Sada je petnaest sati i nešto minuta.
Ja osobno, izgledam kao da me je netko upravo izvadio iz vešmašine. Nakon centrifuge. Osim toga još izgledam i purpurno. Ta mi se boja lagano razlijeva po cijelom licu a najviše oko nosa. Tamo gdje se isti briše.
Pak sam išla na WC te pogledala u ogledalo. Začudila sam se koja to odvratna vještica gleda u mene. Čudila sam se dok nisam shvatila. Onda se više nisam čudila ružnoći NEKIH žena, već sam se nasmješila ljepoti duše.
Pak sad idem kući. Svojoj. U krevet. Svoj. Ionako sam potrošila sve maramice, počela sam trošit i ovaj papir za brisanje monitora, no i on je lagano pri kraju. Bojim se da bih mogla prijeć na rukave vlastite mi ljubičaste majce koju danas imam na sebi. Pak je bolje da se pokupim i odem. U krevet svoj, kao što već rekoh. Doma. Di imam pakete maramica škrto spremljene u ladici.
Ondak ću si skuhat čaja. Litre i litre. Popit andol. Prošetat malog pasa. A zatim ravno, direkt i temeljito u krevet. U san. Okrepljujuć. Ozdravljujuć.
A zatim, nakon što se probudim, kad vidim da li je svijet ljepši ili je jednako mutan kao što je bio i prije sna, odlučit ću što i kako dalje.
Ako je lijep, možda otvorim laptop pak pogledam ima li koji komentar na ovo moje švrljanje a ako je mutan, okrenut ću se na drugu stranu i u snu probat sačekat neke bolje dane.
Post je objavljen 27.02.2008. u 15:16 sati.