Konobarica s tastature
četvrtak, 07.10.2021.
Fruštuk crtica
Sjedaju za stol 60. On jedva ide uz štap, ona jedva pomiče nožice. Nisam ih vidjela dvije godine. Mnogo tih gostiju ustvari nisam vidjela dvije godine. Em je bila prošla godina kakva jest onako globalno, em je meni bila ograničena lokalno.
Uglavnom, em end emovima zahvaljujući, sad je sve nekako veselije. Govorili smo već o krizi personala. Nije zaobišlo ni naš hotel. Dosta je novih. A naši gosti navikli biti razmaženi u svakom pogledu, pa i u toj stavci da smo mi tamo uvijek isti i tetošimo ih na stari dobri način kako su navikli, naiđu na nekog novog kolegu koji ih ne zarezuje koliko bi trebalo ili jednostavno ne razumije kako bi trebalo, kada ugledaju nekoga od nas iz stare postave klikću od radosti ko jato galebova pred kišu.
-Ooooooo, Vi ste još tu nismo se dugo vidjeli. Baš je lijepo vidjeti da vas još ima od starih.- oduševljeno razjape usta puna meko kuhanog jajeta u zoru ranu.
Jutro je tmurno, mračno, vani se valja jugo, tusti olovnosivi oblaci se jedva čekaju iskrcati, uglavnom dan bez perspektive za nekog na godišnjem odmoru. Najbolje što možeš iz tog dana izvući je - produžiti spavati. Naspavati se. Biti na odmoru. Ne! Sedam je sati i dvadeset minuta i sala je gotovo puna. Gledaš u naborano lice, pažnju ti odvlači komadić žute boje u kutu usana, sretna si što ti se netko ovako rano ujutro obradovao, iako da je bilo i malo kasnije, kad si već iskapila prvu jutarnju i sasvim otjerala san iz kapaka, ne bi ništa manje sretna bila.
-Nismo da. Kako ste? - živo (not) se zainteresiraš, i onda krene dijalog o prošloj godini, virusu, cijepljenju, nastavi se tematikom dužine odmora ovaj put (koliko ostajete? do nedjelje. a dobro bolje nego ništa. upravo tako...) i kad pretresemo dužinu nadođe neizbježno i ultimativno pitanje:
-Kada će sunce?-
Razumijem. Stvarno razumijem da netko tko je na odmoru želi sunčano vrijeme. Oni međutim ne razumiju da ponekad ima i oblačnog vremena. Imaš dvije opcije. Uglavnom odabireš po kriteriju simpatičnosti. Ako su ti simpatični onda im daješ nadu da će se vrijeme ipak malo popraviti. Možda ne danas, ali eto sutra bi moglo. Ako su manje simpatični, onda ih pljusneš istinom o lošoj prognozi za narednih nekoliko dana.
Negdje pred kraj doručka dolaze njih dvoje. Starčići. On neodoljivo podsjeća na lovca iz crtića o patku Dači. Ona (još) uvijek izgleda kao da je prste netom izvukla iz utičnice pod dobranim naponom. Ne obradujem im se pretjerano, al me ugodno iznenadi činjenica da su se uspjeli iz svoje planinske zemlje još jednom dokotrljati do nas. Pričamo prelazeći uobičajene teme. Kad ste došli, koliko ostajete..kako ste.
-Pa eto ne možemo hodati kao nekad- kaže ona mirno. On potvrđuje kimanjem glave.
-A što ćete, to dođe s vremenom, godine idu svima.- blago se osmjehnem
-Da. Baš tako. - i u trenu kada ih hoću upitati za kavu ili čaj stiže pitanje
-Recite, ima li koji slobodan stol bliže bifeu? -
Pogodi me pitanje kao maljem. I bude mi žao. Okrećem se, gledam. Vidim stol. Treba ga počistit.
-Stvarno nam je teško hodati. - čujem
-Naravno. Evo ima tamo. I to prvi do bifea. Vi polako krenite, a ja ću ga počistiti. -
Osmjehuju se, zahvaljuju. Čiča se polako uz pomoć štapa pridiže sa stolice. Kreću oni polagano prema stolu.
Dok stignu, rasčistila sam stol, prostrla svježi nadstolnjak.
-Možda vam treba pomoć, hoću vam ja donesti nešto s bifea.
-Hvala vam, ne treba. Polako ćemo mi. - govori gospođa dok se čiča polako, uz pomoć štapa spušta na stolicu.
Postavljam do kraja stol broj 70.
Najbliži bifeu.
