Konobarica s tastature
četvrtak, 23.12.2021.
Pred Badnjak
Koliko još? Koliko nam još Božića preostaje? Koliko zamotanih poklona, okićenih jelki, lampica, božićnih zabava... Dovoljno? Premalo?
Putem otpadaju dragi ljudi, sele se na neka druga mjesta, na repu kometa putuju u vječnost, čudimo se, oplakujemo ih, šaljemo molitve želje za mirni počinak. Mirni počinak. Nije li mir važniji nam sada i tu, dok jesmo? Dok nas ima. Nije li važnije umiriti misli prije nepromišljenih djela?
Mamu sam danas vozila na ispovijed. Jedva uđe i izađe iz auta. Krene, stane, namjesti se, zarotira, podupre štapom, uhvati za vrata, pa jednom, dva puta, nekako sjedne. Ili se ustane, iziđe. Prije par dana ukazuje mi na zavidnu visinu štikli voditeljice Dnevnika. Vidiš, ovakove take san i ja imala. Hodila san na ples u njima. Od Nine do Partizana na noge i plesala i vratila se nazad hodeć sve na te take. A vidi me sad. Bez ovoga ni do vecea ne mogu. protrese štap koji oslonjen na trosjed strpljivo čeka.
Koliko od štikle do štapa? Koliko nam je dano tog vremena za koje stalno mislimo da je beskonačno i da ćemo stići ama baš sve, samo dok još...
Ne znamo.
Škole, poslovi, djeca, brakovi, borba za kvadrate, krediti, rastave, mirovine...Štikla - štap.
Kratko je. Čime god mjeriš - beskonačno kratko vrijeme. Oksimoron. Ljušti se i troši neumoljivo. Ne primjećujemo.
Dok jednom, na Badnju večer stavljajući onu jednu kuglicu koju od njene četvrte godine kačimo, jer uradak je iz vrtića još, ne okrzne sjećanje na davni prvi Božić o kojem se na drvcu našla pa proleti misao kako su brzo putem života nam protrčali svi Djedovi. Mrazovi, Božićnjaci, naši vlastiti što su na repovima kometa, uz mnoge drage nam osobe otputovali u mirne počinke...
Leti vrijeme. Ostavlja sjećanja.
U prošlost ide sadašnjost.
Budimo sada
i budimo si dobri.
Koliko god možemo.
Radujmo se
ljudi
i narodi!
Sretan vam i blagoslovljen Božić!
