Konobarica s tastature
srijeda, 09.09.2020.
Prva s tastature
Priča koja je pokrenula moj noviji ciklus pisanja. Tipkovnica odvojena od tijela mašine, tastatura duboka, sve novo i neobično. Mučila sam se s tekstom. Znala sam što bih napisala no nespremna za kuckanje, nisam znala kako. Jedino što me zabavljalo bila je činjenica da je moguć novi piši-briši sustav. Nije trebalo pažnje kao do sada. Pogreške pravopisne i misaone u nekoliko klikova bivale bi poništene, ispravljene.
Uglavnom, unatrag devetnaest godina krenulo je s ovom pričicom. Na kraju je, čini mi se još dobro i ispala. Za ovu objavu jedina je korekcija prored i mali razmak nakon točke i početka sljedeće rečenice.
1. PRVA S TASTATURE
Vrijeme je upravo onakvo kakvo treba biti za napisati priču. A priča može biti sve.Priča je život i život je priča. Kako kaže naša poznata književnica, nerijetko se priča iz teksta pretoči u zbilju, ako prethodno nije bilo obrnuto. Impresionirao me taj susret jedne tople svibanjske večeri, u popunjenoj prostoriji Matice hrvatske ogranka Rijeka. Bez pompe i glamura u, čini mi se, sobi koja služi kao učiona glazbe, a što sam zaključila nakon susreta, kada su dva mladića unosila ogromnu ploču s notnim crtovljem dok je književnica još upisivala posvete i potpisivala svoja djela nama, sretnicima, koje je u sat i pol vremena nevjerojatnom lakoćom uvjerila da je sve jedan krug i da se zbilja i fikcija tako lako mogu ispreplesti. Dolje na Korzu, tri kata niže počinjala je predizborna kampanja jedne od vladajućih stranaka u gradu.
Njena je, kaže, priča nastala zbog pucanja po šavovima, i goleme želje da papir otrpi ono što se gomilalo u njoj. Ono što je papir otrpio desetci tisuća čitatelja i vjerojatno pedesetak kritičara pročitalo je u dahu, uvjereni da čitaju zbilju. Ja znam da sam prvu knjigu, u biblioteci uspjela posuditi nakon nekih šest mjeseci intenzivne potrage, i upornoga uvjeravanja knjižničarke da je ona nemoćna, jer knjiga se gotovo i ne vraća, već kruži interno, a korisnici samo dođu i zaduže ju po sistemu :"...molim vas zadužite me za Matanovićku, bila je na ovom broju i kod ovog korisnika, a sada je kod mene, na broju...".Tako da sam ja saznala za njene "laži" u vremenu kad sam pročitala gotovo sve književne kritike, osvrte i naposljetku intervjue s doktoricom književnosti i književnicom koja je svojom prvom knjigom "Zašto sam vam lagala" zasigurno uvećala broj čitatelja u Hrvatskoj.
Ja večeras sjedim za svojim starim pisaćim stolom i po prvi puta u životu pokušavam napisati priču tipkama tastature, a ne mojim najdražim nalivperom. Vrijeme je upravo onakvo kakvo treba biti da bi se složila impresija. Kroz prozor ulazi proljetnom kišom pročišćeni zrak svibanjskog predvečerja. Kroz isti taj prozor ulazi i slika dvije rascvale ruže u vrtu, a kišom okupani pupoljci ružina grma tek će kroz koji dan pokazati svu ljepotu.
Smiraj tjedna, kakav sam često puta zamišljala negdje tamo davno i daleko, utopljena u močvari nečega za što sam mislila da je ljubav. Moja jača polovica zavaljena u jednu od dvije naše bijele fotelje prati sportski televizijski program i uvjerena sam, uživa dok strpljivo, uz izlaganje predsjednika nekog nogometnog kluba, sluša i moje kuckanje po tastaturi.
I kao nebrojeno puta do sada moja će impresija vjerojatno ovdje negdje završiti, jer na početku i nemam neku priču u glavi, već samo počnem pisati duboko u sebi uvjerena da će nit vodilja naići nakon nekoliko redaka.Kada ona i preko svega ne naiđe, ja impresiju uredno završim, ne završivši ju.
Ostavim je, i nakon nekoga vremena, nagradim je dobrom poantom, jer priča je život i...život je priča...
Rijeka, nedjelja, 06.05.2001.
