skaska

hranjen. He, he, he...Kak je to meni zaprav smešno. Ma ne treba mi se ni napušit ni ništ kak me znaju neke stvari razveselit. I nove naočale bivšeg magistra Gjapitja. Stvarno su ga izdužile, he he. Jel se to samo meni čini da frika gledam svaki dan. Podsjeća me na Zlunjicu, moju lutkicu od tvrde plastike koja se sastojala od dva relevantna dijela: male glave i velikog okruglog tijela. Kad bih je spičila na bilo koju stranu ona se klatila kolko je trebalo da mama skuha ajnprenicu. I sveudilj je ispuštala zvuke ko mravojed na pojilu. I hihi, zaprav, ajmo malo po-hranit komentare o našim dečkima s telke. Već slinim. Puna sam klorofila i kolesterola. Hajdmo malo kopati po kroejša nul nulu.

Pa jebemti nemrem verovati da još netko razmišlja ić na provod u Grčku. I organizirat taj provod. I da se oglašava da je Grčka sigurna. I da se ne bumo spekli u njoj. Sramota. Ljudski šljamotno. Jebote, fakat skoro pa cijela Grčka gori, zgorele su cele obitelji, tragediji se još ne vidi kraja, a nekome padaju na pamet turističke pizdarije. Koje su to relacije. Neempatično antipatično. Bemti lovu i sve gnjuse zajedno. I debilijanu vladajuću. Kontrolirajuću. Primitivizam koji metastazira. Primitivizam kao gnojni prišt sasvim nalik na nekog tamo Mamića koji zabranjuje nekim tamo novinarima da dolaze na naš stadion. I neki tamo novinari bez muda umjesto da se sjebu s glavonjama koji im "ne daju uć", da se fizički sjebu i da sramota dobije svoje ime, eh ti novinari čekaju milostivi prišt da prospe svoj milostivi gnoj kako bi i dalje svi plivali u njemu.

Nisu svi nećaci slatki, dragi dječaci. Osobito kad odrastu. Završe neke škole. Traže posao. Stanuju u dinamičnim kvartovima. Moj nećak Jura puno je obećavao, ali je upao u to društvance i taman se uklopio.
Zvali su ih čitači, jer su prije posla čitali posljednje pozdrave. Bilo je bitno zapisati točno vrijeme ukopa, doznati adresu pokojnika, te adrese onih koji bi se po logici zdravog razuma, prijateljstva i rodbinskih veza trebali naći na posljednjem ispraćaju. Sve ostalo bila je pjesma. Dođeš, provališ, odneseš.
Ponekad su cijela stubišta bila prazna. Milina. Što znače dobrosusjedski odnosi, zbijen način stanovanja, civilizacija...Ili jednostavno pristojnost.
Kvaka je bila u onim obiteljima u kojima su međuljudski odnosi podrhtavali. Tu je moj nećak posebno provjeravao imena na osmrtnicama. Sigurno je sigurno. Bolje nekog preskočiti nego se uvaliti kao onda.
A bilo je to neko sestrinsko inaćenje. Lijepo je pisalo na posljednjem pozdravu i sestra Ana. Kad tamo, stara u stanu. Bulji u špijunku. Morali su je zalijepiti flasterom. Stajala je na vratima i teško disala cijelo vrijeme "čišćenja" stubišta. Stan po stan. Nije se sjetila zvati telefonom policiju. Dečki su riskirali. Ako je točno da je napunila osamdeset i devetu neće se ni sjetiti ikoga zvati, mislili su. I dobro su mislili. Ionako kroz špijunku nije vidjela bistro. Ako je uopće još mogla i vidjeti. Riskirali su i čekali.
Ništa nije bilo. A moglo je.

Dadilja Blaža ostala je bez posla prije nego li je postala dadilja. Radila je u drvnoj industriji zemlje koja se raspala možda čak u isto vrijeme kad i drvna industrija. (u kurac, zapravo je mogla raditi i kod Keruma...njemu su dva soma pičkin dim, bar bi se odimila ko cerumprshuta) Suprug je radio na skeli i neredovito primao plaću. (ovo me podsjetilo na mengu, sorry) Potom je pao i slomio obje noge, a kako je radio na crno, ostao je i on bez posla. Nisu imali novaca. Nisu mogli platiti struju. Isključili su ih iz mreže. Živjeli su u mraku, što im je najteže padalo osobito zimi kad je dan tako vražje kratak. San o kompjutoru njihova petnaestogodišnjeg sina ostao je samo san.
Svi kućanski aparati, uključivši i stroj za pranje rublja, utihnuli su. Tišina. Sve što su radili nije proizvodilo jače zvukove od udomaćenih ptica pjevica.
Suprug je ležao u teškoj depresiji. Jedina dobra strana te teške depresije bila je što mu se toliko smanjio apetit, te skoro uopće ništa nije jeo osim prežgane juhe.
Blaža je postala dadilja sasvim slučajno po preporuci susjede koja ih je povremeno pozivala da kod nje pogledaju dnevnik. Radila je sedamdeset i jedan dan, a ujutro sedamdeset i drugog, majka jednoipolgodišnjeg djeteta kojem je bila dadilja izjavi:
- Nemojte se ljutiti, ali ja sam dugo razmišljala i došla sam do zaključka kako više ne mogu podnijeti činjenicu da vi živite bez struje. Nemam ideje kako da prebrodim tu veliku razliku među nama. Nisam navikla na takve razlike. Mislim da se to mora odraziti i na psihu djeteta. Mog djeteta! Nemojte se ljutiti, shvatite me. Ja ne mogu bez struje.
Blaža je otišla kući zaboravivši pileće iznutrice u hladnjaku te žene. Obično bi, kad bi kupila nešto za jelo od onoga novca što ga je kao dadilja dobivala, ostavljala to u hladnjaku poslodavke do polaska kući. Ne zaboravimo da i hladnjak radi na struju, a to je bilo obično oko tri popodne.

Bez da ulazim u spekulacije iz bilokojeg vugla ljudskog djelovanja o mogućoj pojavi trećeg jajeta u muškog roda, ozbiljno se pitam, štoviše muči me i razdire podrijetlo sintagme tri pičke u ženskog roda recimo u rečenici: OVA JE ZEMLJA OTIŠLA U TRI PIČKE MATERINE.

- Proklete ručkice! - zalupila je vratima željezarije. - Prokleta stota željezarija u koju kročim! I prokleti ormar!
- Sestro, nije vam dobro? - Roberti je pristupio mlađahan muškarac vidjevši je zdvojnu kako nasred pločnika razgovara sama sa sobom.
- Dobro mi je, meni je dobro, ali nisam cijela, nisam cijela, tamo mi mog pokojnog i dragog Šime, nisam više cijela!
- Hoćete li da vas odvedem do klupe? - preko puta željezarije, na drugom kraju ulice počinjao je park omeđen klupama.
- Hvala ti, sinko! Idi svojim poslom, a ja ću svoj sama srediti! - rekla je, no nakon što je mladić oklijevao, još je dodala: - Stvarno, sve je u redu. Eto, samo nisam našla nešto što sam tražila. To se svakom može dogoditi, zar ne? Ali, svi to primamo različito. Ja sam, primjerice, malo poživčanila. Ali i to je za ljude, zar ne, zar ne...Ajde bok i hvala ti! - krenula je na desno, iako je njen smjer zapravo vodio na lijevo, no nije više imala snage tumačiti klincu da nije tako stara i tako prolupala i da neće riknut nasred ceste. Uostalom, u tim trenucima joj uopće nije godila ičija pomoć. Zapravo, pojava tako uljudnog mladića još ju je više ražestila. Nek ide kvragu on i njegov kućni odgoj!
Kad je stigla tamo gdje je trebala, već je s vrata pogledala ormar. Šest ladica imalo je pet plastičnih ručkica. Šestu, slomljenu, držala je u džepu od kaputa kao uzorak. Ladicu kojoj je pripadala ta ručica skoro nikad nije otvarala, iako je tu prostoriju poznavala bolje od sebe, čisteći je svaki dan. U donjoj su se ladici nalazili Šimini dokumenti. Prije mjesec dana, na desetu godišnjicu Šimine smrti, palo joj je na pamet da isprazni ladicu, spremi Šimine papire na drugo mjesto, ili ih čak baci u smeće, a da u nju stavi nešto što koristi živima.
No, kako ju već godinama nije otvarala, tako je ta šugava ručkica pri otvaranju pukla i ona ju je jedva jedvice odšarafila, stavila u džep i krenula u potragu za novom. Naravno, takve se više nisu proizvodile.
- Dobro, kupit ću novih šest - strašno ju je smetao svaki nedostatak, a kamoli na regalu na koji je pogled pucao sa svih strana. I inače je bila dosta čudna u tom pogledu. Ne daj Bože da koja slika visi ukoso. Njena je perfekcija išla dotle da je čak i mladićima koji su pjevali u zboru birala nijansu kravata ili marama. Plava, crvena i zelena nisu dolazile u obzir. Kad je kitila prostor, birala je samo bijelu boju. Ljubičice, tulipani i slične vrste također nisu dolazile u obzir. Većinom je izbor, što zbog povoljnosti, a što zbog kraja iz kojeg je potekla, padao na ivančice.
Prohodala je sve željezarije u gradu, spremna kupiti svih šest glupavih ručkica.
- Ne znam gdje ćete to naći, ako ćete uopće naći, jer ja mislim da se taj profil više ne proizvodi! - rekao joj je prvi prodavač, ali ona je njegove riječi proglasila budalaštinom i krenula dalje. No, njegove su riječi očito bile točne, jer širinu koja je od rupe do rupe iznosila trideset i tri jebena milimetra nigdje nije mogla naći. U sredini potrage čak je počela kombinirati i zbrajati one trojke koje su jednostavnijom matematikom izlazile na šest, pa je nekom svom matematikom došla i do neke čudne igre šestica i sve je to povezala s đavlom koji se putem tričavih ručkica zamislio s njom poigrati!
Prošla je sva mjesta u gradu u kojima nude ručkice, pritom se koristeći i telefonskim imenikom i telefonskim informacijama, ali i usmenom predajom. Raspitivala se u susjedstvu, a bogme ju je zanimalo radi li još to netko u gradu ili je sve smrdljivi uvoz.
- Sve je smrdljivi uvoz! - potvrdio joj je prodavač na četrdeset i šestom prodajnom mjestu.
Odustala je od daljnje ptorage vrativši se na mjesto gdje je sve počelo.
- E nećeš! - zgrabila je Roberta sjekiru i udarila svom snagom po ladicama. Sjekira se zabila u puno drvo.
- Eh, to ti je kvaliteta. više ovakve nitko ne proizvodi! - pomislila je i nastavila najdublje u sebi... - I kojeg su đavla onda na takvo što nasrali plastiku! - riječ "đavla" ječila joj je od prsnog koša do podnožja mjesta gdje joj se nekad nalazio lijevi bubreg. Jedva jedvice izvukla je sjekiru i lupila drugi put. Sad je već išlo lakše, jer su se bočni dijelovi ladica počeli odlijepljivati. I nije se zaustavila. Do mraka je skršila cijeli ormar, a onda se umorna svalila na krevet. Sanjala je svog fra Šimu kako dijeli hostiju.
Uvečer je u župni ured ušao kapelan i već se s vrata primio za glavu vidjevši krš i lom, a uz to i Robertu kako spava raširenih nogu i ruku na podu pokraj sjekire.
- Sestro Roberta, sestro Roberta! - časna se probudila tek nakon njegovog desetog zazivanja.
- Što je to, sestro, možete li mi objasniti?
- Ne mogu! - zaurlala je Roberta i izišla iz župnog ureda zalupivši vratima tako jako da je sa stropa otpao komad žbuke.

Ujutro se, osmog sedmog tisućudevetstodevedesetipete, Zdravko, novinar gradske rubrike jednih dnevnih novina, probudio, sjeo na krevet i rekao:
- Kad se zbrojim ima me previše!
Posjekotine koje si je nekoliko minuta kasnije zadao britvom u kupaonici bile su dovoljan razlog da šuteći odobri odluku svoje supruge:
- Tamo će ti biti dobro. Nećeš biti jedini. Nije kraj svijeta... - psihijatrijska je klinika od njihove kuće stvarno bila udaljena samo koji kilometar dalje, uzbrdo.
I osoblje rado svraća na odjel koji interno zovu "vijeće mudraca". Postoji nekoliko razloga. Jedan od žešćih je taj što Zdravko svako popodne kuha izvrsnu kavu. Porazgovarati s ljudima koji su do prije nekog vremena krojili javni život posebna je privilegija. Tako barem smatra i misli većina njihovih terapeuta. A njihovo se mišljenje unutar zidova klinike posebno respektira.

Hrelić na Veliku Gospu?

- Umro je naprasno!
- To je od stresa!
Zvonka je taj dan bolio zub ispod krunice.
- Hajde, barem ima mjesta za parkiranje - pomislio je odmah se ispravivši - Drek, naravno da se u vukojebini poput ove uvijek nađe parking. Teško da će se danas ičim razvedriti. Uostalom, pokapa kolegu koji je umro naprasno. Odjednom. Neočekivano. Ničim nagoviješteno. Pedeset i dvije godine nije život. To je šuplja nedorečenost.
Tek je počeo skretati i rez. Karavan je ujezdio između dva Japanca. Zvonko izađe i otvori gepek. U daljini prepozna ostatak ureda. Cijela firma je tu. I glupa Tamara. Ona obožava sprovode. Osobito za vrijeme radnog vremena.
Zvonko je na trenutak sretan zbog svoje deformirane kičme i sigurne mirovine. On vadi vijenac naručen u cvjećarnici, koji je, po iskustvenoj procjeni, kod neke ženturače s nožinama poput dječjih grobova, debelo preplatio. Odlaže, tko zna zbog čega, ključeve auta u gepek i desnom rukom izvlači ukrug uredno poslagane crvene ruže.
- Zvonko! - netko povika iz dolazeće grupe.
Lijevom rukom zatvara gepek.
- Jebemti! - shvatio je sve u sekundi. - I gdje ću sad iskopati bravara?

Ha, kaj nije lepo, kaj vam nisam lepu kišu spremila. Nit fest grmi, nit lomi, a opet osvježava ko limunada kod Šćipetra Barjaktarija.

Posljednjih mjeseci sve sam stavljala u Vrkljanicu. Ono da mi je pri ruci. Za klince, za frizuru, za nenadane keš izdatke. Al kad sam se dohvatila Krucifiksa, znala sam: baj Irena. Pojma nemam kako mi je dospio u ruke, na police. Neko ga vrijeme mijenjah s katalogom Quelle. A onda ga više ne mijenjah već položih ispod kamene statuice aktualnog predsjednika. Pridošlicu od nekog honorara što ga ušićarih u zalihnosti domaćinskog vremena namjerih utamaniti na nabavku Kawasakija GTR soma i četristo, naravno za razjebavanje susjeda, bubnjića im i lohanog kvartovskog asfalta. Oduvijek sam se palila na motore. Još otkad me svako malo jebo frgazer u starom jugu bez ručne. Al ne lezi vraže! Priredih neku ljetnu zabavicu na kojoj u društvu najmilijih evocirah uspomene na Splendidovski frape, a sve uz frape svoj koji spravljah da curi u potocima. Našao se tu i moj padre koji sve obilazi oko Krucifiksa ko mačak oko vruće dašenjke.
- Oš Dašenjku, tata, lijepe su fotke! Viš, ovdje je Daška bila mala...- sve utjerujem da ga skinem s raspisanog Bribirca.
- Evo, moš si posudit i etimološki. Ej, tata, tata...A da si uzmeš novog Šalata. On ti uređuje Most...
- Mrš - promrsio je tata i bez puno ustezanja privukao k sebi, brat bratu i tata tati, četrdesetak ukoričenih araka, pa pojurio tamo, tamo blizu otkud je frape nekad izlazio.
Ostadoh prazna poput saborskih klupa ljeti (a i u drugih godišnjih nam doba). Nekako mi uličarski bilo vraćati se Ireni. Gdje sad da utaborim lovu dok ne uhvatim cajta i odem po motorče. Obično sam naslove mijenjala svake tri, četiri godine, a ulet ove gromadine isporemetio mi je sve poput hormonske terapije. I sve tako u takvom dubokom promišljanju prebrisah sve police s knjigama, čak konačno uvedoh tu struju u ostakljenu si vitrinu nakon deset punih ljeta. Umorna, bacih se na koljena i jošte operem pjenom tepih i pripremim si kantarionsku kupku. A onda se sjetim, bogati, da ostavih u onom Krucifiksu cijeli Kawasaki. Jebote lukin led. Jebote dekoncentraciju.
Smijem se, što bi drugo. Ta i travu kosih danas. Hiperaktivna glupača! I sve da ću zvat starog, oprezno. Sve da ću ga upitat jel počeo čitat, jel mu počelo što ispadat... Al prije no što dohvatih brzoglasnu sivu zvijer...
Zvoni ona s druge strane. Veli stari da im provalilo.
- Kaj, što, gdje! Ohohoho - ta nisam ja materijalistica. Jebeš Kawasaki, ta ima ga skoro svaki...
- Ispreturalo sve.
- I?
- I?
- Veli mama da dojdeš pomoć spremat.
- Jesu kaj odnijeli, jeste pozvali murju?
- Oho hohohohah h - stari se slično smijao meni ili ja njemu. Nedokučeno.
- Dobro, jeste skužili jel vam nešto fali?
- Hi hi hi, ho hoho - dolijevala sam (maslinovo) ulje na vatru. Čisto radi zdravlja.
- Ahah hahaha - nastavio je unatoč šumovima u komunikacijskom kanalu. Dobro. Shvatila sam. Nije još došao k sebi, pa sam ja krenula njima.
Već na ulazu u dnevnu sobu ufatila sam lokaciju novostečene tatine knjige.
- Tata! Ja mislim da netko zvoni - morala sam ga nekako odvuć na drugi kraj kako bih u miru razdjevičila osamdesetidevetu i devedesetu stranicu.
- Ah! - uzdah olakšanja podsjetio me je na sušene brusnice.
- Nema nikog - reče stari pripalivši si pljugu.

Koraljka se do trideset i osme osjećala prilično dobro, ako zanemarimo uobičajene predmenstrualne teškoće. U tridesetdevetoj, dvadesetak dana nakon što je neuobičajeno veselo proslavila rođendan, probudila se osjetivši nešto čudno u ustima. Da je strop u njenoj spavaćoj sobi mogao vidjeti, ugledao bi ženu uspaničenog pogleda.
- Zubi! - Koraljka je imala puna usta zubi. Međutim, oni su napustili svoja mjesta. Otpali. Ustala je i ispljunula ih u lavabo. Pokušala je dozvati spruga, no zvuk koji je ispustila još je više prenerazi. Pogledala se u zrcalo. Otvorila usta i ustanovila kako joj je na svom mjestu ostala samo donja dvojka i gornji zub mudrosti. Onaj koji joj je zadavao toliko problema i zbog kojeg je dvaput završila kod onih mesara na hitnoj.
- Taj mora van! - rekao joj je prošli mjesec zubar, ali od silnog posla još se nije uspjela naručiti.
- Isuse! - prošištala je tiho stavivši ruku na suprugovu glavu. Probudila ga je i šapatom procvilila:
- Krešo! Nije mi dobro! - glas joj je zvučao potpuno strano. Kao da je te riječi zgovorila neka sasvim druga osoba.
- Što je, što se dogodilo?
- Ispali su mi zubi!
- Sanjala si da su ti ispali zubi? To nije dobar znak...
- Ne, Krešo, stvarno su mi ispali...
Nekoliko mjeseci kasnije, koliko je trebalo liječnicima da ustanove točnu dijagnozu, ustanovljeno je da Koraljka boluje od rijetkog lupusa zbog kojeg su joj žlijezde slinovnice totalno otkazale. Daljnjom analizom ustanovljeno je da su joj se zbog pada imuniteta aktivirali loši geni, a Koraljka je pak istraživanjem obiteljskog stabla ustanovila kako je identičnu bolest imala njena prabaka po tati.
- Žalosno,a nikad je nisam upoznala...
Koraljka je gubila tjelesne tekućine. Osim što je tako mlada morala nositi umjetno zubalo, imala je i teške probleme s disanjem i sluhom. Uza sve lijekove njen se seksualni život sasvim ugasio. Nije mogla plakati jer nije imala suza, nije mogla pljuvati, nosnice su joj bile neobično suhe, a najteži problem predstavljalo je mokrenje koje je regulirala posebnim lijekovima. S jedne strane, lijekovi su joj pomagali preživljavati, no s druge su strane činili neopisivu štetu. Dio njih bio je i na hormonskoj bazi tako da je Koraljka nakon nekog vremena postala apatična, uz to primijetivši kako je počela neobično teško pamtiti. Čak i najbanalnije stvari. Neke je pak dane čudno osjećala vrijeme, tako da joj se petnaestominutni posjet tržnici činio kao vječnost, dok bi se ponekad izgubila po nekoliko sati u gradu osjećajući kako je prošlo tek desetak minuta. Uz to, zbog teške terapije u pitanje je došla i njena jetra, dok je zbog neopisivo loše krvne slike nekoliko puta kolabirala završavajući u dnevnoj bolnici na infuziji. Kao teški kroničar svaka je dva mjeseca morala na detaljne pretrage, a nakon višemjesečnog bolovanja otišla je u mirovinu.
U početku je Krešo bio brižan, ali bolesni zravima prije ili kasnije u većini slučajeva pomalo dosade. Nakon dvije godine Krešu je Koraljkina mama zatekla u automobilu s nekom ženom. Iako teška srca, otkrila je to kćeri smatrajući kako njegovo ponašanje nije u redu, bez obzira na okolnosti. Koraljka je to teško primila, premda se poznavajući Krešu tome i nadala. Tupo gledajući u daljinu, plakala je u sebi, bez suza.

Bila danas u Holding zvjerinjaku. Ženskoj na blagajni usfalio je bič, al zato čik nije. Čikala je i naplaćivala karte. Nisam bila sigurna jesam li već u njemu (zvjerinjaku) il mi je prijeći onaj mostić.
Uglavnom, provjereno. Osim nekoliko žabokrečina u nekoliko nastambica zasad je sve okej. Mislim, ipak je novo vodstvo, pa me zanimalo...
Najviše me se dojmila vidra koja je tamanila ribice i to na način da im pojede pola tijela od repa, a onda im ostavi glavu i nešto malo da umiru polako i na oduševljenje svog prisutnog gledateljstva. Jesam li se izuzela?
Potlije sam popila kavu pokraj morskih lavova i otišla se olakšati na zahod za dvije kune. Moram priznati da je ženska zaslužila i tri kune, jer zahod je čist i za razliku od onog zvjerinjaka na autobusnom kolodvoru stvarno je, jebaga, zadivljujuće čist. Osim toga, ženska mi je i metlu posudila da otkvačim loptu koja mi se zaplela u ariš.
Nagledah se i žohara svakojakih, iako me se dojmiše najviše oni zapruđanski koji su smješteni u tzv. domaću hižu. I sad; usporedba i nije na mjestu, što će reći da su ta mjesta doista disparatna. Dakle, razmišljah tako dok prolazih maksimirskom oazom o blogovima koje čitam nekih par mjeseci otkad i ja otvorih nešto što se tako može i ne mora zvati. Nakon tih nekoliko mjeseci mozak mi pritišće poriv da ih klasificiram. Ono resto bih ubacila u "materijal za eventualno poslije ako bude vremena, a sumnjam da će ga biti", a ono na što "gubim" vrijeme svakako to zaslužuje, jer sam ja tako odlučila. No, dobro...Nije dobro miješati nektarine i rum...al ako izuzmemo potrebu šarolikosti pače dače i fingirane, nekako mi blog Hybrid nikako iz glave. Vrijedne su mi te riječi, odlične. U usporedbi s kenjkanjem ambicioznih skribomančića to mi je genijalno. Toliko da je očita autorova namjera da podijeli to s nekim uspjela. Volim uspjele namjere. Tjeraju naprijed i kad posustajemo. Lagano, nonšalantno, baš onak kak se šika. Uostalom, ono kaj sam tam pročitala bolje je od većine onog kaj je u posljednje vrijeme ukoričeno i izmeđ korica i izmeđ našeg malog udvorničkog duha. Čast iznimkama, naravno, al ta pragmatična mreža koja izjebava apsolutno sve što ljudski duh može oplemeniti nije u stanju uhvatiti ni vinsku mušicu. I zato sam ipak spokojna što zvjerinjak još koliko toliko okej izgleda.

U mali Mujin dućan, negdje na periferiji (čega?!), ušao neki Arap i veli:
- Mehme abuaba gebele koka kola...
- Što reče, bolan, limenku čega?

U gnjurac krasni, koje đebeno podcjenjivanje čitalačke bagre i općenito zoonbagritisa lijepe naše kaše. Poham ja danas šnicle i kao uvijek škicam resto člančića našijeh novinarčića. Pa onda ispada da smo se svi prežerali pudinga od mljevene svrake i da se i ne sjećamo da je prije ovog pizdunski vrućeg godišnjeg doba bilo isto tak vruće proljeće. Mora da su inkasirani urednici bez razloga ideofobični, jerbo čini se elem da, da potpisani novinari slabo koriste mekši dio okruglice smješten tik do vrata nu ne protuprovalnih. Da se obrcnem samo na jebeno podtepivanje prodaje tzv. besplatnih udžbenika. Jebem li im besplatno, već svaka Jaga zna da ništ nije besplatno osim sifilisa i eventualno reumatoidnog artritisa.
Daklem, plećati se jošte i nalaktiše, pa udri rabotat udžbenike, pa udri ih nudit na posvemašnje maštovite i sve samo ne regularne načine. Ubogi prosvjetari tako pod mus i da se riješe "sizif-primorac" muka pristaše, ustaše i rekoše da. Daklem da, kako smo već imali prilike saznati, pod neviđenim pritiskom uz ekonomsku podršku podijeljenih zona djelovanja veliki izdavači sa svojim velikim tiskarama i velikim plećima, laktovima i vezama takoreć prisiliše škole na ovogodišnje sudbonosna da. Mali izdavači mogu drkati nad ovoljetnim Bandićevim iskopinama po gradu (svaka čast, mama bu mi dobila toplu vodu nakon šest tjedana...no dobro da i ima vodu, voda je voda), jer da imaju i remek-djela udžbeničke literature nisu u stanju dobro počastiti, dobro odvest na more, kupit laptopove, kompjutore, farbat zahode i neznamti ja još kaj je na meniju legalne mitologije. Iz godine u godinu raspojasana mašta izmisli svašta.
I sad gle obrata. Veliki plećati izdavači "mučiše se" i pod cijenu totalnog moralnog rasapa da uvale naslove, malo manje se namučiše što digoše cijenu puta dva i sad ko uvrijeđene babe neće. Neće pa neće. Neće dat te udžbenike da im jebemo mater. Zakaj. Zato kaj oćeju lovu odmah, zaprav oni hoćeju lovu prije nego se buju ti udžbenici raspali u dječjim rukicama, a to znači prvi tjedan, dva škole. I sat novinarska velesila piše kak oni neće dat udžbenike dok im ministarstvo neda lovu. O jebo im pas mater, a država tj. mi moramo platiti te judžbenike duplo, a da su i troduplo htjeli namirili bi ih mi ko staru olinjalu nimfomanku. I sad novinarska velesila ne zaključuje kakva je to ucjena i kak sve to zaprav sliči na dogovor muža sa ženom da je otme kak bi izvlekli lovu iz punca, a u međuvremenu se taj isti dogovara s puncem o tom da bu to podijelili bez ženina znanja i pedevea i poreza i ostalih sranja.
Druže gospodine Milipoviću koji se zahebavate s pohotnim, halapljivim i oholim izdavačima koje nitko nije kaznio za kažnjivu rabotu opsada škola i prosvjetara nelegitimnim i moralno neupitno amoralnim snubljenjima i načinima uvaljivanja, ja bih im se svima ove godine zahvalila. Nemojte uopće strepiti da će se mlada nacija zatupiti, zaostati ili nedajBože ulijeniti neimanjem udžbenika. Imaju ploču, kredu, tekice. Vjerujte mi, bit će to lucida intervalla ne samo đaka već i prosvjetara. Ja naprosto ne dopuštam nikakvu vrstu ucjene a obična sam domaćica, pa daklem znam kako to funkcionira. Nakon š'to sam nekoliko puta sjebala takvu vrstu uvjetovanja nitko se više ne usudi ni pomisliti sa mnom tako općiti s obzirom kako kao svaka domaćica posjedujem v šekretu i solnu kiselinu. No, dovoljan je i pogled. Al taj pogled od kojeg mi se, kad pogodi kut, tresu tange, ministar uopće nije iskoristio.
I zato mi je povremeno stalno zlo kad zapravo argumentirano zaključujem kako nenamjerno a sve iz neznanja i gnusne osrednjosti novinari "podupiru" pizdariju. A kad vidim knjigicu "istraživačko novinarstvo" kojom podupirem vrata od špajze dojde mi da se nasmijem ko Kloverka.
Priželjkujem SF scenarij da jednog dana netko oplete te loše i da onda slijedi ono što slijedit valja u svakom civiliziranom gnijezdu. Dotle ću se i dalje osjećati ko pička koja promatra pljačku banke i usput piše haiku o rosnom jutru podno Kamešnice.

SLINIŠ LI, NE PIŠI NALIVPEROM.