Mali me pas ganja da mu bacam lopticu a baš sam si u glavi lijepo smislila novi post. Pametan post. Superpametnu umotvorinu. Ali to kad odluči da ću ja bacat lopticu ondak ću ja bacat lopticu. I točka.U stanju je davit do sudnjeg dana. Jer on vremena ima. Ja ne. Jedina mi utjeha što se brzo umori pak onda ja mogu radit nešto svoje dok on odmara umorno mu tijelo
.
U ovom trenutku nalazi se meni u krilu, loptica isto. Baca ju na pod i ja moram ić ju dizat. Nema labavo. Dok ne dignem dotle ću dobivat šapom po ruci. Pa ti reci. Pametniji popušta, stoga će pisanje posta trajat satima čini mi se
Loptica baćena daleko pak imam vremena napisat rečenicu.
Od superpametne umotvorine čini mi se neće biti ništa. Jerbo imam posla.
Jerbo mi pseto upravo promijenilo položaj. A i loptica. Ono je sada, pseto mislim, na podu, loptica u ustima, dvije noge na meni a ja moram vadit lopticu iz njegovih usta.
Igrat se moram.
Ops, opet je promijenjen položaj. Loptica na mojoj ruci, pseto na mojim leđima. Dobro je da me ima. Jerbo služim za više namjena. Kao oslonac. Kao stolac. Kao ležaljka. Kao sluga. Kao "ona što će se povlačit ispod kreveta da mi dohvati igračku ", kao "ona na koju mogu lajat" , kao "ona na koju gunđam".
No 4 se kile brzo umore i to mi je utjeha. I 4 kile je isto tako lik kojemu sve brzo dosadi. I to je još jedna utjeha. A najveća je utjeha što četri kile voli spavat.
A mislila sam pisat o muškarcima općenito, ali očito me neće. Sve sam si spremila u glavi, samo je trebalo napisat post.
Od pametnih izjava, mojih, ostat će ništa.
Sutra će mi sve ishlapit iz glave jer će se društvo na poslu pobrinut da istu, glavu mislim, napuni nepotrebnim informacijama.
Eto. To ti je život.
Moj.
Nikako da dokažem svijetu da i ja mogu napisat nešto mudro i pametno.
Superpametno. Supermudro.
Jerbo se uvijek nađe nešto da me u tome spriječi.
Ostaje mi samo da vjerujem da ću jednoga dana, možda uspjet iznjedrit nešto što bi bilo dostojno jedne intelektualke. Što ja jesam. Ili koliko se sjećam nekad sam to bila. Ako me sjećanje dobro služi. 
I čitala sam nekad neke knjige ako me pamćenje ne vara.
Nisam bacala loptice, šetala oko zgrade, dizala se u 6.
Nego, ako nisam krivo zapamtila,znala sam ponekad uzet neku knjigu i čitat ju.
Pa i razmišljat sam znala ako se dobro sjećam.
I diskutirat. Sve sam to znala u nekom prošlom životu.
U ovom sam majstor konverzacije jednorječnim rečenicama. Prostim.
Ne prostoproširenim. Samo prostim. Tipa "čekaj" "idi" "fuj to" "čuvaj kuću".
Nekako mi to sav riječnik u zadnje vrijeme.
I tu i tamo još kad mi se šef obrati upotrijebim tiho "nestani".
Eto. Pa ti reci.
|