Konobarica s tastature
ponedjeljak, 14.12.2020.
Novinarstvo, priča i ja
Tek desetak godina unatrag, čini mi se, bili smo napredniji no sad.
Novine su pisali novinari, a uređivali urednici. Neovisno o klikovima, lajkovima, sviđanjima ili ne, novine je narod kupovao, čitao, obrazovao se. Nije da ih nije bilo politički obojanih i sponzorski uvjetovanih, ali je ipak sve bilo puno iskrenije, profesionalnije i vjerodostojnije no sad.
Jednom sam tako došla na kiosk, onaj u sred Opatije preko puta hotela Imperial.
Pitala sam tetu za pultom ako slučajno postoji neki magazin, onako da u njemu ima svega. Nekad, u umrloj državi bio je taj famozni Svijet. Nismo ga kupovali redovito, no znao se naći na čitanju u našem kućanstvu. Primat su ipak držali Arena, Tempo i SN revija. više manje tematski časopisi, ali u Svijetu je bilo svega. Estrade, automobilizma, sporta, reportaža, humora...Magazin od formata.
Tog popodneva u kiosku teta mi preporuči Playboy. Izvila sam lijevu obrvu u zrak, a ona će uz smješak: Nećete vjerovati, al meni je to trenutno najbolji časopis. Stvarno ima svega za pročitat. Kupim ja preporuku i svarno. S guštom sam ga iščitala. Je malo naginjao temama za spol suprotan mome, al ništa nepodnošljivo.
Kupila sam potom još nekoliko brojeva.
A i tih desetak godina unatrag, nekako, odvikla sam se navike da dan neizostavno započinjem s (barem) prelistavanjem Novog Lista. Znači uvijek Novi List, doručak, kava i tek onda u dan. Doručak je mogao biti slan, sladak, zdrav ili ne, kava kakva god samo ne gorka...Novi List je međutim, MORAO biti neprolistan, nov, mirisan. Nikad nikom nisam dala da moj primjerak novina prelista prije mene, a kad su na poslu usvojili taj moj posesivni ritual i počeli ga uvažavati, dan je počinjao puno opuštenije unatoč ritmu koji gradski restoran u centru ima odigrati.
Svakodnevno smo godinama zakoniti i ja kupovali Novi List, a vikendom i Jutarnji. Imao je odličan podlistak o kulturi, voljela sam pročitati kolumnu Židakovu (iako je blia modro obojena), za gastro rubrike pisali su eminentni chefovi...
A danas...
Svega osim novinarstva.
Hrpe portala koje izbacuju objave sa senzacionalističkim, na pola prekinutim naslovima. Nerijetko kad i klikneš na nedovršeni naslov i otvoriš link nađeš na šupljimu od teksta, vijesti, reportaže, intervjua...
Klikovi su postali prevažni, objektivnost je neki imaginaran pojam, vještina pisanja priče autorima nepoznata i što je najgore od svega, urednika, lektora, nekog filtera tu nema.
Iz svog sam gušta svojevremeno završila Školu novinarstva
za koju sam imala sreću da je autor programa i predavač bio meni omiljeni riječki novinar. Program je trajao jedan semestar, a uz doajena pisanog novinarstva, dijelove o televiziji i radiju predavali su nam poznati riječki novinari tih medija.
Mnogo sam tada naučenog pozaboravljala, bilo je to unatrag dvadeset godina. No dva se postulata sjećam:
1."Naučite 5w i ispravno ih uklopite. Napisali ste vijest. Kad to savladate, nema što nećete znati napisati. Manje ili više dobro, ali ćete znati."
2."Bitna je priča. Ako znate iz nekoga ili nečeg izvući ili složiti priču, znate napisati dobru reportažu ili odličan intervju. Iako, za ovo drugo bitna je i dobra prirpema."
Tako je govorio pokojni M.C.C. jedan od posljednjih romantika novinarstva, čije nedjeljene kolumne izrezane i danas imam u košuljicama između klik-klak korica pohranjene.
Kakve su to priče!!! Veličanstva. Bogatstva. Gorostasi.
Iz ove perspektive gledano, niti jedna vrijedna današnjih klikova na koje udaramo ne bi li se domogli kakve senzacije.
5w odlično sam savladala i vijest mogu napisati iz sna da me netko prene...
Ipak prije 5w otkrila sam F&B 
i u tim vodama s ljubavlju ostala.
A dobra me priča uvijek može kupiti.
Jer priča je život...i život je priča.
