utorak, 20.10.2020.
Namjesto ljudi, kontejneri plaču!
Zeleni kontejneri, kao stećci, u šutljivoj plastičnoj molitvi u nizu smrdljivom,civilizacijskom kočoperno stražare,na betonom, ukradenom djeliću zelenila,nature,livade urbane.
Na njima, teško čitljiv,vremenskim neprilikama,poluspran grafit,-JAVNA KUHINJA:
Kraj jednog od njih, starica, s kolicima na kojima je svaki točkić drugačije veličine, - crna marama na sivoj joj slijepljenoj kosi, crni haljetak, prorupljen,pokrpan pokrpanim pokrpama,crne besprsne,rupičaste rukavice na žilavim joj plavičastim rukama. Na nogama, umjesto obuće, dvije plastične vrećice svezane špagom- jedna bijela, a druga crveno-zelena.Oko vrata crvena (nekad) krunica, s otpalim,izgubljenim il otrgnutim križem.Na nosu, selotejpom il flasterom il izolir trakom zailjepljene "socijalne" naočale.
I kopa po odbačevinama drugih,a njoj "gozba" i još jedan dan života .
I kopa i nešto mrmlja. Molitva? Proklinjanje? Razgovor s nekim oku joj nevidljivim? Prevrće žusto, nestrpljivo i riječi i "hranu". Iskopa vrećicu.
Uto njoj s lijeva, dolazi, preko travnjaka, pas bezvlasnik, lutalica usamljena, zanoseći i vrteći repom, udesno. I dođe do nje, sjedne i njušku joj gurne u dlan. Ona se okrenu, iznenađeno, pa ga radosno pogladi po glavi. On u nju gleda kao u spasitelja, diže se na sve četiri, maše repom, češe se uz nju i sve joj - uuuuuu - nešto govori. Ona ga češka, gladi, vadi iz one iskopane vrećice nešto i prije neg sebi daje mu, to, nešto jestivo, kao najboljem prijatelju, kao bližnjem svom kog voli više od sebe
.I počeše nih dvoje, kao dvije zaboravljene duše od svih i svakoga, a opet srodne i prepoznate, razgovarati.I spremi Ona, tu dragocjenu vrećicu u kolica,
On skače oko Nje veselo, razdragano i krenuše. Ona, ljudsko biće koje živi psećim životom, i On, živo biće koje živi, njenim ljudskim životom, a između njih kolica s različitim točkovima - škrip-plop-kotrlj-bljop.......odoše......sretni što su se pronašli, Ona meljajući riječi kroz krezuba usta, a On zanoseći ulijevo, repa visoko,ponosno uzdignutog.
Vjetar, tad vrisnu, nebo zagrli zemlju, a krupne suze nebeske, razmoče slova na kontejnerima i ona polako počeše klizitiiiiii.......suzama nalika!
- 19:15 -
