srijeda, 20.11.2013.
ruža hrvatska
Ovo je moja kći napisala prije s 17 godina u školskoj zadaćnici. Kada je počeo rat imala je 5.5 godina.
=Tužna sam jer 18. studenog je.
Nebo krvari hrđavim suzama i ostavlja tragove na mom prozoru pretvarajući okno u plačljivu, grotesnu masku, dodirujući mi dušu vlažnim dodirom. Na obzorju noć razastire svoje crno jedro.Tama me omotala cijelu osvojivši na juriš svaki kutak moje sobe.Tek stidljiva svjetlost svijeće ( zapaljene, da izmučene duše nađu spokoj, a živi ne zaborave) obasjava moju sobu stvarajući čudne fluidne oblike na mom krevetu, mojoj duši i mojim sjećanjima.
Opet imam pet godina i djetinjstvo su mi naglo zatamničili u podrumu tri sa tri. Ne mogu van jer otvorila su se vrata pakla i zrak je ispunio miris sumpora, krvi, smrti. Najogavnija stvorenja izpuzala su plešući samrtni ples, slineći i gnojeći po bijelim pupoljcima mog diječeg osmjeha.
U podrumu je toplo, sigurno ( iako se spotičemo o gajbe i jedni o druge) i mama mi govori kako je to najljepši i najjači dvorac u kojem mi se neće ništa loše dogoditi, jer tamo negdje u dugoj, tamnoj noći , moj tata, vitez na bijelom konju, čuva naš dvorac i svoju princezu u njemu.Stavlja me u krilo i priča mi priču o prokletom narodu kojeg sablasti prošlosti ne ostavljaju na miru i koji kroz vjekove krvari za svaki svoj kamen i svaki grumen zemlje.Priča mi o dvije sestre koje su ugledavši more vidjele u njemu izplakane božje suze, kao da su znale da ćemo i mi toliko suza isplakati. Priča dalje o domobranima, zelenom kaderu, partizanima, ustašama, četnicima..... o povijesnim olujama koje nas nisu skršile, nego smo i dalje neuništivi kao ogromni slavonski hrastovi, kao stoljetne kvrgave masline. Ne razumijem ju , ali mi godi zvuk njenog glasa i otkucaji srca mog brat u njenom stomaku i spokojna i smirena tonem u san u njenom krilu.
Nešto me prene iz sna i vidim svoju majku kako plače, prvi put od kad je počelo ovo bezumlje. Čujem djeda kako psuje skidajući sve svece, zvjezdu Danicu i samog boga s neba i baku kako moli Zdravo Mariju.Mamina suza mi je pala na obraz i ona samo prošapta V U K O V A R.
Nisam zaboravila.Pokušavam razumjeti i oprostiti. Biti dobar čovjek za sve one koji nisu mogli, znali ili htjeli biti ljudi.Za sve one koji su sada sjenke , sjećanja i uspomena. Za sve one koji su umrli da bi Vukovar i Hrvatska živjeli.=
LJUBIM TE PONOSU MOJ, MOJA PRELIJEPA RUŽO HRVATSKA
Laku noć svima.
- 23:54 -
