Mene danas rastura glavobolja. I jučer me je rasturala glavobolja. I prekjučer me isto rasturala ista dobra glavobolja. No kad sam se jutros digla nisam znala kako se zovem koliko me bolila glava. I tako ide život. Popila sam Plivadon, ali glava je jača.
Ondak sam Muškarca odvela na ručak, jer pametni ljudi kažu da ljubav ide kroz želudac. Analizirala sam i nigdje ne piše da ja moram kuhat. Nego samo da ljubav ide kroz želudac. Pak sam, razmišljajući došla do zaključka da ja ručak mogu platit. I prešla sam odmah , efikasna kakva i jesam s riječi na djela.
Ovaj je to primio sa zahvalnošću. Muškarac mislim. Em ne mora kuhat. Em ne mora suđe prat. Em ne mora plaćat. Stoga mi je raznježen rekao "kako je meni lijepo s tobom". Hmm, jasno da mu je lijepo, pa nisam ni ja od prekjučer.
Sve je bilo ok dok smo u restoranu bili sami. U stvari baš nam je bilo dobro. Ondak navalilo. Stol do napunio se prigluhim penzionerima. Prigluhim kažem, jer takvi da bi čuli jedno drugo stvaraju ogromnu buku. Ondak su i drugi gosti, da bi tu buku nadjačali počeli vikat i na kraju je u restoranu bilo kao i na cvjetnom trgu. Kud ti zapadnjak dođe tamo imaš buku u to moš bit siguran.
Zato ja volim istok. Tih, miran, nježniji.
Ponizniji.
Pa smo otišli. Romansa se raspršila.
Sad krećem u daljnje pohode. Muzej. O tome ću sutra.
Post je objavljen 27.01.2008. u 15:54 sati.