim istok. Tih, miran, nježniji. Ponizniji. Pa smo otišli. Romansa se raspršila. Sad krećem u daljnje pohode. Muzej. O tome ću sutra. |
26.01.2008., subota
Noć muzeja
|
Hmmm da. Bijasmo jučer na noči muzeja. Imali smo puno sreće i nakon samo 82 kruga odmah smo našli parking mjesto. Izašli van iz auta i ostali u šoku od zime. Dovukla sam se do Etnografskog te tamo ušla u gomilu iz koje više izašla nisam. Gladna, promrzla, nervozna, cipele tiskaju (onih 500 kuna idu u upotrebu), gužvala sam se i pokušavala vidjet bilo koji eksponat, tek toliko da nešto mogu napisat o tome. No nisam imala sreće. Em sam mala, em sam nervozna, o eksponatima pričat ne mogu jer ih vidjela nisam. Tu i tamo vidjela sam koju sliku anđela ali i to onako samo na bljeskove kad bi se slučajno koja glava tuđa pomakla malo udesno ili ulijevo. Idućih pola sata smo se dakle vraćali do izlaza. Ondak smo otišli u Muzej za umjetnost i obrt, kojeg izložbu usput rečeno znam jer sam ju vidjela. I secesiju sam vidjela i sve sam već vidjela, al eto , neka mogu reć da sam bila. Pola sata do gore, četrdeset pet minuta do dole i ide život. Nervoza mi rasla, noge me sve više boljele, zima se uvlačila polako ali sigurno i u zadnju stanicu moga tijela. Ondak smo otišli u Kavkaz, stari dobri Kavkaz e da bi zaključili da ni Kavkaz nije što je nekad bio. Pak smo u buci popili kavu i sok, pokušali malo pričat al nije išlo. Buka prejaka. I ondak smo se lijepo pokupili doma, na toplo, di me čekao moj pasonja mali, skuhala sam si dva meko kuhana jaja baš mi je došlo da jedem meko kuhana jaja i zaključili da nam zime dosta! Naravoučenje 1 : ako imaš metar i šezdeset nemoj ić na noć muzeja jer sve što ćeš vidjet su gornji gumbi kaputa ljudi oko tebe. Naravoučenje 2 : ako ipak odeš na noć muzeja pazi koje ćeš gležnjače obut. Posvećeno NF-u uz filozofsko pitanje : kako pronaći iglu u plastu sijena ? |
25.01.2008., petak
petak
|
Cijeli dan pokušavam iznjedriti novi post. No bio sastanak od 8 do 9. Onda smo u 9 imali novi sastanak, znači od 9-10. Onda smo u 10,15 imali još jedan sastanak. Onda mi došlo tražit moje stručno mišljenje koje se neće saslušat, al tek da se pita. Ondak me tražilo da jučer izlistam neki revers koji "može ali i nemora". Ondak se zaključilo u vezi tog reversa da je potrebno sjest i dogovorit se. Onda sam ganjala kolegu da se dogovorimo za jedan posao. Na što mi je on rekao "namam ja vremena". Našto sam odgovorila "boli me kurac, nemam ni ja" (tako se razgovara s njima, jer onda te slušaju.) Našto je on rekao s uzdahom "ajde dobro reci". Pa sam zapovjednim tonom rekla. I upotrebila još par psovki, jer one naglašavaju važnost posla. Zatim je ušao drugi kolega, malo pripit i tražio 22 DVD-a. Onda je ušla kolegica da mi ispriča kako program ne valja. Onda je ušla druga sa nekim listama koje samnom nemaju veze. No , čemu ne bih i ja bila upoznata sa svakom pizdarijom na ovome svijetu? Sve se to odvija uz zvonjavu telefona, ulaske i izlaske mojih kolega koji "mogu li ostavit kaput" "zaboravila sam torbu" i naravno galamu i deračinu one preko. A biser dana mi je kad mi uđe vrli u sobu i kaže "jel tu moj kaput?". Na to odgovaram kamenim licem, pogleda zabuljenog u ekran,šutnjom i laganim podizanjem lijeve obrve. Malo podignem lijevu obrvu, tek toliko da govorom tijela kažem "jebe mi se za tebe i tvoj kaput dušo". Ovo dušo je bitno. Jer izražava moj majčinski stav prema hijerarhijskoj piramidi. Naravno, svatko normalan pomislio bih da radim na kolodvoru. Nitko normalan ne bi pomislio da radim u "elitnoj firmi" kako ponosno kaže moj šef. Našto sam mu ja danas na sastanku drugom (onaj od 9 do 10) rekla da svaka elitna firma ima svoje parkiralište i da ga molim da mi taj termin više ne koristi dok god meni pauk uzima auto (prekjučer) i ostavljaju mi kazne za parkiranje (jučer). E onda me je krenulo pa sam počela nabrajat što sve "elitne" firme imaju. Imaju akreditacije kad im se parkiralište zatvori. Imaju ....Malo su me teško zaustavili, ali na kraju im je to uspjelo tako što su zaključili sastanak. I onda kako iznjedrit post? |
24.01.2008., četvrtak
|
Kaže prcjednik trgovci krivi. Nek spuste cijenu. Onda se probudi iduće jutro, skoči iz kreveta i kaže: ups zeznuo sam se, banka kriva, nek radi svoj posao. I zašto sad ja o tome? Zato jer će precjednik noćas ić leć.Doći će jutro. On će malđahan skočit iz kreveta i reć: ups, zeznuo sam se, Levantica kriva. E to me muči. Jer jesam. U tome i je stvar. Al nisam si mislila da će me pročitat. Da će me ulovit. Ja naime na knjižici imam 500 kuna ušteđevine. Za koju nitko ne zna. Ni muškarac ne zna. To za crne dane, kad mi padne mrak na oči. Za one dane kad spustim pogled na svoje cipele.I zaključim da mi neophodno, hitno i očajnički trebaju nove. Pak uzmem tih 500 i odem kupit cipele i đemper. Đemper je pride, onako nek se nađe zlu netrebalo. Ali ne, to još nije sve. Sad dolazi ono najgore. Ja u đepu od jakne čuvam 10 eura. Za najcrnije dane. One kad sam u minusu koji više nije podnošljiv , a plaća još daleko. E ondak si mislim uzet tih 10 eura i bingo kupit kruh i mlijeko. I pažljiv čitaoc do sada je već shvatio a time me i zamrzio znam.  Ja na to NISAM PLATILA POREZ. Noći i noći provela sam nespavajuć i razmišljajuć .PlatitI porez ili ne platiti porez.Majci državi. Koja me hrani. I trpi. Prijavit ili ne prijavit bila je moja dilema. Ali pobijedila je ona loša strana. Ona pohlepna. Ona lopovluka željna. Mislila sam da ću se provuć. Da me neće ulovit. Eto to sam mislila. O Levantice, crna Levantice.. No se bojim novoga sutra. Jer mi precjednik blizu. Vrlo vrlo blizu.Još nas jedna noć dijeli od suočavanja. A znam, jasno mi je, svjesna sam da sam izazvala tu inflaciju. Da će čitav narod trpit zbog moje neodgovornosti. Znam, sve znam. Neznam hoću li si to ikad moć oprostit. I sutra, kada precjednik uperi svoj pravednički prst u mene u zemlju ću propast od srama. I bijede. I jada. Ali tako mi i treba. Sutra sam mislila ić na Noć Muzeja, u subotu na prosvjed, u nedjelju na nasip, a sve će mi to past u vodu. Završit ću u buksi kako mi skaska kaže, zna žena. No mi s druge strane drago. Jer će narod bit smiren. Zadovoljan i sretan. Krivac nađen (i odslužuje kaznu), inflacija zaustavljena. Život će ić dalje. |
23.01.2008., srijeda
Pismo TRH-ju
|
Dragi urednici TV dnevnika. Ja sam već pisala i LTR-u od kojeg još nisam dobila odgovor. No sam im u pismu dala par savjeta, pa mislim da oni još o tome raspravljaju i ne mogu mi odmah i brzo odgovoriti. Mislim da su ozbiljno shvatili moje sugestije. To me je malo ohrabrilo,osokolilo rekla bih, da se usudim pisati i Vama. Vi ste ipak TRH1 i TRH2 pa mi je bilo malo neugodno obraćati Vam se. Ja sam običan prosječni hrvatski gledaoc i osjećam veliko poštovanje prema Vama i prema Vašim emisijama. Zato mi je trebalo malo Više hrabrosti da se usudim napisati Vam ovo pismo. Da pismo ne bi bilo predugačko ja ću se osvrnut na samo jedan aspekt Vašeg poslovanja (programa), koji , usput rečeno, sa ljubavlju gledam svakoga dana. Osvrnut ću se, za početak, na Vaš TV Dnevnik koji mi je svakodnevna duhovna hrana. Ako se korespodencija među nama uspostavi i nastavi u ovako ugodnom tonu, ja Vam mogu dat sugestije i za ostale Vaše emisije. Sad ću o TV Dnevniku: Kada na kraju dana, izmoždena, iscpljena i klonula upalim TV u pola osam i počnem gledati ja se odmah razbudim. Duša mi progleda. Ona počinje živjeti. Duša mislim. Nakon završetka ja sam druga osoba. Vedra, vesela i ponovno poletna. Eto tako Vam na mene, a bila bih slobodna reć i na veliku većinu hrvatske populacije ,djeluje Vaš TV Dnevnik. Razmišljala sam malo o svemu i shvatila sam da ste si Vi dali puno truda pri stvaranju te emisije. Da ste preferirali psihološki pristup. Da ste odlučili nama, hrvatskom pučanstvu, dat točno onoliko koliko mi možemo primit, i točno to što mi želimo! I zato Vas slavim i duboko poštujem! Mi ne želimo informacije! Mi želimo bajke! Mi želimo tračeve. Mi želimo znat tko je gdje bio i što je jeo! Od toga mi živimo. Od toga se naša duša hrani! I Vi ste to u svojoj mudrosti shvatili! I točno to nam dali. Hvala Vam. Neki ljudi gledaju CNN i slovenski dnevnik da bi saznali i dobili informacije što se u svijetu događa. Mi ne! Nas svijet ne zanima! Baš me briga za svijet, neka se oni bave svojim problemima. Mene zanima kako je gospodin Hlavaš DANAS bio obučen na sudu i koji ŠAL je obukao. A vi me o tome obavještavate. Stoga Vas poštujem i slavim! (Mislim da sam to već rekla, no ponavljam se jer mi se duša otvorila u zanosu.). Sad, znate, ja imam par sugestija i za Vas, kao što sam imala i za LTR program, a sve zbog toga da bi Vam program bio što bolji i gledanost što veća. Bit ću drska i iznijeti Vam ih u ovom pismu, s nadom da nećete to shvatiti kao oholost ili nedajbože kritiku. Ja bih samo voljela reći Vam što mi hrvatska populacija JOŠ želimo vidjeti u udarnom terminu u Vašoj zabavnoj emisiji zvanoj TV Dnevnik. S nadom, kažem još jednom ,da to nećete shvatiti kao nešto negativno ili da ja možda Vama pokušavam solit pamet. Pa evo tih sugestija. Budući da svaka zabavna emisija, te svaki zabavni časopis ima dvije rubrike koje gledaocu odnosno čitaocu omogućavaju potpunu relaksaciju to sam Vas htjela zamolit da i Vi to uvedete. Voljela bih da na kraju dnevnika uvedete rubriku Horoskop. Ja Vam imam jednu poznatu koja se time bavi pa Vam mogu poslat njenu adresu da ju kontaktirate pri uvođenju te nove rubrike. Horoskop bi mogao biti dnevni, a recimo u petak mogao bi bit tjedni. Za idući tjedan. Pa bismo mi znali što nas čeka. I sigurnije stupali u novo sutra. Osim toga svaki časopis ima i rubriku "Marta odgovara". Stoga sam mislila da poslije sporta a prije prognoze stavite i Vi možda 5 minuta "Dnevnik odgovara". Ja sam si zamislila da bi onda ljudi zvali i pitali psihologa ili psihijatra neko pitanje iz osobnog života na koje bi ovaj odgovorio. Na primjer "ja sam muškarac u najboljim godinama. Živim blizu gradu. Razveden sam 12 puta. Budući da je 13 nesretan broj recite mi da li da se ponovo ženim i razvodim ili ne?". Na što bi psiholog odgovorio stručno. Znate ima puno ljudi koji imaju problema a nemaju s kim razgovarati. Ovako, nakon 25 minuta Vaše zabavne emisije, ljudi se opuste, razvedre, otvore i onda hoće reć što ih muči. I neću više dužiti mada imam još puno ideja. Reći ću još samo jednu,za koju mislim da bi podigla gledanost vaše emisije. Mislim da bi bilo dobro da se uvede nagradna igra. Na primjer da mi gledaoci skupljamo vrećice od juhe od gljiva (ovo je samo primjer, to može biti i nešto drugo. Na primjer poklopce od tube paradajza). Onda Vam pošaljemo 10 vrećica. Ili poklopaca. Onda bude izvlačenje. Gledaoc koji bi bio izvučen bio bi gost TV Dnevnika. Pa bi mogao recimo kao nagradu vodit 10 minuta Dnevnika. Što se ove ideje tiče ona se da razradit. Ovo sam sad navela samo kao primjer. Neću duljit. Nadam se da ste shvatili ovo o čemu Vam pišem, a sve u najboljoj namjeri. U namjeri da naša komunikacija bude što bolja. I sa jedne i sa druge strane da budu pozitivne i lijepe emocije. Vi ste se sa svoje strane jako potrudili, stoga sam i ja sa svoje strane osjetila poriv da Vam se javim. Vidite kako se dobro vraća dobrim. Ja ću Vam poslati svoju adresu i broj telefona pa se možemo čuti u vezi detaljnije obrade ovih mojih ideja. Do tada srdačno Vas pozdravljam, uz jedno veliko Hvala. |
22.01.2008., utorak
|
Meni nema druge nego povjerovat da sam u Programu. To sam do sad uzimala onako ofrlje, neodgovorno, ignorantski pače ali mi se eto moja neodgovornost spram crvene pokretne točke koje malo ima malo nema vratila. Tek toliko da me podsjeti da do ožujka ima da budem mirna, tiha i da radim kako vanzemaljci hoće a ne kako bi ja htjela. Mada sam ih malo i pročitala. Njihova je taktika "mrkva i šiba". Ili "šiba i mrkva." Svejedno. Nisu mi baš originalni jer taktika mog šefa ista istačka. Prvo ti da malo mrkvice pa se ti poveseliš a ondak te kresne šibom. Taman kad si se snuždio, zbog šibe mislim, evo druge mrkvice. I tako to ide. I sad si vanzemaljci misle da ja to neznam. Da meni to strano. Da sam neznalica i plavuša . Ali su se zeznuli jer nisu uzeli sve faktore u razmatranje. Nisu razmotrili moga šefa pa su mislili jadni da će meni u programu ta metoda njihova bit nova. E tu ih ja čekam! A samo ću spomenut što mi rade. Na primjer danas su mi uzeli auto s parkirališta. I očekivali od mene da se plačem, ljutim, tresem od bijesa. E baš su se namjerili na onu koja je to odradila slijeganjem ramena, (čitam vas vanzemaljci, ko knjigu vas čitam),otišla kući, presukla se, stavila ruksag na leđa pasa na bijela njedra, kupila tramvaj kartu te se ukrcala na isti , i krenula putem Strojarske. To je bila šiba. Ali..tamo je dobila mrkvicu. Al ne smije reć koju jer je obećala da će šutit. Pak je zatim krenula na poštu dignut knjižicu vozila.To je šiba od jučer. Pak je opet dobila mrkvicu u vidu nove ljubičaste vune koja se iznenada pojavila na polici inače polupraznog dućana. Crvenu točkicu još tražim, ali s obzirom na novonastale okolnosti, a te su da ih čitam ko otvorenu knjigu više se ne bojim Programa. Program je za mene amatersko-diletantsko djelce neprofesionalaca i neznalica. Stoga idem oprat svoju bujnu kosu, uzet knjigu i danas ju napokon dovrštit. S čitanjem mislim. Ondak ću sutra o njoj pisat jer nekih drugih inspiracija baš i nemam. A kreatorima Programa mogu reć samo jedno :"amateri, mogli ste i bolje". |
ponavljanje gradiva
|
Citiram samu sebe. I sad ću se opet vratit na jučerašnji susret jer isčitavam nezadovoljstvo mojim objektivnim i istinitim izvješćem od jučer. Kao da mi se ne vjeruje. A bilo je točno tako kako sam opisala. Sad ću malo detaljnije. Daklen kad sam prije jedno mjesec dana bila u cc bio je jedan kafić i 3 ljudi tamo. Stoga sam kao dogovor rekla da ću bit u tom kafiću. I da ču čekat njih dvije. Nakon što sam 3 puta profulala skretanje za cc, te 4 put uz nešto malo psovki uspjela pogodit pravo skretanje parkirala sam tamo di Pero vrabac kaka i krenula u taj kafić iz moje glave. Došla sam gore kadli 13 kafića i pun kufer ljudi. "E sad sam zeznula skroznaskroz" pomislih. "Što da radim?" pomislih također. "Ništa stajat ću tu i čekat fulvusicu. Valjda ću ju vidjet od ove hrpe ljudi" i bingo, evo ti fulvusice. "Što ćemo sad?" pitasmo se obje. Ajdmo nać mjesto i čekat skasku. Te našle lijepe bijele fotelje i uvalismo se u njih. No skaske niodkud. Prepoznavanje je trebalo bit ovakvo "vi dvije sjednite a ja ću vas nać". Pa se ti misli. Sjedile smo i sjedile ali ništa. I ondak ja krenem i kažem :idem ju nać, negdje mora bit. Hodam ko zombi po onom katu, kafića i ljudi puno previše. I vidim...jednu ženu kako me gleda. Gleda me i gleda. (Mada sad ista priča da nije gledala. Nije šipak. Nije mogla skinut pogled s mene. Sigruno si je mislila - vidi kak je ova zgodna.Vidi kako je prekrasna. I na licu joj se vidi da je prepametna. To si je mislila. Al sad neće priznat. Pih.) Sjedi, puši i gleda me. OK frizura odgovara al niš drugo ne odgovara. I što sad da radim. Ako odem do nje i pitam "jesi ti skaska" a ova to nije ispast ću budala. Ako ne odem a to je skaska opet ću ispast budala. I kako u svakom slučaju ispadam budala krenem prema njoj pa što bude. "Levantica jel?" govori ona uz osmijeh. "Da, di ti je blok" odgovaram ja i to je bilo to. Ondak smo otišle do fulvusica i uvalile se u te fotelje. OK o poklonima se zna    daklen još malo o priči. Skaska priča sto na sat,bolesna zdrava , nije bitno, ne zove se bezveze lajava kuja. No ni fulvusica i ja nismo za odbacit što se pričanja tiče, al mi fulvusica nije bila u kondiciji pa sam se sama morala nosit sa vodopadom riječi. U redu, to što priča nije bezveze.Mislim nije dosadna. Mislim spetljat ću se sad, nisam ja tu da sudim ali ima ljudi koji pričaju a dosadni su tako da jedva čekaš da odeš. Skaska nije od tih, to sam htjela reć.Svidjela mi se.Odmah. I fulvusica mi se sviđa , no uostalom sve koje sam dosad upoznala sviđaju mi se. No kako smo ionak zaključili na prošlom susretu : i tu na blogu instinktivno biraš ljude koji su ti po nečem "bliski" i "slični tebi", isto kao i u stvarnom životu. Zato nije čudo da mi se svi koje sam do sada upoznala sviđaju. Malo smo ogovarale, dobro ajde, puno smo ogovarale. Ogovarale smo ljude s bloga, ali nismo bile zločeste. Onda smo malo pričale tako o svemu i svačemu i taman se počele ufurafat kadli dolazi konobar da je fajrunt.  Kako fajrunt pa mi smo tek na uvodu? No fajrunt je fajrunt , a kako je fulvus stvarno bila još bubina nismo htjele produživat nego smo se dogovorile da ćemo drugi put na neko drugo mjesto i na malo duže vrijeme. Eto. Ovo mi bilo teško sad pisat jer ništa novog nisam rekla . Osim što sam malo proširila. |
21.01.2008., ponedjeljak
kad si u programu..
|
Bemti vanzemaljce! Viš ti kako oni djeluju? I još mi kažu na tv da je danas najdepresivniji dan u godini. + vanzemaljci i evo ti tri posta dnevno, samopromatranja, introspekcije, sjećanja na neke dane koje se ne voliš sjetit. I kaže žena na tv da njoj nije. Jasno da nije kad nije u programu.  Nije ona za program. Ona je normalna. To skaska i ja u programu. Ne znam ni skaska zašto, ona isto normalna. Al eto, valjda ona zato da mi pravi društvo. Da mi priča o tv-ju. Pak mi digne tlak. Pak zaboravim da sam u programu. Zato su ju valjda stavili.A vidim i drugi u programu. Sve pametne i dobre žene u programu. Znali koga će odabrati. Pametne i dobre. Neće valjda neke druge. Koje nisu tak dobre. Kak smo mi . Zvala sam banku. Da mi pošalje knjižicu vozila. Doma. I bila sam ponosna kako sam to brzo i efikasno obavila. Cap cap i gotovo. Te čekam doma da iz sandučića izvučem svoju knjižicu, stavim ju u ladicu(kog će mi vraga uopće, al neću ni da ju banka ima) i prekrižim na listi poslova.:"poslovi koje treba obavit a neda ti se." i na listi "poslove koje možeš uvalit drugima". I tako fićukajući čekam. Čekam. Mudro šutim. Slavodobitno šutim. I dolazim danas doma, otvaram poštanski sandučić, izvadim neizbježne račune, razmišljam dal da ih a)bacim u eko-kantu , b)stavim nekom drugom u sandućić ili c)uzmem sa sobom i uvalim Muškarcu u đep i tad vidim mali crveni kartončić. Na kojem piše da moram na poštu. Po knjižicu vozila. Tako isto mogla sam otić i u banku. Banka mi je bliže nego pošta. To ti je kad hoćeš bit pametan ali si u programu. Onda tako prođeš.  I još me na poslu danas tražilo da radim.  Bezobrazluka li. Al se nisam dala.Neće mene nitko prisiljavat da radim kad on hoće. Radit ću kad ću ja htjet. Pak sad moram. Zato i jesam za kompjutorom. Al mi se neda. Idem stoga prošetat pasa. Mislim što se mora mora se. Ondak ću možda malo sjest i radit. Tek toliko da pokažem da ja to znam. |
|
Dobro, ovo je post za moju dušu tek toliko da istresem . Mada, sad mi se čini da sve to i nije tako malo, koliko ja umanjujem važnost nekih stvari, čisto zato da bi mi život bio podnošljiviji. Ali ako ne istresem bit će vraga. Kad sam bila dijete nisam mogla imat nikakvu životinju. Jer su moji vrli roditelji radili. Odtad i mrzim rad. Mislim ne mrzim ja rad, mrzim posvećenost radu. Bila sam ono dijete koje je dobilo ključić oko vrata i snalazi se dušo. Pa se dijete i snalazilo. Samo. Ujutro je jelo samo. Onda je išlo u dućan. Onda je išlo u park i tražilo nekog tko će se s njim igrat. Čekalo mamu. Stalno je čekalo mamu. Koliko se to dijete sjeća ono je čitavo djetinjstvo stalno samo čekalo svoju mamu. A mama je radila. Karijeru. Tata je radio. Karijeru. Pa je dijete odmalena počelo mrzit rad. Ne rad kao rad, nego , ma već sam rekla. I dijete je htjelo psa, mačku, pticu, crva, žabu, gusjenicu...bilo što što bi mu pravilo društvo i ono ne bi bilo samo. Psa nije moglo dobit jer "ne može psa. Ako ga hoćeš donesi mi POTPISANO tko će ga čuvat i vodit van". Tako otac kaže svom djetetu. Pa je donijelo doma mačku. I pazilo je u svojoj sobi tu mačkicu jer ona mu je bila jedino društvo. Djetetu mislim. Meni mislim. Jednog jutra mačke nije bilo. Dijete je pitalo " a gdje mi je maca?" "Pobjegla je" bio je odgovor. Dijete zna sada a znalo je i onda da mačka nije pobjegla. Pustili su ju. Malu macu. Odnijeli nekud. Mnogo godina kasnije saznalo je kuda je maca odnesena. I nije zabolilo to što mace nije bilo, zabolilo je što su već tada smatrali da će dijete popušiti foru. Toliko su ga nepoznavali. Toliko su ga podcijenili. Da su mu prodali foru. A dijete je znalo. Tada je ono dobilo poruku : ne veži se nizašto što je živo jer to će ti netko oduzet. I još k tome kad pitaš reći će ti da si budala. I komentar me je pogodio. Jer je vratio tu sliku. Jer moja ljubav prema mom psu, koja ZABOGA (ovo zaboga je jako bitno, jer je ironično) ide toliko daleko da mu se i zubi čiste je nešto bolesno. Prema tom komentaru, to je nešto bolesno. I kupovina odjeće za malog psa je nešto bolesno. Radije neka se pseto smrzne nego da ga se utopli. I neću reć, nikako neću reć da je meni više bolesno to drugo. Neću to reć. Ali ću to mislit. Zadržat ću u sebi tu misao. Al ću se maknut. Kategorija : patetika na šestu Podkategorija : riječi u vjetar |
20.01.2008., nedjelja
|
OK ni ja u zadnje vrijeme nisam u nekom naročitom stanju. Osjećam se kao neki objekt a oko mene se stvari događaju i od mene se očekuje da ću se sa svim nosit, da ću biti podrška i da ću sve moć i htjet razumjet. Žensko sam zaboga, neka preuzmem teret. A teret postao težak. Ne traži se da budem aktivni sudionik, već pasivna podrška. Mene nema. I tako u zadnje vrijeme hodam svijetom i ne živim. Tu sam i na mene se oslanja. I to se od mene i očekuje. Zidovi. Sami zidovi. Ono što ostaje od "lijepih" stvari je mali pas, tu i tamo da si kupim nešto za obuć.Tu i tamo neko lijepo druženje. I ništa više. Posao je otišao vrit. Tamo sam samo zato jer imam urednu plaću. Kojom plaćam režije. Ostalo je sve teški kaos. U kojem je skoro pa nemoguće živjet. Ljudi su otišli kvragu, svi su histerični svi žele više nego što mogu dobit. Grubi su, histerični i nezadovoljni svi do jednoga. Traže od drugih da im stvore svijet kakav bi oni željeli imati. Privatno isto nije slavno budući da se pojavila bolest, nečiji svijet se uzdrmao , a taj netko se s time nezna nosit. Pa se oslanja na mene , neka ja povučem. Povlačila sam čitavog života više ne mogu i neću. Bila sam odrasla kad su djeca bila djeca. Sad sam odlučila JA bit dijete i ne davat više ništa nikome. Točka. Odlučila sam bit zdravo sebična. I ne obazirat se više na ljude oko sebe, jer sam shvatila da sebičnost vlada odnosima oko mene. Otvorila sam blog misleć da ću tu možda uspjeti ispisati što me muči pa da mi bude lakše. Nisam očekivala komentare, nisam očekivala da će to itko čitati. Trebao je to biti moj mali privatni svijet. He,he..naivne li mene. Mali privatni svijet moš imat ako pišeš dnevnik a isti tada staviš na neko mjesto za koje nitko ne zna. Ondak sam se pokušavala zezati iz stvari koje me muče. Mislila sam ako se zezam da ću tako umanjiti težinu stvari koje promijenit ne mogu a nosit se s njima neznam jer su izvan zdravog razuma. No mi komentari u stanju u kojem jesam ne pašu. Kad pišem o malom pasu ondak se zezam. On mi je veselje u životu i volim o njemu pisat. Sve ostalo da pišem bilo bi kukanje nad samom sobom. A toga je dosta. I ovo da nemam što obuć se isto zezam. O politici mi ne pada napamet pisat. Ni o stvarima koje se oko mene događaju a nisu baš normalne neću. Čemu? Preostaje dakle jedino da se spustim na razinu jednostavnosti života i tamo ostanem. A to izaziva komentare koji pogađaju. Zato radim shut down i ne znam kad ću se palit. Možda sutra ako ne izdržim. A možda ne. |
18.01.2008., petak
Moje pripreme i susret
|
Danas ćemo se u 19 sati naći fulvusica, skaska i ja. To se dogovaramo već dugo i ako danas ne odradimo, pitaj dragog Boga kad će se prilika ponovo pojavit. No su obje bolesne. Jedna lakše jedna teže koliko sam uspjela shvatit. I još, koliko sam uspjela shvatit obje će tako bolesne doć. I preostajem ja, zdrava, čila, orna pa je na meni da na svojim nejakim plećima nosim težinu uspjeha ili neuspjeha tog druženja,(budući da dvije šmrcave neće bit u stanju pričat niočem drugom nego o svojoj bolesti, pih). No hrabra, odvažna,pametna i draga kakva ja već jesam nisam se pokolebala pred tim izazovom. Naprotiv. Odlučila sam bit na vrhuncu zadatka! Stoga sam jučer napravila pripreme: 1.obrijala sam noge 2. nanijela novi sloj laka za nokte na nožne prste 3. stavila kremu za tijelo na tijelo 4. sredila nokte na rukama 5. stavila masku na lice 6. oprala kosu. Procijenila sam da je to dovoljno. I više nego dovoljno. Jer one ako se dovuku direktno iz svojih kreveta u kafić neće izgledat bogznakako, a neće se ni osjećat bogznakako. Stoga mi ne trebaju nikakvi frizeri i nikakvi tretmani jer konkurencija mi je za niš. Pak ću ja onda bit najljepša. I najpametnija. Zato neću ni radit osvrte na taj sastanak, jer mislim da sam ovim sve rekla. A ne volim govorit "pa rekla sam vam" jer to izgleda oholo. A bilo kakove dezinformacije u vezi tog susreta koje će moguće one širit na svojim blogovima i u svojim postovima molim neka se uzmu sa distancom. Jer već odavno je svakom prosječnom čitatelju jasno da sam ja ta koja izvještava OBJEKTIVNO i ISTINITO. Sve ostalo su uljepšavanja. A njima će uljepšavanje susreta bit potrebno, budući da će izgledat tako kako će izgledat. A ja ću izgledat kako ću izgledat. One neće stić napavit točke od 1-6. Zato apeliram na štovano čitateljstvo da u svjetlu ovih realnih činjenica njihove postove i eventualne osvrte čitaju sa distancom i pri tome neka uvijek imaju na umu ovaj moj post i ove moje riječi. Eto, to sam bila napisala još popodne. Ali objavila nisam. Stoga i zato što sam ovako pametna kakva ja i jesam pomislila "ma neće mi vjerovat". No stvarnost se pokazala baš takvom kakvu sam i predvidjela. Jest da su njih dvije bolesne stavile pudera , pa su dobro izgledale , da su se potrudile dobro i pristojno izgledat, i da nisu samo pričale o svojoj bolesti jest sve to stoji. Idemo ispočetka. Prvo se nismo našle jer kafića ko u priči pa smo sjedile na različitim stranama svjeta. Fulvus i ja na istoku kako i priliči a skaska na zapadu. Ondak sam ja, ovako pametna kakva ja jesam odlučila tu situaciju sredit. Te se digla i išla tražit skasku, koju sam trebala prepoznat po frizuri i boji kose. Nekom manje pametnom to ne bi uspjelo, no ne moram posebno naglasit da meni je. Pak smo sjele sve na istok tamo di nam je i mjesto, jer mi smo još uvijek žene kojima izlazak sunca prihvatljivija opcija nego zalazak istog. Zalazak asocira na zalaženje a nas smo tri u zaletu mladosti. O ljepoti da ne pričam. Kada su nam se dakle okolina i konobari izdivili krenule smo izmjenjivat poklone. Skaski sam dala zmijicu no ju je već prije vidjela pa nije bilo urlika oduševljenja. Mislim stvarno me razočarala. Mislila sam da će kojih dvadesetak minuta hvaliti moje djelo.Ali ali. . Uostalom što očekivat od nekog tko se sjedne na zapad ničim izazvan? Što pitam ja vas? Fulvusica nam je kupila čokolade. Koju upravo jedem. Hvala fulvus. A i skaska nam je donijela poklone. Hvala skaska. Baš smo se ispoklanjale. I tako smo sjedile. U bijelim kožnatim foteljama. Ugodnim za oko i za guzu. Pričale. Što reć? Ugodno i lijepo druženje. Čak sam i slike napravila ali zaboravila sam da mi kabel za presnimavanje slika na pc na poslu pa od slika ništa za sada. Skaska je žena i pol, fulvusica je žena i pol. Ja? Za mene se zna da sam žena i pol. Daklen ne može bit loše kad se tri žene i pol sretnu. PS. I filipinka da predala sam skaski limune i maraskino. Isto je izostalo dvadesetminutno hvaljenje al kažem ti što očekivat on nekog tko sjedne na zapad??? No imati na umu da je već prije za oba poklona znala pa je vjerojatno doma izrazila svoju radost a sada je ostala fina i pristojna.  tako da ostavi dojam. pih.Sad idem prošetat malog pasa, onda dat mu njegov obrok Nivee , svojim rukama svoju dozu iste ako išta ostane, i onda u krpice. Umorna sam čovječe od rada na točki 1 do točke 6 i treba odmorit istrošeno tijelo. Njihove, pih, dojmove čitat ću sutra, ako se uopće usude išta napisat nakon što pročitaju fenomenalan tekst, objektivan i istinit, ovoga posta. |
17.01.2008., četvrtak
Štrikanje - zmijice
16.01.2008., srijeda
|
"Djevojke u ljetnim haljinama volim...." pjevušim cijeli dan i tek u 22,10 sjetila sam se pitat samu sebe odakle mi ta pjesma? Zašto ju pjevušim? Pak sam zaključila da to zato što mi zime dost. Pogotovo ove. Em je hladna, em dosadna, em svi stalno bolesni, em Muškarac opet bolestan,em.. pa mi ne preostaje ništa drugo nego pjevušit ...  Muško je danas došlo doma s posla i ljupko izjavilo "ne mogu vjerovat da sam opet bolestan". Naglasak je bio na opet. Moj bi bio na još. Da se mene pitalo. Al me se nije pitalo pa sam mudro prešutila taj dio gdje ja mislim da je naglasak na još i poslala ga u krevet sa dva andola i čajem s medom i nadom da će ovoga puta bit odgovorniji te da će u tom krevetu i ostat koliko je to potrebno. Inače ću ga ubit. Golim ću ga rukama ubit. Pa ćemo riješit sve probleme njegove opet/još bolesti. Jednom zauvijek ćemo ih riješit.  Na poslu me dočekao novi stil uređenja unutrašnjeg prostora. Interijer ureda po ideji moje kolegice. Dizajn nadrealistički. Njena vizija modernog ureda je ured-skladište. Dizajn koji se u elitnim stručnim krugovima naziva "nek se nađe" ili "hrčak je životinja za pet". Pa ga trpa sa svime i svačime prateći tok svoje vizualne svijesti. Dok me nije bilo dizajnirala je dakle interijer po svom. Zgodno izgleda to sa hrpom kartonskih kutija praznih i punih,starim monitorima, kablovima, praznim papirnim vrećama.... Da bi došao do vlastitog stola potrebna ti je vještina preskakanja prepona, te dobri živci. Koje ja nemam. Pak sam jučer rekla da u ovakvom interijeru ne mogu funkcionirati. Našto mi odgovorila "a htjela sam još jednu stolicu donijeti ali sam se bojala da ćete reć da smo u skladištu". Stoga ću i nju ubit. Moram.  Nema mi druge. Sad idem prošetati malog pasa, a ondak u krevet. Da se dobro odmorim. Sutra me čeka posao eliminacije. Moram si razmislit kojim ću to sredstvom obavit i kako. Da sve bude brzo i čisto. Jer neda mi se još i spremat poslije svega. Ipak će to bit naporan posao, dvoje u jednom danu, pa se nešto mislim da neću imat baš puno energije kasnije za kojekakva pospremanja i čišćenja. Kućnog prostora i novog poslovnog interijera. |
|
Nagradna igra. Lociraj psa!  A za ovo mislim da nije potrebno puno govorit. Slike govore više od tisuću riječi. Samo bih dometnula : ovo se zove pasji život. |
15.01.2008., utorak
Pismo RTL-u
|
Dragi urednici, pišem Vam ovo pismo da bih Vas nešto zamolila. Budući da ne plaćam pretplatu, jer sam televiziju odjavila pa je došao jedan čovjek koji ju je zapečatio najlon vrećicom, ja istu ne gledam. Osim kad potrgam pečat a to sam napravila odmah pošto je gospodin otišao. Kad upalim televiziju najviše volim gledati reklame. Reklame su mi jako kul. Pogotovo su mi naše, hrvatske, reklame ful kul, originalne i skroz naskroz su mi fora. Jako ih volim, ne znam da li sam to već rekla. Ja ne propuštam niti jedan set reklama na Vašem programu. Najviše volim gledat one za čišćenje. Te su mi najoriginalnije. Na primjer ona kada se žena ljuti zato što nikako ne može oprati wc školjku a zatim je jako sretna jer je našla sredstvo za čišćenje koje samo prosipa po školjci i ona je, školjka mislim, odmah čista. Isto jako volim sve reklame za uloške s krilcima. Za one bez krilaca, te ne volim. Jer onda vidim odmah na ekranu koji imaju veća a koji manja krilca. A to mi baš i treba jer kad odem u dućan ih kupiti odmah znam koje dimenzije krilaca ću uzet a ne da stojim i da se dvoumim, a iza mene ljudi čekaju. Ja to ne volim kad ljudi zbog mene čekaju. Onda isto volim one za komunikaciju reklame. Onu volim kada ti se najednom sjati sva sila ljudi na leđa. Prvo si sam, onda izvadiš mobitel i čim si to napravio svi su odmah došli. Znate ja nemam mobitel i zato sam uvijek sama. Da nisam gledala tu reklamu bila bih i dalje sama. Sada kad znam da moram kupiti mobitel da bi oko mene bilo puno ljudi ja ću to odmah napraviti. Ovo sam Vam napisala par primjera samo da vam ukažem da na mene, a i na mnoge druge ljude reklame djeluju vrlo obrazovno, a čak bih se usudila reć i moralno. Da moralno one djeluju na mene. Na primjer ovo iz drugog primjera di se ja ne dvoumim nego odmah znam što ću. Neću Vam sad još puno pisati nego ću sada priječi na bit ovog pisma. Vidite. Kad ja gledam reklame onda mi Vi između njih stavite neki film. A meni to nije zgodno. Jer filmovi me ne zanimaju, ne pratim ja to, ja televiziju palim zbog reklama. Zato sam Vas htjela zamoliti da u udarnom terminu od 20-22 ako je ikako moguće pokušate staviti reklame bez prekidanja filmom. Ako si neko želi gledati film neka si ga gleda kasnije. Kad ja spavam. Ili nek si ga posudi u videoteci. Ili nek si ide u kino. Kina zato i postoje. Unaprijed se radujem Vašem odgovoru i možebitnoj promjeni u Vašem programu izazvanu ovim pismom. Pozdravljam Vas srdačno. |
14.01.2008., ponedjeljak
Želje i pozdravi
|
Evo novosti. Otišla sam na yahoo provjerit poštu i vidim da nam Fulvus bubana. Ima temperaturu i sve ju boli. No znam. Sad će iscijedit magične limune i odmah će bit ok. Stoga koristim ovu priliku da joj poželim brzo ozdravljenje. Usput, pozdravila bih svoje susjede, bivšeg dečka iz osnovne škole i simpatiju iz srednje. Dečka sa fakulteta neću pozdravljat jer me taj uopče više ne zanima. I nikako ne bih pozdravila onog čovjeka koji mi je ukrao bicikl. I još ne bih pozdravila neke kolege. Posebno bih pozdravila Đelu Hađiselimovića. |
nahranjene sjenice
12.01.2008., subota
|
Ali prije nego što kažem što me zanima, malo ću elaborirat o nečemu što mi baš nije pretjerano jasno. Naime ti strahovi od upoznavanja drugih ljudi. To me baš čudi. OK , ja sam blizanac u horoskopu a za nas se zna da smo društveni. Mene oduvijek oduševljavalo upoznavanje. Oduvijek, a i danas volim nove kontakte, nove ljude, nova poznanstva, nove zemlje, nove izazove, nova sutra. Mislim za sebe da nemam predrasuda, ali ajde, što više starim to vidim da ih imam. Imam predrasude prema zatvorenim ljudima, onima koji žive u nekom svom svijetu i ne dozvoljavaju ulazak nikome unutra. To sam doživjela na vlastitoj koži i to boli. Odbacivanje. Bez upoznavanja. Odbacivanje u startu. Pa stoga to mrzim. I ne volim takve ljude. Jer me boli njihovo odbacivanje. Osobno nikad nisam imala nekih problema sa novim kontaktima. Ako i jesam , nisam iz toga radila dramu. Rekla bih samoj sebi OK ta ti osoba ne odgovara, ni ti njoj, niste se našli i svako na svoju stranu. o.a. dugo sam živjela sama . Svojim izborom. A kad živiš sam imaš samo dva izbora. Ili bit stalno sam, ili upoznavati nove ljude i stvarati kontakte. Zato mi familijarni tipovi, ogrezli u familijarnom životu u kojem svatko ima svoju ulogu i ta se ne mijenja nikad , uloga mislim, ne pašu. Takve izbjegavam. Jer sam među takvima strano tijelo u organizmu. Koje na sve moguće načine pokušavaju odstranit. A načini su obično za mene bolni. Njima nisu jer ih se ne tiče. Ništa ih se ne dotiče osim sebe samih. I kad čitam o strahovima susreta sa novim ljudima onda mi to dođe čudno. Jer kako ćemo nešto naučiti? Kako ćemo proširiti vidike? Kako ćemo komunicirati ako se jedni drugih bojimo? Nelagoda postoji. Kod mene je uvjek postojala kad sam susretala ljude koje "ne poznajem" ali ne zato što bih se sebe bojala. Pa što mi fali? Kulturna sam, odgojena sam, znam se ponašati, znam bit i pristojna i nepristojna ovisno što se traži, znam bit bezobrazna a znam bit i umiljata. Znam pričat a znam i šutit. Ne bojim se ja sebe. Nelagoda mi proizlazi iz činjenice da bi ona druga osoba možda mogla bit tipa gore opisanih. A onda, ništa ti ne pomaže. Osuđen si u startu. I zato se "bojim". Bojim se da bih mogla izgubit vrijeme a kasnije bit loše volje i zlovoljna jer sam se dala prevozat i dovela se u situaciju da me netko ocjenjuje. A tko me to može ocjenjivat? Koga ja mogu ocjenjivat? Tko sam ja da sudim? Tko je onaj drugi da sudi? I te nove kontakte uzimam ovako : hajde da se ugodno provedemo zajdeno. Možda se napravi neko lijepo novo prijateljstvo. Možda ne. To nitko ne zna. Ako ne, bar se možemo sjetiti da smo ugodno proveli zajedničke sate i kad se toga sjetimo nasmješit se. U oba slučaja dobivamo. Dobro neću više o tome. Nadam se da sam poantu uspjela izrazit. A sad bih htjela pitat nešto što me zanima. Naime, zanima me kako je tko došao na ideju za naziv svog bloga. Ako to želite reć ok, ako ne opet ok. Stvarno sam radoznala po tom pitanju. Ja ću ukratko o svom (ako nekog zanima). Kolegica i ja smo se mijenjale u vožnji na posao. Jedan tjedan vozila je ona jedan tjedan ja. Popodne, u 4 smo se nalazile pred autom za natrag. Kako je ona na drugom kraju zgrade to se nebismo mogle dogovorit kad se vidimo, nego samo se nać pred autom. I često bi se bile našle istovremeno. Pa je ona uvijek, kad bismo došle tako u isto vrijeme, sa različitih dijelova zgrade znala reć : "ovo se zove perfect timing". E onda je to krenulo, pa je ta rečenica postala već skoro svakodnevna. Ja bih već prije nego ju ona izgovori bila rekla "znam, znam ovo je perfect timing". Našto bismo se nasmijale. I baš sam u to vrijeme otvorila blog. I tražilo me nejaku da napišem ime bloga. E kud ćeš sad s imenom mislem se, nisam baš bila spremna na sve to, više sam ga impulzivno otvorila, bez velikih razmišljanja, više ono : ajde da vidim kako je to. I kako mi je taj perfect timing bio stalno u glavi to sam impulzivno stavila to ime. A da sam razmišljala mislim da bi se blog zvao "Žensko načelo". Iz razloga što sam ponosna što sam žena. Slaba i jaka istovremeno, nježna i gruba istovremeno....ma sve što čini ženu. A meni se to sviđa. Sviđa mi se što sam žena i ne bih to mijanjala nikad i nizašto. o.a. moje prijateljice znaju reć "ja bih htjela biti muško". E JA NEBI! I voljela bih da u ovom svijetu žensko načelo bude u većini. Jer je zrelije. Jer je jače. Jer je nježnije. Jer je toplije. Jer je odgovornije. Jer je stabilnije. Jer misli o nejakima. Jer nije agresivno. Jer stvari rješava diplomacijom i razgovorom. Jer... I da sam onda stavila taj naziv, vjerojatno bih i pisala drugačije. Sada je ovako kako je. |
ništa & Update
Što ih više pijem to se gore osjećam. Šit!
11.01.2008., petak
10.01.2008., četvrtak
|
Ovako je to. Ja sam dobila laptop. Al mi nije dalo i neku karticu da s njom doma radim na internetu. Mislim uvijek moraš na net zar ne? A muškarac ima karticu. Onu crvenu koja se utakne u utor, na njoj piše vip vodaphone i ondak ti lijepo doma radiš. Njemu njegovi dali, meni moji nisu. E sad. Došla sam dakle doma s laptopom, još je trebalo obrlatit muško da mi posudi/iznajmi/proda/pokloni/da to crveno blago. OK Muškarac je dobrica. Tromi bik. Uporan i dobar. Pa mi dao. Ondak sam prvo pazila. Ono, stvarno sam pazila. Al čovječe to guta li guta. Pak sam tri dana bila na 100 MB podijelila sam si , pazila. Ipak nije moje. Tuđe je. Treba poštivat tuđe. Al onda kad me krenulo.... Sad više uopće neću ni gledat koliko sam mu impulsa potrošila. Mislim, sam si je kriv. Što mi daje kartice? Prešla sam već sve limite limita. I sad ne znam što da mu kažem. Možda da se pravim blesava pa karticu negdje zaturim? Ili da kažem "neee, nisam ja što je tebi?" Jedna od boljih metoda, naučila sam to tokom života je ,napad je najbolja obrana. Stoga bih možda trebala počet gunđat i prigovarat. U vezi nečeg. Bilo čega. Pa mu skrenut pažnju na nešto drugo. I onda mu uvrijeđeno vratit karticu i još reć " evo ti uopće mi ne treba ništa tvojeg". I durit se par dana. To bi upalilo. Možda da krenem sa svakodnevnom jadikovkom kako sam gola i bosa. Pa koju god reakciju u njemu time izazovem ja ću se krenut durit. "Vidiš ja ti pričam kako nemam što obuć a ti me uopće ne slušaš", a ako me slučajno sluša ondak mogu reć " da , samo slušaš ali ništa ne poduzimaš, samo tu stojiš i šutiš", a ako ne stoji i ne šuti mogla bi reć " da samo pričaš ali od tvoje priče nikad ništa". Ili ako krene poduzimat ja mogu reć "da, SAD si krenuo poduzimat kad ti ja kažem. Što se nisi sam sjetio?" Ili, ako se sam sjeti ondak mogu reć "sve bez mene radiš, mogao si me obavijestit". Morat ću si razmislit koje oružje da iskoristim, jerbo situacija je kritična. Više nego kritična. Situacija je izmakla kontroli . Ubrzo će stvari doć na vidjelo. Na svjetlost dana. Na naplatu će doć. A ondak što da radim? Možda bih mogla već danas krenut sa pričama o poskupljenju. Kao sve poskupljuje, jesi samo vidio kako je benzin otišao gore? Pa tako svakih sat vremena nabrojim neko novo poskupljenje. Pa vidiš i psa moramo cijepit a i to je poskupilo. Ah, jesi primijetio koliko je račun za grijanje ovaj mjesec? Isuse, samo da znaš koliko košta litra mlijeka u našem dućanu. Kad mu krene kaos u glavi ondak vratim karticu. Neće ni znat što ga je zadesilo. Mislit će da i kartica poskupila. Je. Ova mi nije loša. Možda bolje to nego "gola sam i bosa" jer na tu postaje već lagano imun. |
09.01.2008., srijeda
Susret
|
Neka budem prva! Jer Filipinka i Fulvus će pisat da smo se vidjele i popile kavu ali samo će pretjerivat i pisat svega i svačega, stoga sam na sebe preuzela odgovornu dužnost da OBJEKTIVNO i ISTINITO izvjestim o susretu. Jer ako će one izvješćivat, nemam ja baš povjerenja u to.  Neće one znat tako objektivno to reć kako ja to znam. Samo će pričat o nebitnim stvarima te vjerojatno opisivat ambijent i konobara. Onda će pričat kako je koja bila obučena i kakvu je frizuru koja imala. Takve su one. No ja sam zrelija, odgovornija. Mene forma ne zanima. Ja sam čovjek od sadržaja. Našle smo se u hotelu di je Filipinka odsjela. Ipak je ona naša gošća pa smo odlučile da mi dođemo k njoj a ne da od nje tražimo da nas lovi po gradu. Pile smo kavu, pričale i meni bilo baš jako ugodno. Filipinka nam donijela Maraskino i limune sve lijepo i ukusno zamotano, vidi se kulturna osoba. Samo ti limuni čovječe mali. To su neki bonsai limuni. Limuni ne veći od trešanja. Stoga oprez. Kad vam filipinka kaže : idem ti kupit limune bolestan si , odmah vičite : dobro, dobro ali kupi 8 kila. I bit će taman. Fulvusica je na žalost morala trpjet nas dvije pušačice ali to je odradila savršeno. Pak ću joj dignut spomenik jer je ona jedna od rijetkih koji ne drže predavanja o štetnosti pušenja. Što ćemo znat cijenit te ju pozivati na nikotnske orgije. Kad se budu odvijale. Ja sam došla u svom Sibirskom kompletu i tražila od njih da mu se dive. Što su pristojno odradile. Nadala sam se padanju u nesvjest i urlicima oduševljenja ali to je izostalo. Pih. Eto! Koncizno i odgovorno. Svima sve jasno. A ondak sam došla kući i pokušala od tih limunčića napravit limunadu. Muškarac me pitao : "gdje si našla grožđice?" al sam mu onda objasnila da su to limuni. Pa me gledao onim pogledom "ti mora da si skrenula" i čini mi se da mi još uvjek ne vjeruje. I kad sam krenula napravit limunadu samo je rekao "di si ti čula da se iz grožđica radi limunada?" No sam uspjela iscjedit ciglih 6 kapi i tada sam mu u očima vidjela nevjericu. "Ne mogu vjerovat" rekao je . "Ti iz grožđica cijediš limun". Eno ga, još i sad kima glavom u nevjerici. Ako tako nastavi bit ću prisiljena kontaktirati Ustanovu. Nema mi druge. A sada idem popit svoj antibiotik i u krpice. S nadom da se neću probuditi u još jednom danu u kojem je sve što ću osjećati grlo i bol u istom. |
08.01.2008., utorak
07.01.2008., ponedjeljak
06.01.2008., nedjelja
novi (naprosto) genijalni uradci
|
"...vidiš kako je to lijepo. dobri doktori, novi laptop, moći antibiotika i evo tebe kao nove. čuvaj se i jednog dana ću ispuniti obećanje. časna riječ ;) (Zona Z. (o.a. obećanje je bila priča s hepiendom. Evo je:) Zašto je toliko volim 05.01.2008. u 19:50 Nikada mi nije bilo posve jasno zašto je toliko volim. Ne zašto, jer draga je i pametna - već zašto baš toliko? Sanja je posve drugačija. Toliko različita od onog što ja jesam ili sam željela biti, a opet mi je silno bliska. Ima plavu kosu i svoje uvojke stalno otpuhuje. Ništa ne leti, sve stoji na svom mjestu, svaki uvojak težak i gust, ali ona uporno puše u njihove krajeve i pri tome se glasno, od srca smije. Čini mi se, ponekad preglasno. Nosi kratke kožne jaknice, kupuje bezobrazno skupe čizme na čekove, u više rata i vozi bijesni auto. Ponekad poveze i mene pa odlazimo preko granice i kupujemo sve i svašta - cigarete, kavu, začine, posuđe i puno svijeća. Na prijelazu ona vragolasto gleda carinika,a ja na svom krilu nervozno stišćem torbicu sa štekom cigareta, osjećajući je kao okorjeli prevarant, jer, zaboga, ne pušim. - Sad će te uhapsiti! – draži me ona. Sanja muža opskrbi namirnicama i pošalje u vikendicu na rijeci. Tamo mu je najbolje samome. Peca, puši i liječi traume iz rata. Kad ga otpremi, Sanja svrati kod mene, pije kavu i konjak, smije se. Sretna je. Ima lude ideje i stalno smišlja planove za naše noćne izlaske, iako zna da od toga nema ništa. Osim popodnevnog cappuccina u Gradskoj kavani, Sanja i ja nismo dalje odmakle. Nekada, pri povratku iz prekograničnog šopinga, Sanja pritisne gas i pusti najjače što može pjesmu „Lepi grome moj“. Sada se više ne bunim i ne mislim da ću kod druge kitice umrijeti. Ona zna da ja ne volim narodnjake, a osobito ne kad ih pjeva udovica mafijaša i ratnog zločinca, ali se samo se nasmije i kaže: - Opusti se! Zašto se brineš? Pjevaj, dobro je za stres. – potom pusti glas - Slušaj kako je dobro ovo: „Groomeee mooooj!“. Moj se muž silno čudi kada mu kažem kako smo se vozile kroz grad dok iz auta trešte narodnjaci. Pita me, nije li nas tko od poznatih vidio i što će, pobogu, reći? A ja ne razmišljam o tome. Ne više. Meni padaju na pamet sasvim drugačije stvari. Recimo, što on misli o njoj kao ženi. - Sviđa li ti se Sanja? – na kraju upitam. - Ne budi luda! – buni se on – Ona je čvrknuta. Ide triput tjedno na fitness i ponaša se kao da joj je šesnaest! - Hm! A meni se sviđa. Jako. – kažem mu. Ne znam zašto, ali sam jedno sunčano popodne shvatila da stvari stoje baš tako. Ona je otpuhivala svoje uvojke, a sunce je na zalasku sjajilo nad njezinom glavom. Aura, pomislih. Smiraj, ljeskanje zadnjih zraka na toploj površini rijeke i tek povremeni zvukovi života oko nas: srkanje soka kroz slamku, koje moja trogodišnja kćer prozivodi, sjedeći s nama za stolom. Gledam Sanju, a ona veselo priča. Koža joj bakrena i pomalo u neskladu s bojom kose i plavetnilom njezinih očiju. Gledam joj ruke, ramena i odjednom mi zastane kava u grlu. - Kako imaš dobre sise! – izleti mi. Vidim u trenu kćer kako pogledava na svoje još neizrasle grudi pa u mene, sasvim zbunjena, tražeći pogledom ispod haljinice to što sam maločas tako glasno pohvalila. Prasnem u smijeh, a onda i njih dvije. Smijeh prska kroz zrelo, ljetno poslijepodne pa mi se čini da nikada nije bilo ljepšeg i sunčanijeg dana. Sanja zna kako sam shvatila da je prvi puta vidim u majici na bretele. Prvi puta nakon što su joj odstranili dojku i potom, nakon dvije godine pakla i kemoterapija, stavili umetak.Točnije, umetke. Zajedno smo računale koliko je to kreditnih rata za malene, silikonske dojke, tek malo većih od njezinih pravih grudi, onakvih kakve su bile prije nego što ju je načela bolest. Da, zato volim Sanju. I često, kada moja bijela i gipka dojka utone u dragu, mušku ruku i ja se predam toplom osjećaju pripadanja, na trenutak pomislim kako sam sretna i kako ne želim znati koliko bih mogla biti hrabra i opijena životom kao Sanja, da mi se desi isto što i njoj. Pitam se, koliko snage treba za smijeh, kakav ima moja prijateljica Sanja? Smijeh i snagu zbog kojih je živa, zbog čega je toliko volim. Za levant Hvala ti ZonaZ |
05.01.2008., subota
04.01.2008., petak
posvećeno "najbliskijima"
|
Neki ljudi voze jednosmjernom cestom. Imaju svoje filmove u svojim glavama i u njima igraju glavne uloge. Ostali su im statisti, koriste ih kad im trebaju. Ti ljudi uzimaju, što uzimaju otimaju, tuđu energiju i njome se hrane. Ne pada im na pamet izać iz svog filma pa uć u nečiji tuđi. Jer tamo nema glavnih uloga, tamo moraju bit statisti a to im baš neide od ruke. Uvijek moraju biti prvi, glavni i u centru pažnje. Neki od tih ljudi su meni najbliskiji. Teoretski, trebali bi mi biti najbliskiji prema ulogama koje su im dodijeljene. No baš ti su najudaljeniji. Iz gore navedenih razloga. Centar pažnje. Pa tako ostaješ sam. Pa tako imamo mene koja sam statista u njihovim filmovima. Mene koja tu ulogu igram. U stvari ju ne igram jer nemam što igrati. Samo stojim. I čekam. Možda me primijete. No na žalost previše su zaokupljeni sami sobom. Svojim filmom i svojom režijom. Pa to onda biva gadno. Nakon nekog vremena biva jako gadno. Jer shvatiš da ne možeš cijeloga života bit statista u nečijem tuđem filmu. Pa kreneš radit svoj. Do tuda sve štima. E, al kad kreneš radit svoj film glavni glumci svojih filmova popizde. Jer izgubili publiku. Nema ih ko gledat. Nemaju statiste oko kojih će vrtit svoju rolu. Pa krenu bit naporni. Ti se nedaš. Sve znaš, sve ti je jasno. Govorio si, no nitko te nije htio slušati. Sad si krenuo vrtiti svoj film. No se glavni glumci u svojim filmovima, dive, starovi nedaju. Nedaju se iz svog filma, ne dolaze u tvoj i tako svako vozi svojom cestom. Jednosmjernom. A to boli. Jer si mislio : dobro, ja vam statiram u vašem filmu, kad će meni zatrebati vi ćete statirat u mom. Tako si naivan mislio. A kada je trebalo spustiti se sa pijedastala i krenut od filmske dive bit nitko i ništa sve puklo. E da je samo puklo. Popucalo po šavovima. Jer glavni glumci nemaju pojma što bi i kako bi. Izgubili statistu, izgubili publiku. Ostali sami. (došli na moje). I što se onda događa? Najednom si im ti kriv. Kriv si jer si odbio statirat. Kriv si jer više nedaš ni trunka svoje energije. Kriv si. Kriv. Pa sad kad nađoše krivca sad lijepo po njemu drvlje i kamenje. Jer kako se taj obični, mali, gmizavi statista UOPĆE USUDIO otić iz njihovog kruga a da ih ništa nije pitao. I eto, tako ja živim svoj život u najužem krugu. Ne čujem ni dalje da me netko nešto pita. Jer da me pita mogla bih si pomislit da me zamijetio. Pa se uobrazit. Pa postat glavni glumac. A to nećemo, ne možemo dozvolit. Jer di smo onda mi? I eto tako glavni glumci u svojim filmovima dolaze u moj i ništa ne pitaju. Zaključuju. A zaključak je jako jako daleko od istine. No to je njihova istina, pa pustimo ih neka se zavaravaju. Jer ako ne kažu "s tobom se više ne da razgovarat" ili "ja tebi ne mogu prić" nisu napali. A ako nisu napali nisu face. A ako nisu face smatraju da su ništa. A samo je trebalo pitat "imaš li nekih problema? Želiš li mi reć?". Ili još jednostavnije "Što te muči?" No takvo je pitanje daleko od njihovog misaonog procesa. Daleko od njih. A i jako daleko od mene. Vjerojatno ga neću ni čut. Dobar ti dan samoćo,moja najstarija prijateljice. |
03.01.2008., četvrtak
novi laptop, antibiotici i ništa pametnoga za reć
|
Stanje stvari je eto ovakvo. U Novu sam godinu ušetala sa antibioticima. I sa tjedan dana bolovanja "javite mi se u srijedu, bit na toplom, popit SVE antibiotike". Rekla moja doktorica. A sada ću ju pohvalit. Imam najbolju doktoricu na svijetu i jako ju volim. Dobra je, mlada je i prekrasna je osoba. I sestra je dobra. I tako kad pričaju o doktorima ja se čudom čudim jer moja je za pohvalu. Nemam zamjerki. Meni dopada. Znam da nikad ovo neće pročitat ali ovim putem, u ovom malom kutku svemira koji je moj i samo moj stoga mogu zahvaljivat kome god želim, zahvaljujem joj da postoji. I kad smo već kod zahvala zahvaljujem i doktoru koji mi je operirao uho. Zahvaljujem mu zbog jedne rečenice koju je izgovorio. Nakon što je došlo do komplikacija koju nitko od nas nije očekivao rekao je "znate, neću vas ostaviti samu". Jesam, malo sam cendrava i sentimentalna danas, no to je dvoje ljudi zaslužilo da ih se spomene. I da ne bismo samo slušali da liječnici ništa nevaljaju eto ja imam dva divna iskustva sa dva divna liječnika. Pišem na novom laptopu. Koji mi firma dala. Dala mi da si ga nosim doma i da onda valjda radim na njemu.  Mislim, možda to oni očekuju???? U svakom slučaju ponosni sam vlasnik SVOG laptopa, koji je usput rečeno lijepo zdizajniran (znam Viola znam...ne gleda se dizajn ni boja kod laptopa), a tastatura je mrak dobra. Naime do sada sam se borila sa Muškarcem za njegov laptop. Onda smo imali neki idimidođimi koji sam poslala nazad tamo odaklen je i došao i to stoga što sam ja zaslužila bolje. I čulo me kozmičko uho i poslalo ovaj. Na kojem sad pišem. Ležeći u krevetu. Antibiotik se pije u 11. Pa onda u 7 ujutro, pa u 3 popodne....pa... ima da poludim doma ovaj tjedan. Sa malim pasom i telefonom koji stalno zvoni. No sam kupila vunu i odlučila da ću NAUČIT štrikat rukavice. Jedna je do pola gotova, a druga će bit. |
02.01.2008., srijeda
|
pih pih pih tako ja i moj mali pas budesmo izvor svekolikog komentiranja. No znam. Jasno mi. To iz svih vas šiklja ljubomora. Šiklja u potocima.Jer jasno meni , vi biste svi htjeli imati takvu lijepu i ukusnu odjećicu i bit zapaženi a ne možete. Ne možete stoga što gazdaricu takvu nemate. Ni ukusa nemate. Pa vam krivo.  Ah, dobro, sad kad si objasnih komentare idem dalje. Pisala sam kako je Muškarac bio bolestan a ja zdrava. Ondak se situacija preokrenula, pa sam ja bolesna, a on zdrav. Kako i ne bi bio kad je imao moju njegu. Stoga ležim doma u krevetu i lagano kašljucam i naveliko šmrcam. Stoga također nazvah ujutro i kazah neću doć radit. Pak sam spavajuć i šmrcajuć provela dan. Ali sutra moram ić na posao. Nova je eto godina. Lijepo sam ju proslavila, smrzavajuć se u vikendici kod prijatelja. A sutradan sam bila na večeri kod drugog prijatelja. I sve sam kihala , kašljala, šmrcala i šakom i kapom dijelila bakterije svima koji ih hoće. Mali je pas bio s nama, ali ostao je praznih ruku. Naime tamo mu je bila i najbolja prijateljica , no malena je pokvarenija od njega. Pa smo im dali kosti. Svakome jednu. No je mali pas ostao bez ijedne jer je naišao na lukavije pseto od samoga sebe. Taktika je bila slijedeća : prvo je ona svoju kost sakrila. Onda je došla do malog pasa te ga je fiksirala, njega i njegovu kost, zatim je krenula radit nešto što će i njega zainteresirati. Kad ga je uspjela odvuć od kosti, brzo se vratila i zgrabila njegovu te pobjegla. Dok se mali pas snašao kosti više nije bilo. I tako tri puta, naime s tri kosti, naime šest kosti. Budući da sam bila u šmrcavom stanju, nisam baš nešto sudjelovala u općedruštvenim zbivanjima - ples, pjesma. Sjedila sam sa strane baveći se svojim šmrcavim nosom i promatrala pse, tako da sam sve gore opisano gledala cijelo veče. Novogodišnje veče sam dakle provela učeći taktiku :animiraj i otmi. Koja će mi dobro doči jednom. Stoga mogu reć da sam u Novu ušetala edukativno. |