skaska

Nemrem više gledat ovog Đapića. Svaka čast Bagici, on je sve bolji dečec, makar mislim da mu je glavica nekak sve veća, a on sve sitniji. Ne znam jel istina kaj se priča da je završil za konobara, al ak i je sam to super je brz i svaku cugu tim laprdalima od naših političara na vrijeme donese, tak da im i na vuha izađe. Kaj se ne bi moglo reći za onu Miklauševićku koja je Otvoreno skroz zapičila i koja bi bolje došla Malnarovoj noćnoj kao kulisa za promidžbu onih sigurnosnih sustava Republike Peščenice. Evo, došli smo malom digresijom jedne prosječne domaćice do teme mog današnjeg piskaranja. Pa kaj je ovo ljudi moji?! Željezne šipke, noževi, pištolji, revolveri, bombe, dragulji, bejzbol bezbolne palice. I to mi je stvarno dopizdilo. Bejzbol palice. Pa kaj se v Americi recipročno drkaju sa štihačama? Malo sam potresena zadnja dva dana. Od te Močvare i do svih tih priča koje kruže, a jedna od njih i najčešća da su te neke dečke s noževima i pištoljem ti neki platili, jer kaj, oni nisu bili u Močvari, niti su njeni posjetitelji. Jednostavno su kao plaćenici dočekali nasumce u pol četiri ujutro tko je prvi naišel i onak ih svinjski napali. Onda povežem to sve s očitim zanimljivim zemljištem na kojem leži močvara i u kojem bi se neke žabice dobro snašle i zaključak...Grozno. Nekad smo imali Kulušić, Jabuku, Studentski, Ben...Danas deca imaju Močvaru. A i odrasli nisu daleko. Ondak sam se malo smirila, zabranila svoj sadašnjoj i budućoj deci da izlaze iz kuće do daljnjeg dok se potpuno ne smirim. I izišla kupit grincek. Promatram ja usput kvart u kojoj je prije dvije godine zatvorena zadnja i jedina knjižara, al umjesto nje otvorene dvije kockarnice i tri kladionice. Promatram čovca koji izlazi iz kockarnice koja dela od 0-24. Zgužvan u faci, u masnoj kožnoj jakni razvlači se do nedaleke pekarnice. Vidim izlazi s hladnim još masnijim burekom i opet u kockarnicu. Burekom s mesom. Osjeća se to na daljinu. Nešto kasnije, vraćam se doma za šparhet s grincekom i mesom za juhu, kad opljačkana ona kladionica nedaleko pekarnice i kockarnice. Možda onaj s burekom...S mesom? Ili...Ma vjerojatno se nikad neće znati tko. I tek se smirim, nakon večere reko ajmo vidjet hoće li i danas Družijanić kasnit s Dnevnikom kad Malnar. Prebili ga željeznom palicom. Razbili mu glavu, ali ne i njušku. Odvratno. Razmišljam o proizvodnji kaciga, pancirki. Zapravo, razmišljam o nekakvoj parafrazi srednjovjekovnog oklopa. Proizvodila bih to u manjim serijama. Poradila na propagandi. Pokušala bih involvirati i hrvatsku gospodarsku...A kaj se tiče ove jučerašnje presude, ovog sranja ivo nanovo...Pa tko će nas ovakve voljeti?! Jel se još netko sjeća tko je koga napadal i zakaj su meni najljepše godine života razjebali s uzbunama?! Čemu se možemo nadati osim onome što si sami napravimo. A kaj ovi delaju? Notorna je činjenica kak bi oni i dalje čistili palubu da im mi ne damo povoda. A mi smo im dali povoda do vječnosti. I ne seru oni po nama zbog naših generala. Nego seremo mi sami po sebi, jer smo dozvolili sveopću pljačku. Pljačka pak za sobom vuče sve ovo čemu danas svjedočimo. Od velikih daljnjih drpačina, malih pljački, otmica, razbojništva, totalnog moralnog rasula do rasizma, seksizma i snobizma. I kurčenja prava nad pravdom. U kurcu smo totalno moralno impotentni. Svi mali nekaj pomalo seruckaju, svi otkidaju svoje komadiće špekeca za preživljavanje i zato su mali, a svi tzv. veliki pokradoše opipljivo i nadaju se vječnom životu. Kurac, i jedni i drugi završit će kod gazde Crva, samo će povijest svjedočiti o pizdunstvu koje je dozvolilo još ono malo hrvatskog srca. Ili toliko malo...

al jebeš šumu, ona je itekako zadovoljna. Dok se iverci budu u subotu napucavali, šuma će s gornjih tribina gladiti trbuhe i svako malo liznuti u unutrašnjost prožvakati kakav pršut i zaliti ga probranim vincem. Ajoj kako je to jadno. Uz petak u kojem sam kao prava domaćica skuhala dva ručka, jedan za danas, a drugi za sutra, kad se vratim s djecom iz prave šume, uz blago dotrajavanje tjedne nervoze, eto nam opet primitivizma, idiotizma i, naravno, praksizma. Pa pobogu braćo, zakaj se vrti taj foršpan kak ovi iz opće prakse budu komentirali aktualnosti. O čemu oni to danas?! Pofuk kao da se stvarno danas načekao pred ordinacijom neke opće prakse u društvu "nekulturnog" naroda koji uopće ne ide na opere, pa onda došao na red i uvidio kako mu je istekla zdravstvena...I takav drmnut vodio je danas tu emisiju...Mandić hajde zajebava...Jedina je svjetlucava točka iako za moj ukus isuviše djetinjasto starački, a ova dvojica...Pa dajte nemojte me zajebavat. Ja kao majka, kao žena i kuharica, vrijedna tjedna neimarka ne mogu radi idiotskog primitivizma sutra recimo u zoološki. Zakaj ja ne mogu sa svojom djecom ići gledati sutra prave majmune? Zato kaj bu potencijalni majmuni na stadionu, a ziher budu, opet napravili sranje, zato kaj im svi daju takav publicitet da to nije normalno, kaj je murja na sve strane, promet zatvoren i zato kaj to raja sa sjevera i juga puši ko najbolju škiju. Postavka je slična ko u onoj "tko nas bre zavadi". Isuse kako su ti mladi ljudi blentavi. Danas na svim vijestima pokazuju neka dva dripca koji ne umiju složiti prostu, prvi krene pa mu trebaju dvije minute da se vrati...i ništ. Ovaj drugi sve to ponovi al sa splitskim naglaskom. O čemu je riječ?! Kakvo je do nadrkavanje animoziteta sjevera i juga na entu potenciju, kad znamo da pol Splićana živi ili radi ili povremeno radi tu. Gdje smo to stigli? Ne sjećam se da je ikada tako bilo. Tko je dao krila tim malim nedokurčenim obrijanim primitivcima da predstavljaju neke zaljubljenike u zagrebački klub koji to prvo uopće više nije, drugo, kojim upravlja neka čudnovita ljiga primitivnih nedojebanih egocentrika, tko to potpiruje vatru i tko odobrava to potpirivanje. Jadno je gledati te dečkiće koji u životu imaju zajamčenu tek pivu i povremeni joint kako se kurče u ime slinavaca kod kojih nikad ništa nije sigurno, a najmanje gdje im je lijeva, gdje desna a gdje lopta. A zašto nije sigurno. Zato jer je većina njih poluproizvod istog tog primitivizma. Ne zaboravimo korelaciju igrača i navijača. Ne mogu zamisliti bilo kakvu relaciju jednog ograničenog nedovršenog navijača kakvim se danas predstavljao onaj na telki s rotičem i recimo Beckenbauera...Žalim te dečke, jer ne znaju što im čine. A kad se hvataju za srce mogli bi se sjetiti da su se mnogi hvatali za srce uz svirku naše himne. E baš...Ljuta sam strašno, jer ne mogu sutra gledati majmune i jer, ponavljam, sve to ne zaslužuje toliku pažnju...Osim...Doista su opći praktičari mogli to barem popratiti. Ili oni nisu planirali sutra ići gledati majmune, s razlogom dobro znanim.
Nekad davno bijahu uvriježene tuče subotom po kvartovima. Okej, potekli se dečki s Rudeša s onima iz Kustošije, dečki iz Utrina s onima iz Centra. Potekla malo krv i kraj. Al jebote što smo svi naivni i glupi. Dok si je veliki general uzel malu pinku u obliku dragulja za rinčice svoje žene i mogućih (makar ne vjerujem da je u stanju) priležnica, a to bijaše tek pinkica...Ostalo je bilo puno veće...i to u vrijeme kad su se naši dečki naslikavali ispod naslova OBAVIJEST O SMRTI, kad su ginuli a ne navijali sa srcem i kad im je to srce neko prepolovio sa snajperom, granatom i tko zna već čime...Takve su seronje kao i sve seronje lešinarili. Sjetih se sada jedne istinite priče koja je okončana pravedno i brzo. Slično, dakle kao što su neki za vrijeme dok su klinci ginuli lešinarili po Hrvatskoj i cicali dijasporu, obmanjivali, lagali i krali...zbilo se i poslije velike željezničke nesreće u Zagrebu u kojoj je, nažalost poginula i moja draga učiteljica (identificirana je među prvih pet žrtava, jer je tadašnji policijski inspektor koji ju je osobno poznavao prepoznao njenu otkinutu ruku i njen prsten). Prvu noć na kolodvoru navališe neki lešinari kupiti po tračnicama dragocjenosti. I nije im bilo sveto gaziti ljudsko meso što bijaše uokolo razbacano s obzirom da je vlak doslovno mljeo unesrećene. Isti taj inspektor koji je otišao ubrzo nakon toga u prijevremenu mirovinu nakon duljeg psihijatrijskog liječenja izazvanog tim nemilim događajem zatekao se noću licem u lice s lešinarima koji su doslovno prekapali i gazili dijelove tijela u potrazi za novcem i dragocjenostima. Uhitili su on i kolege mu, ako se dobro sjećam po njegovom pričanju, trojicu i po brzom postupku ih ustrijelili. On i njegovi kolege. Dopustite da se svega ne sjećam baš dobro, no sjećam se kako je izjavio kako nije bilo ni sekunde dvoumljenja, kako su se i onako u mraku međusobno pogledali i doslovno ih slistili bez obzira na posljedice, zakonske odredbe i mogućnost da završe u zatvoru.
A ovi ustvari dječaci, koji će sutra za račun sličnih draguljarskih generala, srati jedni po drugima, puštati krv jedni drugima tobož radi jedne loptetine i većine cajkoljubaca, dok će ovi iz šume s visoka gledati na njih i s gnušanjem se obrecati na eventualna sranja koja su počinili, a koja su osobno podjarili svojim nepatvorenim nepopravljivim primitivizmom i antirodoljubljem, ali zato halapljivošću i hunskom agresivnošću, vratit će se već u nedjelju u svoju realnost koja zbog takve konstelacije može biti samo gora.
Stoga me čudi da današnji vanzemaljski intelektualci ne popratiše ni jednom jedinom riječju okupaciju grada svekolikim primitivizmom, bez obzira što osobno ne bih baš nikakvu pozornost pridavala derbiju koji to više uopće nije, a još manje ima veze sa sportom. A Pofuku bih preporučila da ode na "Prosjačku operu" i potom nam iznese svoje dojmove te se barem malo prisjeti u kojoj zemlji živi.

Pišem ovo pismo dok mi se ne skuha krumpir za grenedirmarš. To je inače jako fino i jeftino jelo. Krumpir se skuha i onda se zresta i svemu se doda kuhano tijesto. Uz to ide zelena salata i to je to. Al kad smo kod zelenjave pišem otvoreno pismo s pitanjem: zakaj ne rastete? Kaj vas je neko zapišal? U čemu je kvaka? Odnosi se to na drveće na Cvjetnom placu. Pa pogledajte, molim vas, drveće posađeno u isto vrijeme na početku Gajeve uz hotel Dubrovnik. Neusporedivo. Zakaj? Jel to neka kletva bilja...To ni bez vraga...Cvjetni nam izgleda i dalje ko gola rit. Jel se netko sjeća kak je prije bil lep. Čovjek je mogel satima pričat sa sugovornikom, a sad bježimo ili u stolce halapljivih ugostitelja ili se povlačimo u Varšavsku, dole do Tesle ili Bogovićevu. Ja ne znam tko može izdurati na ledini. Ne patim od nekakve prostorne fobije, al ni to to. A od drveća ništ. Nekidan sam promatrala. Jel to Bandić možda zapišava, jel možda u planu još nekaj tam?
Sjećam se trga na kojem živim. Jedno jutro u pet došli su s motorkama i posjekli breze. Sve do dvije. Zvala sam sve moguće zelene telefone koji su se reklamirali da rade non-stop. Kad sam uspjela dobiti jedan od njih, a to je bilo u deset, breze su već bile pokojne. Na natječaju za uređenje trga pobjedil je tip čija je žena bila u žiriju tog natječaja. I nikom ništ. Bilo je nekaj u novinama za jedan dan. Ženska koja ima veze s tom devastacijom žena je lokalnog moćnika i ja sam je pitala zakaj su uništili breze. To bi u nekoj civiliziranoj zemlji bio zločin, jer sto godina stara breza treba upravo toliko godina da naraste, ljudi moji. Ženska je rekla da su breze olfo bile bolesne, na što sam joj ja rekla da je ona bolesna u mozak i tak, više ne razgovaramo. Dotični trg sad izgleda tak da se na njemu ne zadržavaju više ni pijanci. Gologuz ko Cvjetnjak. Prestrašno. I još ima neki potočić koji stalno žubori i koji se mora stalno čistiti od lišća preostale dvije breze koje se evidentno suše i sumnjam da će dočekati jesen. To stoji jako puno love, al prova se valjda dijeli. Elem, taj potočić utječe na psihu nas stanovnika, pa ne zamjerite na mojim kraćim rečenicama, nekad sam umijela pisati krležijanski, a sad taj žubor i noću i danju. Ne pomažu ni tupferi ni čepići. Žubori, on žubori i zbori o gluposti ljudskoj...Tak bi rado vidla nakresanog Jožeka da si pivu žica i da se sedne u drvenu klupu na bivšem trgu...Kaj nam to ve delaju.
Joj, skor mi je prekipilo...

Eh, ta naša diplomacija. Ne znam puno o diplomacije općenito što mi češće pričinjava određene komunikacijske poteškoće, ali gledam i slušam, pa zaključujem. Ipak, čini se da se abeceda diplomacije prečesto miješa s abecedom čmarolišstva i uholaštva (o tim radnjama uskoro u novom postu!).
Sjećam se negdje baš kad smo se krenuli formirati kao država, bijaše raspisan natječaj za diplomatske neimare. Valjalo je potegnuti do Filozofskog faksa u Zagrebu i pristupiti provjeri znanja i potencijalnih diplomatskih sposobnosti. Imah tada dva dobra prijatelja koji su godinama radili kao turistički vodiči sve dok rat nije sredio i tu odličnu aktivnost studenata. Bijaše to odličan posao preko ljeta u kojem su si odlični govornici stranih jezika mogli priskrbiti toplu i berićetnu zimu. Dakle, ta su se moja dva prijatelja zaputila na testiranje. Prvi bijaše već diplomirao pravo, a govorio je tečno engleski, njemački i vjerovali ili ne japanski. I ne samo što je japanski govorio već je nekoliko puta prije toga bio u Japanu, poznavao ga kao i njegovu kulturu i običaje, družio se s Japancima. Naime, ako ćemo se složiti s notornom činjenicom da jezik nije neka izolirana pojava koja se troši samo između zidova škola stranih jezika, prvi je moj prijatelj doista imao mnoge komparativne prednosti. Drugi pak moj prijatelj, koji je također ispunio test za potencijalne diplomate, bijaše završio Filozofski fakultet, smjer filozofija i indologija. Osim što je tečno govorio engleski, njemački, francuski i talijanski, on poznavaše sanskrt i hindi. Oni koji ponešto znaju o studiju indologije na Filozofskom, znaju s kakvim sve znanjima izlaze diplomirani studenti toga smjera.
Elem, ispuniše oni to, pametni, obrazovani, a uz to i informacijski pismeni, a imaše i mnogobrojne druge epitete koji bi zasigurno dobro došli u sučeljavanju sa stranom zemljom. Nije zanemarivo što i izgledaše lijepo. Stvarno lijepi momci, zgodni muškarci iako to nije nešto što bi trebalo posebno naglašavati. Od svih tih nenavedenih lijepih osobina spomenula bih i lijepo izražavanje na hrvatskom, visoki stupanj pismenosti i dakako, lijepog ponašanja što u današnja vremena nije baš čest slučaj. I ono, sa čim se ti dečki uopće nisu bahatili, oba su spremno krenula kad je bilo vrijeme u obranu svoje zemlje.
Ispisaše oni taj test, ispuniše sve upitnike i čekaše. Tako do dana današnjeg. Nitko se nikada, naime, oglasio nije. Ni pozitivno ni negativno. No, u međuvremenu naša diplomatska predstavništva napuniše ljudi koji ni elementarno ne poznavaše engleski jezik, a o drugim njihovim znanjima ne znam. Ili ih tako prikrivaju, pa ona nikad ne dolaze do izražaja ili su naprosto neznalice. Priklonila bih se ovom drugom s obzirom da sam, igrom slučaja, upoznata s nekoliko primjera.
Stoga me ne čude loše vijesti s tog područja djelovanja Hrvata izvan naše zemlje. Smatram da se tome priklanja nedovoljna pozornost, jer ako nas predstavljaju loši ljudi i percepcija naše zemlje neće biti onakva kakvu priželjkujemo.
E, hebo mu pas mater, što sam pristojna...Pa stoga i ona Štefica koja je postala Steffi i ona Katica što je postala Keti zasigurno neće biti neke super predstavljačice naše zemlje. Jer nisu pisale onaj test i jer ga ne bi uspjele riješiti. A tako je, nažalost i s ostalim stvarima u kojima u domovini biramo nekoga tko će nas predstavljati vani. Ta mi se ne možemo dogovoriti ni koga biramo. Žnmrjkrm fuj, nije čudno da nam se i za Leipzig (književni sajam) nude oni vani da biraju one za van. Zamislite, shvatili su da nam je to boljka i počeli su se nuditi da poduzmu nešto, za razliku od nas koji kenjkamo sveudilj. U konačnici sve je to kontraproduktivno i doći će na naplatu. Kao i sva sranja i pizdarije koje su napravili oni kojima je sad šezdeset, sedamdeset, pa se još čudimo kako nam je. Sad su, bogati, svi veliki Hrvati. Bilo bi dobro da se neki od nas ne sjećamo kad su bili "mali Hrvati". No, u svom želatinoznom moralnom kodu oni su u stanju ignorirati naše sjećanje...To me uvijek intenzivno podsjeća na scenu iz filma "Titanic", u kojem se onaj pederčina koji je zapravo bio kriv za kalvariju i koji je nahuškavao kapetana da potegne brže, ukrcava na jedan od posljednjih čamaca za spašavanje i lagano pognute glave vješto žvače svoju savjest čuvajući svoja smrdljiva jaja.

Ma morat ću u ovom javljanju biti prosta. Jednostavna već jesam kako dolikuje svakoj vrijednoj hrvatskoj domaćici. Kuham, perem, peglam, pišem djeci domaće zadaće, povremeno izlazim prikladno odjevena, primam goste vikendom, buljim u televiziju i prođem li pokraj kakvog muškog primjerka onak po hrvatski ženski i plaho sagnem glavu. Al jebo im pas mater da im jebo. Digli mi živac oni sinekurčići subotom. O čemu oni onako samozatajni do bljuvanja nego o knjizi. Ta kao i ona blogerica ringaringajaja Malenica. Kao da se u tjednu nije dogodilo dosta pizdarija. Eto, ja kao domaćica hrvatska krivim njih tisuću na kvadrat puta više, jer uzeli su ulogu, a lijeni su, poročni i jadni da je odigraju. Pa neka ulogu predaju nekome drugome, a ne drkaju li drkaju plaćenici jalovi dok se pizdarije gomilaju. Naša četiri sinekurčića tako subotom kako dočusmo za ono svoje istinsko laprdanje o temama na rubu dreka (i Mišak bi tu imao posla) dobivaju masne novce. Razmišljala sam ja već o tome koliko bi ta četiri ostarjela jarca mogla dobivati da svoje sinekurističke guzice dopeljaju do hatevea (vjerojatno imaju i grijani prijevoz) i da onda pod kapom neke intelektualne spike komentiraju stvarnost. Pa to je strašno!? Prosječni honorar za roman kojeg možemo svrstati u vrh domaće produkcije biva honoriran s desetak tisuća kuna, a gospon koji žmiga iza svojih turbomodernih očalinki i laprda sveudilj tako samoljubivo te mi se od toga i kaktus osušio, dobiva osam soma za jednosatno laprdanje. A roman se ne piše za jedan sat koliko oni laprdaju, guzonje stare. Kaj je to došlo na ovaj svijet? Dok nas voditelj fuka s Mahlerom iza bedema hateveovske utvrde ljude jebu stvarni problemi ili su ta četvorica kupila neke posove kule od slonove kosti, pa nemaju pojma što se događa. Velik je to intelektualni grijeh laprdati o suncu na polarnoj zimi ili pak voziti sanjke usred Sahare. Jebem ti takve intelektualne spike radi spike. Uh, što sam se naživcirala. Osobno bi tu intelektualnu gospodu honorirala s po milju kuna (svakog) i otpremila ih na neko otočje gdje će im se pomalo otopiti to samozatajno salo i gdje će moći beskonačno laprdati međusobno. Žalim pritom galebove u letu i pokojeg bezubog morskog psa. Ta i to je cijena opstanka. Žao mi je ljudski tek jednog od njih koji je očito shrvan osobnom tragedijom izgubio kompas, no lova je lova, a televizijsko sito ne postoji. Netko laprda za osam soma po satu, a netko je godinama zabranjena pojava na javnoj televiziji. Fuj.
A svima onima koji dobivaju ulogu kakvih komentatora poručujem nek krenu malo srati ozbiljnije po pravnoj žabokrečini. Žalosno je da nam pola nacije plaća harač halapljivim i nepismenim odvjetnicima i žalosno je kako je to ispala tema za novinska dva dana. Pa ljudi moji, oguglali smo na sve. Otupjeli. Ne može bit istina. Oh, skoro pa mi je iskipjelo...Moram promiješati...