Konobarica s tastature
ponedjeljak, 20.12.2021.
Lijepi postovi
Odem na blog i u danima kada ne objavljujem. Nešto kao pauza između...nečega što li se već tada događa mi u životu. I osjećam se odlično nakon malo plutanja među postovima. Pa i onim koje prestanem čitati nakon par rečenica jer shvatim kako sam sretna što mi je stanje svijesti totalno drugačije od tih pročitanih misli. Što se ne opterećujem mnogim nebitnostima, što živo mi se fićuka tko što o meni, koliko me upoznati kroz blogojavljanje može, misli.
Nekako poimljem da je poprilično visoko stanje samopouzdanja kada ti uistinu nije bitno što će tko o tebi reći. Znaš gdje si, tko si i što si i nije ti bitno da te pretjerano hvale, niti te pomiče iz ravnoteže kada netko o tebi nema dobro mišljenje.
Različiti smo. Nemamo svi isto mišljenje o svemu i logično je da se ne možemo složiti oko mnogočega. Prihvaćanje. Ta umješnost s kojom je neupitno lakše živjeti, u mnogih se potrošila. Ako je i postojala.
Nije ni čudo. U vremenu koje nas na ovim prostorima neumoljivo već nekoliko desetaka godina unatrag uči da je jedino ispravno biti naš ili njihov i ni milimetra drugačije, osobina prihvaćanja nečijeg mišljenja, uvjerenja, karaktera, pohabala se poput stare tenisice. Mediji, društvene mreže, platforme, beskonačan prostor koji nudi anonimnost i prikrivanje identiteta ohrabrili su nas da izađemo iz svih naših ormara i prosipamo riječi viralno virtualnim prostorom kao da se nikoga ne tiče što one znače, kakvom snagom mogu udariti u mozak, pleksus i srce, koliko snova mogu porušiti, koliko lažnih nadanja pružiti...
Bezgraničnost nove slobode mnoge je sputala. Negve stežu oko mentalnih zglobova.
Škrgutanje zraka što se jedva probija plućima i u onih najzdravijih, cijepljenih kolikogodtreba puta, i nenačetih ovim virusom koji pluća razara, i u takvih dakle zrak se plućima jedva probija dok čitaju svaštarije nesposobni prihvatiti da nas ima...
I zato biram. Biram što ću čitati, što ne.
I zato volim. Kada naletim na lijepe postove. Oduvijek naginjem dobroj priči, poeziji no i lijepe fotografije ne preskačem.
I zahvalna sam na ljepoti svakog posta koji me obnovi, obogati.
Kao i na onom suprotnom koji mi izmami zahvalu što sam drugačija.
Hvala svima na lijepim, životnim, optimističnim postovima.
Ovdje, na fejsu, po portalima... Jer, uvijek imamo izbor.
Na nama je.
