|
"...vidiš kako je to lijepo. dobri doktori, novi laptop, moći antibiotika i evo tebe kao nove. čuvaj se i jednog dana ću ispuniti obećanje. časna riječ ;) (Zona Z. (o.a. obećanje je bila priča s hepiendom. Evo je:) Zašto je toliko volim 05.01.2008. u 19:50 Nikada mi nije bilo posve jasno zašto je toliko volim. Ne zašto, jer draga je i pametna - već zašto baš toliko? Sanja je posve drugačija. Toliko različita od onog što ja jesam ili sam željela biti, a opet mi je silno bliska. Ima plavu kosu i svoje uvojke stalno otpuhuje. Ništa ne leti, sve stoji na svom mjestu, svaki uvojak težak i gust, ali ona uporno puše u njihove krajeve i pri tome se glasno, od srca smije. Čini mi se, ponekad preglasno. Nosi kratke kožne jaknice, kupuje bezobrazno skupe čizme na čekove, u više rata i vozi bijesni auto. Ponekad poveze i mene pa odlazimo preko granice i kupujemo sve i svašta - cigarete, kavu, začine, posuđe i puno svijeća. Na prijelazu ona vragolasto gleda carinika,a ja na svom krilu nervozno stišćem torbicu sa štekom cigareta, osjećajući je kao okorjeli prevarant, jer, zaboga, ne pušim. - Sad će te uhapsiti! – draži me ona. Sanja muža opskrbi namirnicama i pošalje u vikendicu na rijeci. Tamo mu je najbolje samome. Peca, puši i liječi traume iz rata. Kad ga otpremi, Sanja svrati kod mene, pije kavu i konjak, smije se. Sretna je. Ima lude ideje i stalno smišlja planove za naše noćne izlaske, iako zna da od toga nema ništa. Osim popodnevnog cappuccina u Gradskoj kavani, Sanja i ja nismo dalje odmakle. Nekada, pri povratku iz prekograničnog šopinga, Sanja pritisne gas i pusti najjače što može pjesmu „Lepi grome moj“. Sada se više ne bunim i ne mislim da ću kod druge kitice umrijeti. Ona zna da ja ne volim narodnjake, a osobito ne kad ih pjeva udovica mafijaša i ratnog zločinca, ali se samo se nasmije i kaže: - Opusti se! Zašto se brineš? Pjevaj, dobro je za stres. – potom pusti glas - Slušaj kako je dobro ovo: „Groomeee mooooj!“. Moj se muž silno čudi kada mu kažem kako smo se vozile kroz grad dok iz auta trešte narodnjaci. Pita me, nije li nas tko od poznatih vidio i što će, pobogu, reći? A ja ne razmišljam o tome. Ne više. Meni padaju na pamet sasvim drugačije stvari. Recimo, što on misli o njoj kao ženi. - Sviđa li ti se Sanja? – na kraju upitam. - Ne budi luda! – buni se on – Ona je čvrknuta. Ide triput tjedno na fitness i ponaša se kao da joj je šesnaest! - Hm! A meni se sviđa. Jako. – kažem mu. Ne znam zašto, ali sam jedno sunčano popodne shvatila da stvari stoje baš tako. Ona je otpuhivala svoje uvojke, a sunce je na zalasku sjajilo nad njezinom glavom. Aura, pomislih. Smiraj, ljeskanje zadnjih zraka na toploj površini rijeke i tek povremeni zvukovi života oko nas: srkanje soka kroz slamku, koje moja trogodišnja kćer prozivodi, sjedeći s nama za stolom. Gledam Sanju, a ona veselo priča. Koža joj bakrena i pomalo u neskladu s bojom kose i plavetnilom njezinih očiju. Gledam joj ruke, ramena i odjednom mi zastane kava u grlu. - Kako imaš dobre sise! – izleti mi. Vidim u trenu kćer kako pogledava na svoje još neizrasle grudi pa u mene, sasvim zbunjena, tražeći pogledom ispod haljinice to što sam maločas tako glasno pohvalila. Prasnem u smijeh, a onda i njih dvije. Smijeh prska kroz zrelo, ljetno poslijepodne pa mi se čini da nikada nije bilo ljepšeg i sunčanijeg dana. Sanja zna kako sam shvatila da je prvi puta vidim u majici na bretele. Prvi puta nakon što su joj odstranili dojku i potom, nakon dvije godine pakla i kemoterapija, stavili umetak.Točnije, umetke. Zajedno smo računale koliko je to kreditnih rata za malene, silikonske dojke, tek malo većih od njezinih pravih grudi, onakvih kakve su bile prije nego što ju je načela bolest. Da, zato volim Sanju. I često, kada moja bijela i gipka dojka utone u dragu, mušku ruku i ja se predam toplom osjećaju pripadanja, na trenutak pomislim kako sam sretna i kako ne želim znati koliko bih mogla biti hrabra i opijena životom kao Sanja, da mi se desi isto što i njoj. Pitam se, koliko snage treba za smijeh, kakav ima moja prijateljica Sanja? Smijeh i snagu zbog kojih je živa, zbog čega je toliko volim. Za levant Hvala ti ZonaZ |