utorak, 22.04.2014.
kako sam glumila Drvo
U osnovnoj školi bila sam posvuduša.Nije bilo niti jedne slobodne aktivnosti (osim sporta zbog dvije lijeve noge i zbora, iz kojeg kad sam se ispisala, odmah su pobijedili na natjecanju) gdje mene nije bilo. Bilo mi je ugodnije poslije nastave ostati na literatima, na recitatorima, na cvijećarima, veziljama, ma ne mogu se sada svega ni sjetiti, nego iči kući, jer doma se moralo raditi (svinje,kokoši,kuhanje,dvorište, bašta,moj mlađi brat-točno tim redom).
Najviše sam voljela literarnu sekciju, ali kako nikad sama nisam mogla čitati svoje uratke, jer mi vrla učiteljica "uviđajno" i "pedagoški" rekla da nisam baš ugodna oku i uhu, moje su riječi uvijek čitale neke slatke curice ugodne i jednom i drugom.
Istina je da sam bila najviša od svih (uvijek prva u vrsti na tjelesnom), tanka,krakata,nogata, škripava (prije me se čulo, nego vidjelo, koliko su mi zglobovi škripali)s vrlo čudnom motorikom jer su mi udovi često otkazivali poslušnost,kvrgava (na košarci su me svi obilazili da se ne bi posjekli,u skoku, na kosti mojih kukova) ma bila sam takva da su me jednom na plesu (stajala sam u kutu u polumraku) zamijenili za vješalicu i htjeli objesit kapute na mene.
Samo iz revolta sam se upisala na recitatore, kad nemogu kazivat svoje stihove, e onda ću tuđe.
Taman se pripremao recital "Zašto djevojčice plaču", što mi je davalo nadu, da će konačno svi primijetiti da sam djevojčica, i kod rasporeda uloga dođe i red na mene,ja se ispravi i isprsi (hahahaha), a učiteljica (sjedila je) me pogleda , pa pogleda papir, pa opet mene (šta joj je prolazilo kroz glavu mogu misliti) pa reče - super, baš si krasna visoka, stajat ćeš u zadnjem redu i glumit DRVO- lamatat rukama i tu i tamo reć ššššššššššš.
Već ni onda nisam htjela pokazivati koliko me to pogodilo (nisam djevojčica pa neću ni plakat-drvo sam), odustajanje nije bilo opcija i rekla sam- bit ću najbolje Drvo na svijetu.
Probe su bile svakodnevne, i došao dan premijere.
Ujutro sam doma oprala kosu nekim mirišljavim cvjetno-voćnim šamponom,a u školi su me kostimirali, te lišće, te šeširić sa cvjetićima, natrčili su čak i neko gnijezdo na mene s ptičicom, u rukama sam imala i neke grane i stade ja u zadnji red (još uvijek me se vidjelo- uzinat svima).
Proljetno vrijeme, toplo, svi prozori otvoreni i krenu predstava.
Sve je teklo, normalno, uvježbano, divne curice i dječaci recitiraju, ja tu i tamo lam-lam i šššššš, kad kroz prozor počeše uletati,pčele,obadi,muhe i ostala proljetna avijacija i kud će neg na mene (glupi šampon) ja počela lamatat ko luda, pa ne samo više ššššš, nego, i iš, šu, pa postala cupkajuće, pa hodajuće drvo (tad još nismo znali za Gospodara prstenova i njegovu živu šumu).
Publika se počela smijati, taman u predstavi dječak povuče djevojčicu za kosu , a ja onim grančetinama mašem ko šašava i vičem - marš, marš gade jedan-
Publika u transu od smijeha, divni dječaci i djevojčice se zbunili pa sve pogledavaju učiteljicu ( i ona umire od smijeha)- jedino meni nije do smijeha.
Završilo je kako je završilo, ja uglavnom nisam išla s njima na regionalno natjecanje.Ne samo da sam ja izbačena nego i drvo!
Poslije toga sam se polako ispisivala iz svega, jer sam svagdje "stršala" ili izgledom, ili pitanjima, ili razmišljanjima,ili svojim uvrnutim smislom za humor ili garderobom.
Kroz cijelu srednju školu prošla sam kao "duh", al sa duhom.
- 19:54 -
Komentari (43) - Isprintaj - #
