Konobarica s tastature
četvrtak, 30.12.2021.
Ode godina...
Zadnji post godine na izmaku koja u suštini i nije bila osobito loša. Kao ni osobito dobra. Nakon dugo vremena jedna me godina ostavila totalno ravnodušnom. Kada se sjetim kako mi je dvije i devetnaesta bila dobra i kako sam blaženo bila nesvjesna te činjenice samoj sebi se podsmjehnem. Posramim se. Gotovo je smiješno što nešto što nam je ugodno i dobro shvaćamo zdravo za gotovo. A kada je zdravo za gotovo, onda je u pravilu gotovo. ( obožavam ove tipa zdravo za gotovo, zbrda zdola, navrat nanos i slično ). I tako su nakon dvije i devetnaeste došle ove dvije posne godine. Koje su u svoj punoći izrazile tu zadnju dobru godinu.
Nekad sam za nadolazeću imala one standardne želje. Zdravlje, ljubav, sreću, mir, bolje. I dalje to želim, no ne naglašavam. Za svaku narednu imam želju da ne bude gora od odlazeće. Ako može.
Nostalgičar jesam, priznajem. Ali ne od onih koji će uvijek ustvrditi kako je prije bilo bolje nego sada. Jer nije. Svako vrijeme nosi svoje. To vrijeme prije bilo nam je bolje jer smo bili mlađi, neki kojih više nema bili su tu, nismo užurbano hitali da nigdje ne stignemo, već smo išli i dolazili na odredišta mnogo lakše i sa manje pritiska. Bilo je to neko vrijeme samo naše. Sporije. I zato bolje. Čini nam se.
I u nadolazećoj će biti i virusa i bolesti i prepucavanja ona dva dječaka koji nam državu vode i nekompetencije na svakom polju, i loših odluka, neuspjeha.
Bit i će dobrih filmova, druženja, kazališta, knjiga, mora, sunca, ljeta, fešti, ljubavi, bebača, sreće, ljubavi, radosti...
Ode još jedna...
Ringišpil će okretati kao i do sada. U glavi il' do cirkuske šatre.
Jedni će se na njem vrtjeti, drugi gledati.
Neki će
u novoj godini života
uistinu uživati.
Sve vam najbolje dragi blogeraši u 2022. od srca želim.
