petak, 05.02.2021.
Neke priče se, jednostostavno, moraju ispričat
Sava, tija, voda ladna
Ilija je bio deran nestašan. Njegova baba Janja, kada god bi protutnjo kraj nje, prekrižila se, izmolila tri Očenaša i zdravo Mariju pride, za svaki slučaj- jer svima je oduvik govorila da je znala, čim se rodio, uz tutnjavu i oluju i gromove Svetog Ilije, po kom je dobio ime, da će bit pust. Nije bilo drveta na kog se nije popeo, jata gusaka kog nije rastjero,ćukci avlijaneri su ga se bojali, pred crkvom je snašama i divojkama aljine i ruvo, uz opću vrisku podizo, popu, koji ga je namlatio,jer je više divojke zagledo neg katekiznu, guvno (do čamca) prerezo, pa je ovaj sa svojih 150 kila u Savi završio, a šunke koje je uz blagoslov kuća pokupio, potonule zavik i netragom. Imao je četvoro mlađe braće, Jambru (Andriju), Stipu,Matu i i Ivu, sve jedan drugom do uva, koji su ga u haljetcima bilim,lanenim, gusto i oštro na tkalačkom stanu istkanim, bezgaća, sijedili u svim njegovim nestašlucima i obožavali kao božanstvo. U jednoj dječjoj igri izgubio je oko, kamen iz praćke suparničkog sokaka mu presudio. Suseljani su njegovim roditeljima govorili – jadan Ilija, a on s povezom crnim, dok nije dobio stakleno oko, gledajuć se u polupani dio, krnjave špigle pomisli – ko zna zašto je to dobro, baš izgledam opako-
Taj dan kad se Ilija ženio,Iva je primio poziv za otažbinsku vojsku, daleko, gdje govorili su ko slično, al svjetlosnim godina, daleko, neprepoznatljivo, govorili su, jezikom, moraš, inče......I otišo je.
Par, mjesci poslije, dobili su poštu. Donio, poštar na biciklu, sliku, njeg Ive. U uniformi, s šapkom, koja mu bila prevelika, s puščetinom. I svi su se cerekli, fala Bogu, pa su mu uši veeelike, klempave, jer inače, ne bi trebo uniformu!
Iva je poginuo, u bombardiranju, po njemu, daleki, grad, s kojim nikad, ni tada, u trenu svoje smrti, nije imo veze. Govorili su ( u tom Gradu) jezikom, njem stranom, izdavali naredbe, na jeziku nepoznatom, tek u tragovima, trunčicu razumljivom. On je bio dijete ravni, sela, zatrple su ga, zadnji izdah, uzele tone, cementa, cigli, kamenja. I zadnje sjećanje mu bilo, na plotove, na žitno polje na kom je ležo, promatrajuć zvjezdano nebo i slušajući crnicu kako mu uspavanku pjeva -
Taj dan, Ivine sahrane, sve je bilo sivo, i nebo i crnica i Sava! I kiša je padala, gusto, ko da opakuje, sve ono što je predskazno, sve ono što se tek treba dogoditi! Par suseljana ga je došlo ispratiti, nije bilo vojnih počasti (za jednog Ivu???!!!! seljačko dijete- čemu, tek bio je ljudetina u Božanskoj komediji, tek kotačić stroja zvanog Država – koja, čija?). Ni popa nije bilo, navodno bolestan, svima poznato da bio je,debela, tusta,prežderana, kukavica i pijandura!
Na skromnim karmina, kad došo je žandar, Ivin školski, popiti šljivu za Ivinu dušu, saznali su ... počeo je Rat!
Ilija,tad, prekriži se i reče , i otare svoje stakleno oko_ Nek nam svima Bog bude u pomoći, jer slijedi ..ludilo. I drmne dvije šljive, jednu za drugom, gledajuć svoju nejač i svoju trudnu ženu! I misleći, znam , konačno, zašto sam bez oka ostao, Zaštiti svoje!
I počelo je ludilo! U pitomo, savsko selo počele su dolazit vojske, kupeći sve, i hranu i blago i ljude, tek zabradjele mladiće! Jambra nije uspio pobić, uvatili ga, nisu ga pitali jel oće il neće, oni u crnom koji su se kunuli u dom. A tuđe domove ostavljali, u crnom,bez hrane, bez mladosti, muške! Svoje ostavljali, da crknu!
Druga vojska, sva ispeglana, obrijana ,uvatila Matu i uz sve što su odnili iz sela, odveli i njeg.
Treća vojska, crvena, narodnooslobodilačka, odvela i Stipu i sve što su iz sela jestivo mogli pokupit!!
Ilija je tu zimu pokopo dvoje djece ! Što od bolesti, što od gladi jer ....rat je, on je invalid, ne može nit jednoj vojsci potrebit biti, treba samo davati.. SVE ... i živote svoje djece.
A Sava je nastavila, tijo teći, biti nijemi svjedok svega, leševa koji su napuhnuti plivali, jecaja ljudi koji su svoje najdraže izgubili, molitva uz svijeću, kupljenu na crnoj berzi, gdje si tom crnoberzijšu dao smragdni prsten, da bi uz tu svijeću, mogao svoje voljene oplakati-
I prošlo, ko što prođe sve, i rat i nastupi „ sloboda”.
Jambra se vratio iz rudnika soli, iz pičke materine,iz devetog kruga pakla, prošavši Golgotu, sav tuberkolozan, u vrućici, uspio je doć do svog sela, do svoje postelje s madracem od komušine i sijena i umro je treći dan, ispričavši SVE što mu se dogodilo (Ilija to nikad, nikom nije ispričo, reko, bojeći se za svoju djecu). Umro je Jamra s mirisom sijena, uz otvoren prozor, s pogledom na suncokrete!
Mata je pogino u Rusiji, neka specijalna jedinica pod znakovljem vojske kojoj je pristupio pod moraš ,vojske, za koju se njemu, bećaru, baš fućklo, al .... nikad Ilija, nije ga mogo pokopati jer Rusija je zemlja veelika. A Matu nikad, nit njegove ostatke, nisu pronašli!
Stipa se vratio s „ čvracima”. Pobjednik! Sve dok drugovi nisu posumnjali u njegovu lojanost! Otišo na obavijesni razgovor i od tad mu se gubi svaki trag. Ima tome samo 79. godina.
Tu nedilju ( ta „ sloboda „ je!!!!!) Ilija je zakazo Misu zadušnicu u maloj selskoj crkvi, za svu braću, kojih više nema! Miisu je držo neki novi svećenik, ne onaj debelguzi, i u pol Mise, Ilija izjuri iz Crkve. Financi su mu zadnju kravu odveli, pokupili ( trebo je s njom dicu ranit, nji šestero) pomeli su mu tavan, ostatke žita, kuruza, sve mu odijeli iz pušnice, kulen, slaninu, kobasicu! I dok je stigao, osim Žene i dice u dvorištu, nije, više nikog i ništa zatekao.
I opsuje žestoko, bogohulno, i spusti se do Save! Skine znojni šeši
r s glave, čučne uz vodu, glededajuć je,što teče tijo, spokojno, i ugleda na sredini leš, oguglo već na to, s jedinom mišlju „ Bože, dosta je smrti, daj mi znak, moram dicu preranit! Kako? Sve su mi oteli!!!!!
I tad, začuje glasove, smijeh,cerekanje i hihotanje svoje braće! Diže se, čelo znojno otare, zamrljanim, skorenim rupcem, uspne se uz nasip i u omaglici, vrućeg ljetnog dana, ugleda na rubu šume nji četvoricu! U bilim haljetcima, kako mu mašu!
Svinje! Crne, žirovane! Nitko moj više, neće umrt od gladi, zakle se na ukazanje svoje braće! I sigurnim, sretnim, pobjedničkim korakom, uputi se u šumu!
Trinaest godina, kasnije, rodila sam se JA!
P.S Da, morala sam. Priča s očeve strane, s majčine još strašnija . Svi smo MI, MI ali..... Gadi mi se ova super lajt verzija, imam ja i žešću, životniju, povjesniju,al čekam, kad će " sveznadari", oni koji bi trebali tu našu , bremetitu povijest, rasvijetlit, jer nit je crno- crno, nit je bijelo- bijelo.Između je istina! Teška al naša! Ponosim se, tim, mojim, zajebanim genima!
- 21:04 -
