Konobarica s tastature
četvrtak, 09.12.2021.
FF/HŽV ili evolucija loptanja
Nema tome dugo na Rujevici je Hajduk u posljednjim sekundama pobijedio Rijeku. Tekma odlična, 5 golova, ne može bolje. Osim ako ne navijaš za Rijeku. Izgubiti u zadnjim sekundama golemi je peh, u derbiju osobito. No eto, dogodilo se. Sport je to, a lopta, kao što znamo, okrugla je. Međutim, iza gola Rijeke, u trenutcima kada Mlakar zabija pobjednički gol za gostujuću ekipu dječak kojem je na toj utakmici dužnost bila sakupljati lopte počeo se radovati golu. Dječak je očito navijač Hajduka. I trenira u nekom od podmladaka Rijeke. I eto problem!
Dušu dalo za neandertalska internetska prepucavanja.
Otišlo je tako daleko da se preporučivalo dijete udaljiti iz kluba kad nije svjesno da nosi "sveti" dres, pljuje u pijat iz kojeg jede, ne zna kako se ponašati, tko ga je odgojio i slično.
Neke su novine plasirale članak o tome kako mu klub preporučuje da neko vrijeme ne dolazi na treninge.
Klub nije demantirao navode iz članka, ali je jasno dao do znanja da će novine tužiti dječjem pravobranitelju.
Lud, zbunjen, nenormalan...
Dijete ima 11 godina.
Sjećam se jedne faze mog djeteta u kojoj je ono navijalo za: Dinamo, Rijeku i Barcelonu. Tim redom i, čini mi se, baš u toj dobi. Jedno smo vrijeme blago nastojali preokrenuti taj raspored i zamijeniti prva dva kluba. Nije išlo, pa smo ostavili. Uvijek smo nastojali poštivati izbor djeteta iako nije bio naš. Nakon nekoliko godina, eno djeteta na sjeveru Rujevice, među Armadom, kupuju se pretplate, iskaznice, dukse i dresovi kluba. Navija na najjače. Dinamo je otpao putem, Barca ostala, a Rijeka, Rijeka je ono što je ušlo u pore i srce.
Dijete je odraslo i odlučilo. Da je ostao i Dinamo, bilo bi u redu. Ne bi nam baš bilo najdraže, ali okej. Sloboda izbora mora negdje početi.
Ne znam koja je povijest i priča dječaka koji se u 98. minuti derbija radovao pogotku njemu drage ekipe. Nemam pojma u koju školu ide, koliko je dobar učenik, koliko je dobar nogometaš. Znam da je dijete i da je dobro da se bavi sportom, da voli neki klub i za njega navija. I da se cijela priča bespotrebno digla na neki viši (gotovo svemirski) nivo.
Priča dobiva nastavak nekoliko tjedana nakon spomenute utakmice. Cijela se obitelj preselila u Split, dječak će treniranje nastaviti u Hajduku, školovanje u nekoj splitskoj školi, roditelji su dolje dobili posao. Filmski. Bajka.
I super. Njihov izbor. Iako moram priznati, hrabro je tako odjednom promijeniti sredinu. U prosincu, u sred školske godine, preseliti u drugi grad...
Sa druge strane, klub za koji je dječak do pred malo trenirao, roditelje je pozvao na razgovor nakon derbija i reakcije dječaka. Trener koji je govorio u ime kluba započeo je, prema riječima oca, razgovor sljedećim riječima: "Svako dijete ima pravo navijati za koga hoće, ali..." da bi nastavio rečenicama u kojima kaže da mora do određenog vremena (naredni dan u 12 sati) dati dječaku ispisnicu iz kluba, ali da to ipak neće učiniti, već da će ga kazniti ekvivalentu ispisnice...
Ljudi moji...
Dječak prema dobnoj kategoriji nogometaša spada u U-12 kategoriju. U-12 kategorija je kategorija početnika, mlađih pionira. Prema godinama, on pohađa 4. razred osnovne. Halo!
Kuda idemo???
Koliki problem treba biti jednom klubu, njegovim navijačima, bilo kome od nas Riječana, što dijete od 11 godina navija za klub koji nije onaj u kojem trenira. Bi li se ovolika drama od svega napravila da je dječak trenirao u Orijentu i radovao se zgoditku Dinama koji je nedavno u Kupu pomeo Orijent? Kuda i do kuda ide muški nogomet kada skaut izjavljuje da su dječaka već imali zapisanog u tekici, jer igra na poziciji zadnjeg veznog, a to im baš treba.
Dječak od 11 godina.
Sutra može zapeti na tribini gledajući frenda koji trenira rukomet, pa mu se to svidi i krene dalje parketom umjesto travnjakom. U nekoj daljnjoj budućnosti možda se zainteresira za botaniku i postane znanstvenik. Neovisno čijem se zgoditku u 98. minuti na pogrešnom terenu iskreno radovao.
U bivšoj državi moglo se na retrovizor okačiti zastavicu bilo kojeg nogometnog kluba i proputovati od Triglava do Đevđelije, da nitko na zastavicu ne trzne. Danas, zastavice skidamo kod Karlobaga. Jer smo ili riječki srbi ili splitski tovari. Ovisno s koje strane krećemo. I sa koje se strane terena zgoditku radujemo.
Gadno smo evoluirali. Uistinu.
