Marketing
Još ovaj post o Zagrebu i neću više. Svoje sam mišljenje rekla pa nema smisla da ga ponavljam. Nedam Zagreb ako se mene pita! To je moje mišljenje. I svim sredstvima koja imam radit ću na tome da se grad ne otruje. Bit ću kap u moru, ali bar znam da sam bila kap. Tak! To što se toga tiče.
A sad još jedno. Pravila igre. Nije mi jasno da netko ne shvaća da je to igra. U kojoj pobjeđuje onaj kome se to dozvoljava. U ovom slučaju pobjeđuje gospodin gradonačelnik ali samo zato što smo mu mi to dozvolili. Svojim nemarom i svojom komocijom. Ne zato što je jači, nego zato što mu je put otvoren. Mi smo se maknuli, još mu se i klanjamo pa čovjek može ić dalje. I ići će sve dalje i dalje dok mu netko ne stane na put.
Jedna od osnovnih životnih pouka je :"čovjek ide onoliko daleko koliko mu to drugi dozvole". Vrijedi za sve. I vrijedi za svakoga. Univerzalno pravilo.
Nnnda. Nisam o tome htjela. Htjela sam o nečem drugom.
Ako nekome nije jasno, a nije meni jasno kako to svima nije jasno, zagrebu ne treba nikakvo veliko i ogromno uređenje. Nas je 750 tisuća i ne spadamo u metropolu, jer metropole imaju milon stanovnika. Mi nismo Pariz i nismo nikakva svjetska metropola. Kad bi svi hrvati došli živjeti u zagreb bilo bi nas 4,5 miliona dakle o čemu pričamo? 11 miliona ima London.
Sa čim se mi to onda uspoređujemo?
Koje su to visoke ambicije?
Jel nas sram da smo mali?
Pa želimo bit nešto veliko?
Nikad bili i nikad bit nećemo. Ili možda jednom, ali sada još ne.
Dakle,sve se to moglo riješiti lakše, bezbolnije, skromnije. No nije bilo u interesu financijerima.
Dakle, to se radi ovako. Uzmeš neku zgradu na pik. Pa počneš oko nje obletavat. Ti bi ju kupio ali čovječe ona skupa. A osim toga u zgradi ljudi. Ne moš ljude izbacit. Pa počneš igrati igre. Prvo - izbacit ljude. Drugo - obezvrijedit zgradu. Treće - kupit ju jeftino.
To se radi u našoj zemlji. Proces je malo dugotrajniji ali tako ide.
Ja sam tome prisustvovala dvaput u životu. Vidjela svojim očima. Čula svojim ušima. I bila sa ljudima (silom prilika) koji su to radili.
Silom prilika prvi puta sam bila očevidac takve igre. Firma je propadala 3 godine. Ja koja moram sve analizirat, promišljat , promatrat stalno sam pitala "zašto je stalno status quo?. Ili se propada ili se ide naprijed a mi smo stalno status quo?". Poslije 6 mjeseci otišla sam iz firme ali sam ostala u vezi sa ljudima.
I iduće dvije i pol godine bilo je sve isto samo što su prostorije bile sve praznije i praznije i sve je manje ljudi bilo u firmi a sve više na burzi. Pak sam dobila odgovor. Direktan u glavu. Od osobe koja je to radila.
A on je bio ovaj. U ministartstvu sjedi čovjek koji ima vezu sa talijanom koji želi kupit tu zgradu. No zgrada skupa...da ne duljim... Igre bez granica. Ljudi na cesti...
Druga situacija, vrlo slična.
Ne događa se meni ali ja gledam. Jedna radnica prelazi u manju sobu.
Malo tišine da se sve smiri. Njena se soba obnavlja. Ups, par mjeseci kasnije u tu sobu dolazi kćer od...
Kada vratiš film vidiš da je sve bilo unaprijed dobro smišljeno.
Akteri se prave blesavi.
To tako da se mi ne bi zavaravali da je sve to nastalo slučajno.
Ne nije.
Dakle. Kino Zagreb je bilo dobro kino. Ništa mu nije falilo. No da bi se mogao otvoriti bilo koji trgovački centar trebalo je u centar dovesti ljude. Ljude dovodiš tako da im daš sadržaj. Pak staviš kafiće, trgovine...ali nije dosta. Pak se sjetiš. Ups, stavit ćemo i kino. Pa neko kaže "da, ali zagreb ima dvadesetak dobrih kina". Opa? Stvarno? Dobro, uništit ćemo ih, trgovačkim centrima treba kina.
Jednostavno zar ne?
A mi koji smo to dozvolili sami smo si krivi.
I sada i dalje padamo na štoseve.
Kao grad nam je u užasnom stanju pa treba ga obnovit. Ma nemoj?
I kao sad se ima novaca. Ma nemoj? Odkud?
I kao evo gospodina gradonačelnika koji će nama napravit nešto lijepo..
mislim strašno.
Ako netko to ne vidi, meni žao.
Ali ja se neću dat. Nedam da me se radi idiotom.
Znam da će , kako svi kažu Bandić pobijedit. Hoće, ali samo zato što smo nojevi i stavljamo glavu u pijesak. zato će pobijedit. A ne zato što ima novac.
Bože gospode, počeli smo se klanjat novcu. I bojat ga se.
I ps. Zagreb dobio par novih izloga. Koji su za pobljuvat od neukusa.
Al, eto tako to na zapadu...
i još jedno pitanje koje si kao ekonomista postavljam već poduže vrijeme. Odgovor nemam.
Da li zagreb i hrvatska svi zajedno sa prosječnom plaćom od oko cc 6 tisuća kuna imaju kupovnu moć koja bi opravdala toliko trgovačkih centara?
Ja mislim da nema. Jednostavna računica.
A ako nema, a centri su tu, ondak će oni morati umjetno stvorit kupovnu moć. Što i rade.
Kartice, minus na računima, krediti do grla.
Što poslije?
American Expres je zasićen. (To iz pouzdanih izvora). Hrvatska je pokrivena, srbija ih neće. Iz centrale ih pritišću za novim članovima, a članova više nema. Pa uzimaju djecu.
Pa im daju kartice.
Ali ne zato što djecu vole.
Nego zato što moraju zadržat posao.
I povećavat ga.
I širit.
A nema se više kud.
Pa dobra i djeca.
Ljudi ajmo se probudit.
I nedat da nas vozaju.
Krajnje je vrijeme.
Post je objavljen 31.01.2008. u 15:11 sati.