Konobarica s tastature
četvrtak, 24.09.2020.
Kraj
In memoriam za past tense
Možda se sjećaš...
Jesen. Još jedna u nizu godina. Vjetar. Onaj mlaki, koji bi svom snagom htio imati nešto od moći bure, pa udara jako...ali oštrine nema. Kao ni među nama. Nema više soka. Nema začina. I koliko god stavljamo ovo što je još ostalo od svega na aparate, ne želimo priznati jedno drugom da se naš bolesnik iz kome probuditi neće. Kao što ni taj uporni južni vjetar, ma koliko udarao, bura nikada biti neće.
Šutimo. Sve smo si već rekli, a da riječ progovorili nismo. A i čemu govoriti? Ono što ti ja želim reći, ti ne želiš čuti. Ono što ja želim čuti, ti nikada nećeš reći. Pa šutimo. I kao da se svo olovo iz ovog sivog oblaka spustilo u centar naših grudiju.I nema tog vjetra koji bi olovo otpuhao. Dušu pročistio. Oslobodio.
Gazimo hrpe lišća kojem je svejedno. I njihovo je tijelo iščupano. Duša je ostala u nekom deblu koje se sebično, ne razmišljajući odreklo svoga tkiva.
A nismo puno razmišljali ni mi kada smo se odricali svoga tkiva. Jer da, bio si mi, bila sam ti vlastito tkivo. Sjedinjeni u vremenu koje je bilo samo naše, zarobljeni u prostoru koji smo sami stvorili. Prokrvljeni nadom opstanka. Sretni. U trenutku.
I kada je trenutak počeo slagati niz, bam! stop!
Težina koja se spustila u taj niz trenutaka, strah od moći koju može izazvati sjedinjenje, nemir koji izaziva spajanje u jedno tkivo...sve to bilo je jače. Jače od nas. Spremnih da se borimo za sebe. Nemoćnih da se izborimo za nas.
Sad koračamo po mrtvim tkivima, žestinom gazimo hrpe vlažnog lišća što prizemljila je moćna bura, a namočio ovaj mlaki vjetar koji burom bi htio se zvati. Svaki je bešćutni korak utjeha - nismo jedino mrtvo tkivo.
Možda nije ni važno. Da je vrijedilo, održalo bi se. Ovako, na kraju staze, svatko će krenuti na svoju stranu, drugim putem. Ja ću još jednom zastati. Ti se nećeš ni osvrnuti. Tako ti je lakše, rekao si jednom, dok smo imali trenutak.Uvijek si znao da ću sljedeći put opet biti tu, pa ti nije bilo potrebno se osvrnuti. A i tada, ja bih uvijek zastala, i još te jednom pogledala, jer nisam bila sigurna da ćeš sljedeći put biti tu.
Jer, s tobom je bilo nestalno. Samnom je bilo...onako kako sam mislila da je najbolje. I sada, na kraju priče...najbolje je ovako. Na kraju staze posute vlažnim mrtvim tkivima, položiti ono naše i samo produžiti u naprijed.
Krećem svojim putem. Ne zastajem. Jesi li se ovaj put osvrnuo nije mi važno.
Jer,
ti si bio list.
Ja sam ostala vjetar.
I premda nebitno,
znam
sigurno se sjećaš...
