Tek nekoliko dana je prošlo od vijesti da je Dražan Gunjača za svoj roman 'Laku noć prijatelji' dobio međunarodnu književnu nagradu IL MOLINELLO vidi ovdje, a već je stigla vijest o još jednoj međunarodnoj nagradi za isti Gunjačin roman : roman 'Laku noć prijatelji' pobjednik je 20. izdanja uglednog internacionalnog natjecaja Premio Internazionale di Poesia e Letteratura 'Nuove Lettere' (Napulj, Italija).

Posebno je zanimljivo da Ministarstvo kulture Hrvatske, prema riječima Dražana Gunjače, taj roman nije željelo otkupiti za potrebe narodnih knjižnica, a kako autor veli, 'ništa bolji odnos prema njemu nemaju ni mediji (čast iznimkama), a ni mnogi drugi od kojih se to baš i ne bi očekivalo... A valjda tako mora biti'.

T-portal je odlučio utemeljiti još jednu književnu nagradu - nagradu za najbolji domaći roman nazvanu 'roman@tportal.hr'.

Nagrada će biti predstavljena u ponedjeljak 04. veljače 2008. s početkom u 11:00 sati u knjižari Profil Megastore, Bogovićeva 7, Zagreb.

Uz utemeljitelja nagrade - internetski portal http://www.tportal.hr - u projektu sudjeluje i Zagrebački sajam knjiga tijekom kojeg će biti dodijeljena nagrada 'roman@tportal.hr'.

O novoutemeljenoj književnoj nagradi govorit će predsjednik stručnog ocjenjivačkog žirija Miroslav Mićanović, direktorica Sektora za korporativne komunikacije T-HT-a Alemka Lisinski i direktor Zagrebačkog sajma knjiga Dražen Dabić.

Novi 'Vijenac' broj 363,
od danas na kioscima :

- str. 7. : moja kritika romana Ludwiga Bauera 'Zapisi i vremena Nikice Slavića'

- str. 8. : moja kritika romana Aleksandre Kardum 'Spavaš li'

Povodom autorovog 70.rođendana, sa Zvonimirom Majdakom je za Vjesnik razgovarala Lada Žigo.

Intervju čitajte ovdje

Durieux & Profil Megastore

vas pozivaju

na predstavljanje

romana «Anastasia» Dalibora Šimprage

O knjizi će govoriti dr. Franjo Grčević i Nenad Popović

Autor će čitati iz romana

Četvrtak, 31. siječnja u 19h
Profil Megastore, Zagreb, Bogovićeva 7

Serija intervjua sa zanimljivim akterima domaće knjiške scene na Knjigomatu je nastavljena razgovorom kojega je Rade Jarak vodio sa Davorom Mandićem, novinarom koji u Novom listu prati knjiške teme a ujedno i urednik poezije u riječkom časopisu 'RE'.

Intervju koji uglavnom tematizira poeziju u Hrvata i deložaciju kulturnih tema iz domaćih medija, dostupan ovdje

U četvrtak, 31. 01. 2008. u 19 sati,
u HDP-u, Basaričekova 24, Zagreb,
održat će se razgovor u Ciklusu tribina "Grički dijalog”
o temi "Imamo li novo muško pismo?"

Razgovarat će moderatorice Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić
te njihovi gosti, prva pera novog muškog pisma:
Roman Simić, Ivica Prtenjača, Delimir Rešicki i Krešimir Pintarić.

Na tribini će se raspravljati o "vrućim" pitanjima kao što su:
- U što se zaljubljujemo u knjigama novog muškog senzibiliteta?
- Postoji li hrvatska varijanta lad-lita?
- Je li dobro i lijepo to što "veliki" momci priznaju da umiju plakati?
- Ljubav [im] je [sve] postala "muška" tema, a što je s njihovim tradicionalnim muškim poslima poput rata, dubokog promišljanja svijeta, povijesti, politike, kriminala i sl.? Je li doista došlo do promjene paradigme ili je sve samo slučajnost?
- Je li ta perom iskazana muška osjećajnost samo utvara? A zapravo imaju svog čovjeka na terenu koji stvara marketinške strategije za podilaženje i dodvoravanje kupcima? Naime, statistike govore da knjige većinom kupuju žene.
- Jesu li se ti dečki emancipirali pa "odrasli" i u djelima i u životu?
- Možemo li govoriti o muškoj ljubavnoj prozi i muškom ljubiću, koji se više ne mora pisati pod pseudonimom, kao novom trendu hrvatske proze?
- Jesu li došli na svoje oni koji svoju senzibilnost i vječnu temu ljubavi razrađuju još od osamdesetih, svjedočeći kako su sve prave ljubavi nesretne?
- O čemu zapravo govorimo kad govorimo o ljubavi u novoj muškoj prozi?

30.1. u Močvari, s početkom od 20 sati - dva spektakla:

- predstvaljanje knjige 'Da sam Šejn' , zbirke autora odabranih na natječaju internetskog portala Bestseler.net

Sudjeluju autori, članovi žirija Zoran Pilić, Dario Rukovina i Goran
Bogunović, te draga publika.
Sve to vodi Roman Simić Bodrožić.

- svirka grupe 'Radost!' koja predstavlja album 'Radost oslobađa!'

Album možete skinuti i poslušati ovdje

Svojim meandarskim rečenicama Jančar neumorno nenametljivo tka pletere radnje, koji se odvijaju u slovenskoj sadašnjosti, ali nikad ne ispuštaju iz vida jezivu, apsurdnu prošlost Titova režima, kojeg je Jančar bio glasan kritičar.
Christoph Keller, Die Zeit

Mladu ženu u vrtlog života uvlači slikarev pogled, muškarca magično oko televizijske kamere. Dvojica muškaraca sanjare o budućnosti, jedan želi kuglanu, drugi da postane konobar, a završava kao Tito. Bivša primadona nastupa u Čehovljevoj drami na dobrotvornoj tomboli. Karijera jednog profesora završava na lomači pred humanističkim fakultetom. A nevidljiva svemirska prašina, “prašina tihog ludila”, sipi na ratne profitere i novopečene bogataše današnje Slovenije.
Berliner Literaturkritik


Jančarovi likovi dospjeli su u žrvanj razorne sile nevjerojatnih razmjera. Oni su preživjeli, ali sad su im utisnute slike. U brojnim, često jedva primjetnim prisjećanjima suzdržana pripovjedača zamjetan je klinč, u kojem te slike odražavaju sadašnjost.
Jörg Plath, Neue Zürcher Zeitung


Jančar piše snažne, kompleksne priče nenametljivom sigurnošću i posjeduje ozbiljnost u usporedbi s kojom se trikovi samopouzdanijih modernih pisaca čine jeftinima.
Micha Lazarus, Times Literary Supplement

Ove elegantne, eliptične priče ukazuju da smo osuđeni na ponavljanje nasilnih povijesnih događaja, sugerirajući da je njihovo opetovano pripovijedanje jedini način da ih pojmimo i prevladamo.
Matthew Casey, Financial Times Magazine

Njegove snažne i dojmljive priče ostavljaju čitatelja u uvjerenju u krhkost čovjekove sudbine kada je pod pritiskom političkog, povijesnog i etničkog sukoba.
Clover Stroud, Sunday Telegraph

U utorak, 29. siječnja, u 19 sati, u Kulturno informativnom centru (KIC)Preradovićeva 5, Zg, održat će se tribina na temu 'Pop kultura i književnost - Svi mogu sve, ali ne i dobro!.'

Predavač je Borivoj Radaković, književnik.

Voditelj Branko Kostelnik

Riječ je o predavanju o pop glazbenicima kao književnicima - Patti Smith, Bob Dylan, Dave Davis, Van Morison, Bill Drummond, Mark Manning, Jim Morison, Nick Cave; te o književnicima koji vole pop glazbu - Hanif Kureishi Jack Kerouac i drugi.

Krajem prošle godine iz tiska je izašla zbirka priča Grozdane Cvitan 'Psi rata i druge beštije' (izd. DHK).

Cjelovitu priču iz zbirke, naslovljenu 'Gljivice za mačku i provaliju' u mogućnosti ste pročitati ovdje

Jedan od najvažnijih i najprevođenijih suvremenih poljskih pisaca Andrzej Stasiuk gostovat će 31. siječnja 2008. u 20 sati u književnom klubu Booksa u Zagrebu, a dan kasnije, 1. veljače u 20 sati u splitskoj knjižari Utopia.
U Zagrebu će autora predstaviti njegov izdavač iz nakladničke kuće Fraktura, Seid Serdarević, a u Splitu asistent na polonistici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Filip Kozina.

Andrzej Stasiuk rodio se 1960. u Varšavi. Za služenja vojnoga roka 1980. godine je dezertirao, a nakon toga proveo više godina u vojnim i civilnim zatvorima. Od 1986. živi u karpatskom planinskom selu Czarne. Prvu knjigu, zbirku "Hebronski zidovi" s dvanaest priča temeljenih na zatvorskom iskustvu objavio je 1992. godine. Od tada objavljuje prozu, eseje i poeziju gotovo godišnjim ritmom. Dobitnik je brojnih poljskih i međunarodnih nagrada, a njegova proza prevedena je na sve važnije svjetske jezike. Zajedno sa suprugom vodi malu nakladničku kuću s probranim naslovima "Czarne". U izdanju nakladničke kuće Fraktura objavljen mu je roman "Devet", kao i knjiga "Moja Europa - dva eseja o takozvanoj Srednjoj Europi", zajedno s Jurijem Andruhovyčem, a Naklada MD prošle je godine objavila Stasiukovu novelu 'Zima' (op.K.M. aka B.A.).

Izvor : MVinfo.hr

Imate li stari računar koji više ne koristite?

Balkanski književni glasnik obratio se javnosti s plemenitim ciljem. Mnogi od nas imaju stare kompjutere koji skupljaju prašinu u ćošku, ili su zapakovani u kutijama po podrumu, čekajući da odu na smeće. Takvi kompjuteri nemaju neku tržišnu vrijednost, a većina ih je u ispravnom stanju i može poslužiti da olakša život jednom piscu koji nema kompjuter.

Balkanski književni glasnik pokreće akciju prikupljanja računara za pisce koji sebi ne mogu da priuštiti ovakvo sredstvo za rad.

Ponude se mogu dostaviti na gojkov@balkanwriters.com, telefonom na 064-350-1-345 ili poštom, na adresu Marijane Gregoran 69, 11060 Beograd.

Dobrotvori van Republike Srbije takođe se mogu javiti na e-mail gojkov@balkanwriters.com. Njihovi kmpjueri bit će dostavljeni lokalnim piscima.

U utorak, 29. siječnja, u 19 sati, u Židovskoj općini Zagreb, održava se promocija knjige Zvia Jagendorfa 'Wolfy i njegovi'.
Sudjeluju urednik Seid Serdarević, (naklada Fraktura), prevoditeljica Giga Gračan, te dramski umjetnik Dubravko Sidor.
Promociju prati i nastup Dine Puhovski, mezosopran, i Andreje Jurić, klavir.

'Wolfy i njegovi' roman je koji s mnogo finoga humora pripovijeda o odrastanju senzibilnog dječaka i životu židovskih izbjeglica u Engleskoj. Neposredno prije Drugog svjetskog rata, bježeći pred nacizmom, u London se doseljavaju Wolfy i njegovi: otac, pomalo neprilagođen novom načinu života, teško bolesna majka, koja ubrzo umire, tetka, koja se savršeno snalazi u novoj ulozi glave obitelji, melankolični tetak te bratić opsjednut dječačkim smicalicama. Život Wolfyja i njegovih neraskidivo je povezan s tradicijom koju su donijeli iz Beča, ali ih s vremenom život suvremenog Londona osvaja i mijenja.

'Wolfy i njegovi' roman je o stapanju dvaju svjetova, o odrastanju, nacizmu, holokaustu, a sva složenost življenja, političke prilike i egzil ocrtani su izvrsnim stilom i nadasve duhovito.

Roman 'Wolfy i njegovi' bio je u širem izboru za nagradu Booker 2001. godine, a sljedeće je godine dobio nagradu Wingate.

U srijedu, 30.1.2008. u ArtNet klubu, Preradovićeva 25, Zagreb, s početkom u 19:00 sati, održat će se promocija knjige njemačkog autora Saida: "Zvijer koje nema - bestijarij".

Knjigu će gorljivo predstavljati Boris Beck i Darija Žilić, o izazovima prevođenja ovakvog djela govorit će Štefica Martić, a Saidove poetske minijature, koje je kritika u Njemačkoj proglasila "najvećom, višom ludosti kakva već dugo nije viđena i zvjezdanim trenutkom književnosti" iz svega će glasa, koliko ga grlo nosi, čitati neponovljivi Vili Matula.

O KNJIZI :

SAID: 'ZVIJER KOJE NEMA'.
Bestijarij, poetske minijature
Naslov originala: „dieses tier, das es nicht gibt. Ein bestiarium“
S njemačkog prevela: Štefica Martić
Urednica: Nela Milijić
Izdavač : Aora Naklada
Broj stranica: 86
Uvez: Meki


Said je pseudonim Iranca rođenog 1947. godine u Teheranu, koji je kao sedamnaestogodišnjak došao na na studij u Njemačku i u njoj zauvijek ostao.
Osamdesetih godina Said počinje pisati i objavljivati na njemačkom jeziku pa je tako danas njemački književnik i svojedobno (od 2000. do 2002.) prvi stranac na mjestu predsjednika njemačkoga P.E.N.-centra.
Said piše poeziju, prozu, radiodrame i dobitnik je više uglednih književnih nagrada, od kojih je najnovija Goetheova medalja u 2006. Djela su mu prevedena na više jezika.
Za svoj politički angažman i osobno zalaganje za progonjene i zatočene književnike odlikovan je medaljom Hermanna Kestena.

Od knjige Franza Bleia 'Bestiarium der Literatur (Književni bestijarij)' iz 1920. god. ta je neobična zoologija postala posebnom književnom vrstom. Said ponovno oživljava žanr i stvara duhoviti, katkad gotovo nadrealistički panoptikum koji obiluje porugom, satirom i erotikom. Na svome je Bestijariju Said radio punih jedanaest godina, a kad se 1999. godine knjižica najzad i pojavila, kritika ju je proglasila najljepšom, višom ludošću kakva već dugo nije viđena, i zvjezdanim trenutkom književnosti.
To je mali, ironični leksikon sa 74 životinjska portreta, ponekad i izmišljenih životinja, koji se nerijetko pretvaraju u apsurdno-duhovite, nadrealističke sličice. Kratkim poetskim konstatacijama o osobinama, ponašanju i navikama pojedinih animalnih bića Said stvara alegorijske psihograme koji ne skrivaju povezanost s ljudskim ponašanjima i postojećim društvenim, umjetničkim i političkim prilikama.
S malo i precizno odabranih riječi Saidu polazi za rukom upečatljivo i točno karakterizirati svoje figure - koje se od albatrosa i bakalara, preko mukarine i murine nižu sve do zebre i žirafe - i čitatelju podastrijeti skurilni svijet od jezika, ljubavi i političkog zbivanja: tri teme oko kojih se vrti njegovo djelo, za kojima stalno poseže i s kojima se znalački poigrava.
Tako se kod Saida dupin neprestano smije i čovjek bi gotovo mogao pomisliti da se tu radi o nekom japanskom proizvodu;cvrčak uopće ne cvrči; on samo pili sunce za hladne zimske dane, jež se već godinama bavi uvođenjem reda u gradski promet i kompostiranjem dvonožaca; a papagaj u pravilu služi kao akustičko ogledalo; zbog toga svaki diktator posjeduje po jedan raskošni primjerak.

Sadržaj:
Kroz 74 ironična portreta životinja, što postojećih, što izmišljenih, perzijsko-njemački liričar SAID nam najviše govori o nama samima, o gorko-slatkom životu i društveno omeđenim putanjama kojima hodimo, o katkad začudnim, a katkad prepoznatljivim osobinama koje posjeduju njegovi animalule, mukarina ili baran, a koje manje ili više obradovani prepoznajemo kod sebe samih ako su poželjne, ili bismo ih rado pripisali drugima, ako baš i nisu.
Nešto bismo zasigurno i htjeli naučiti od njegove bestijalne menažerije: od mačke koja, eto, možda niste znali, tiho i neprimjetno ispraća kovčeg svoje vlasnice, a nakon toga, preko oglasa s fotografijom, traži novoga gospodarčića i dotad se tješi likerom od malina; od albatrosa, koji se nikad ne ispričava i nikoga ne moli za naklon.
Saidov je magarac stoički humanist i izučava algebru, pijetlu je hijerarhija sveta, osim ako upravo ne sluša Leonarda Cohena, a podnoktna uš, ako se pravovremeno ne suzbije, kroz nožne prste isisava čovjeku mozak - i takva žrtva onda često postaje općinski političar. Poznato?
Kad je pirana u nevolji, utočište nađe kod kanibala, zebra izbjegava ulični promet i mrzi uniforme, dok zec svoju lošu savjest s vremena na vrijeme smiruje stranom valutom. Korisno je znati da je albatros nekada bio protestant, a da danas više ne želi imati ništa ni s državom ni s crkvom, no da se i pored toga pridržava službeno propisanog ograničenja brzine.


O prevoditeljici:
Štefica Martić, rođena 1945. u Derventi, diplomirala je opću književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kao slobodna književna prevoditeljica živi i radi u Zagrebu. Uvijek joj je, kaže, najdraža posljednja knjiga koju prevodi, ali ne manje ni 'Dječje priče' ili 'O čitanju i pripovijedanju 'predragog joj Petera Bichsela, 'Čarobno drvo' Petera Sloterdijka, 'Medeja' Christe Wolf, 'Gospođica Stark' Thomasa Hürlimanna, 'Tišina je šum' Juli Zeh ili Saidov 'Bestijarij'.

- Intervju sa Aleksandrom Kardum, autoricom odličnog romana 'Spavaš li?' dostupan na ovome linku

- Intervju sa Josipom Pandurićem, samozatajnim urednikom cijelog niza odličnih izdanja nakladničke kuće Disput (pa tako i romana A.Kardum) dostupan ovdje

Dražan Gunjača obavještava da je njegov roman LAKU NOĆ, PRIJATELJI nagradjen na uglednom internacionalnom literarnom natječaju IL MOLINELLO 2008 (Italija).

Svečana dodjela nagrada biti će 15.03.2008.g.

Čestitke!!!

Više o autoru ovdje

U knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, u petak, 25.1.2008., u 19:30 sati započeti će prvo 'Zagrijavanje' u 2008. godini.
Nastupiti će ekipa koja će godinu otvoriti praskom kvalitete, šarma, otrovnih replika dobre poezije i proze - čitat će i blagoglagoljiti:

Kristina Kegljen, Zdenko Mesarić, Ljuba Lozamčić. Krešimir Pintarić

O autorima više ovdje

Attila Balázs, Tamás Balogh, Andras Cserna-Szabo, Tamás Domokos, Ottó Kiss imena su petorice mađarskih pisaca čije su priče, u izboru Rolanda Orczika, upravo objavljene na Knjigomatu..

Čitaj ovdje

Nekoliko mjeseci od pokretanja foruma informativnog portala za književnost Knjizevnost.org, ovaj forum postao je vrlo živo okupljalište ljubitelja knjige i književnosti u regiji.
Trenutno, forum zajednica www.knjizevnost.org/forum broji oko 70 članova i željno iščekuje novopridošlice!
Otvoreno je preko devedeset tema o najrazličitijim književnim delicijama, dnevnicima čitanja, poeziji, prozi, slanju na književne konkurse, blogerima, čitanju u tramvaju, književnim festivalima, Marini Šuh Puhlovski, grubijaneru Charlesu Bukowskom, te velikoj količini pdf-naslova za downloadanje.

Književnost.org je informativni portal za književnost koji svakodnevno donosi književne vijesti regije (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija). Ideja portala je povezivanje ljudi i književnosti u regiji. Književni forum je dio te ideje. Zamišljen je kao mjesto gdje se sastaju knjigoljubci da bi razgovarali o književnosti.

Pridružite se i vi : www.knjizevnost.org/forum !

KRITIKA : Miljenko Jergović – 'Freelander' (Ajfelov most, Sarajevo, 2007.)

Semezdin Mehmedinović, jedan od najboljih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika, sredinom 2007. godine pokrenuo je novu izdavačku kuću u Sarajevu, nazvavši je prema poznatom željeznom mostu na sarajevskoj Skenderiji – Ajfelov most, čija se metalna konstrukcija pripisuje poznatom francuskom arhitektu. Iako za takvo autorstvo ne postoji realna potvrda, to je ime 'dokaz da jezik ide iznad stvarnosti', kako to i na klapni knjiga ovoga izdavača stoji. Roman 'Freelander' Miljenka Jergovića otvara prvu peterosveščanu ediciju novog sarajevskog nakladnika a to je ujedno i prva knjiga koju je u zadnjih petnaest godina Jergović izvorno objavio kod nekog bosanskohercegovačkog izdavača. Premda se u spekuliranje izvanknjiževnih razloga takvome autorovom ''povratničkom'' postupku ne namjeravam upuštati, valja primjetiti kako se rukopis svojom fabulom na to ipak simbolički referira.

Radnja ovoga dvjestotinjak kartica dugog romana naime prati umirovljenog zagrebačkog profesora povijesti Karla Aduma koji nakon primitka telegrama o smrti svoga strica kreće put rodnog Sarajeva na čitanje oporuke. Profesor je Sarajevo napustio još prije pedesetak godina i sad se prvi put vraća u rodni grad, a na putovanje kreće u svom trideset godina starom Volvu. 'Freelander' tako, srodno Jergovićevom romanu 'Buick Rivera', između ostalog ponovo tematizira i opsesivnu mušku vezanost uz 'limenog ljubimca' u koju autor naravno upisuje i neka druga, simbolička značenja (očitovana i u pisanju marke automobila malim slovom). No, dok je Hasanova fascinacija tri desetljeća starim Buickom sadržavala i otpor spram američkog potrošačkog društva, premda dobro očuvan, tridesetogodišnji Volvo ovdje simbolizira svojevrstan životni neuspjeh profesora Aduma. Profesor je auto kupio u svojoj 34. godini i nikad nije ni pomišljao da će u Volvu dočekati starost i sahraniti sve svoje, te je imao fiks ideju da bi njegov život mogao ponovo dobiti smisao kada bi mogao prodati Volvo i kupiti novi auto. Međutim, kupca je za njegov oldtajmer bilo nemoguće pronaći, a sudbina Karla Aduma, kako će fabula pokazati, nerazdvojivo do kraja ostaje vezana uz sudbinu njegova auta. Profesorov je život obilježen oportunizmom i konformizmom (simbolički očitovanima i u prezimenu koji u prijevodu znači eunuh ilitiga uškopljenik), a za oportunizmom se povodila, ali s mnogo više poduzetničkog duha, također i Karlova majka. Nakon širenja nogu pod njemačkim i ustaškim oficirima, dolazak partizana na vlast ona je dočekala na istovjetan način, u komunizmu prepoznavši ''nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo''. Na njezinom je primjeru Karlo shvatio da se, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. No njemu to ipak nije pošlo za rukom već je do zadnjeg daha ostao bezlični, predrasudama, strahom i inercijom obilježeni usamljenik...

Iako je 'Buick Riveru' autor označio kao novelu, kod nove knjige to ne čini, premda je u ovome slučaju za to bilo više razloga. 'Freelander' je Jergovićev najkraći roman a od prijašnjih se - osim po tome što u dva navrata na hičkokovski način samoga sebe prošetava mizanscenom - izdvaja i time što se ovoga puta usredotočuje na samo jedan lik i samo jedan linearni pripovijedni tijek, povremeno prekidan analepsama koje posreduju pojedine događaje iz profesorova djetinjstva i mladosti, važne za oblikovanje njegove osobnosti i karaktera. Digresivnost je ovoga puta svedena na puno manju mjeru, ali je metodom asocijativnosti ponovo vješto uporabljena, baš kao što je uspješno ispunjena i funkcija prostorne, vremenske i društveno-socijalne kontekstualizacije. Međutim svakako valja prigovoriti zbog nedovoljne pažnje usmjerene liku profesorova oca. Premda se razlog tome vjerovatno nalazi u suženoj perspektivi junakova subjektivnog, dječjeg motrišta, lik Karlova oca ostaje potpuno nedorečen i sasvim neuvjerljiv jer je motiv njegove svađe s bratom neelaboriran, a psihologizacija gotovo posve izostala te svedena na karikaturalnost nervno rastrojene i u svoj unutrašnji svijet potpuno učahurene osobe, čiji se čitav život sveo na jedan odsječeni palac.

Roman je strukturiran prema matrici tzv. filma ceste a junak se, putujući od Zagreba prema Sarajevu, osim s avetima vlastite prošlosti suočava i sa deevolucijskom zbiljom suvremene Bosne, posredovane na upečatljiv i već prepoznatljiv jergovićevski način, uz miješanje sirovosti dokumentarizma s emocionalnošću, te zrncima magijskog realizma i groteske (ponajviše prisutnima u epizodama stradanja konja u prometnoj nesreći te mučenja medvjeda tijekom nogometne utakmice). Možda kako bi izbjegao etiketu manirizma, Jergović ovoga puta osjetno zatomljuje pretjeranu sentencioznost i metaforičnost iskaza, pa ako mu se i omakne pokoji rijetki aforističan iskaz (na tragu svojevrsne pučke filozofije) profesor ga i sam ironizira žaljenjem što uz sebe nema olovku i papir kako bi misao ovjekovječio. Za razliku od većine svojih prijašnjih djela, 'Freelander' je lišen melodramatičnosti već atmosfera odiše ogorčenjem, ironijom i cinizmom kao posljedicom shvaćanja kako protok vremena ne donosi ništa nova - istim jadom, bijedom i mizerijom obilježeni su ljudi svih epoha i nacija. Jergovićev je rukopis impregniran otprilike istim količinama bijesa i ogorčenosti spram sudbine Bosne i Hercegovine uvjetovane ignorantskim odnosom stranaca kojima je dano pravo odlučivanja, kao i spram agramske malograđanštine i hipertrofiranog hrvatstva, s kojima se autor obračunava u nekoliko upečatljivih, na krležijanskom stilskom tragu pisanih dionica, a koje se čine ostacima materijala preostalog nakon glancanja rukopisa njegove 'Rute Tannenbaum'.

Jergovićev je (uvjetno nazvano) problem taj što nas je s nekoliko nesvakidašnje dojmljivih prethodnih romana (''Dvori od oraha'' i ''Gloria in excelsis'') prilično 'razmazio', pa kad napiše zanatski korektan, tečno ispričan i vješto zaokružen no puno jednostavniji i manje kompleksan roman poput ''Freelandera'', čitatelj se osjeća pomalo razočaranim, a piscu prijeti etiketa rutinera. No, iako ne spada među njegova najbolja djela te ostavlja dojam 'kao da je napisan lijevom rukom', ''Freelander'' je ipak sasvim solidan uradak kakvoga bi vrlo rado mnogokoji domaći pisac potpisao. Ali ga, na svoju žalost, nije kadar napisati.

(Napisao Božidar Alajbegović, prosinca 2007.
objavljeno u Vijencu, br.362, siječanj 2008.)

Izašao je novi broj časopisa 'Književna Rijeka'
br. 4/2007

Nakladnik: Društvo hrvatskih književnika - Ogranak u Rijeci
Glavni urednik Davor Velnić

Tema broja je stvaralaštvo riječkog književnika Srećka Cuculića a cjelovit sadržaj broja dostupan ovdje

TREĆI PROGRAM HRVATSKOG RADIJA
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, ANA BRNARDIĆ, DARIJA ŽILIĆ, SANJIN SOREL
TEMA: DOMAĆA PROZA I POEZIJA
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 26.1.2008.
OD: 16 sati

NAJAVA
«Zapisi i vremena Nikice Slavića» naslov je nove knjige Ludwiga Bauera u izdanju Frakture. Knjiga se zasniva na izvornim rukopisima i bilješkama stvarne osobe, čovjeka koji je živio od 1941. do 2001. godine, a čija je sudbina autora Bauera potaknula na mnogobrojne političke, povijesne i filozofske reference, piše Božidar Alajbegović.
O knjizi pjesama u prozi pod naslovom «Danijel» Tee Benčić Rimay u izdanju Litterisa piše Ana Brnardić.
Darija Žilić prikazuje pjesničku knjigu «Tajna Mokodonje» Igora Grbića u izdanju kuće Plima iz Ulcinja, a Sanjin Sorel piše o zbirci pjesama «U slučaju da ne postoji» Bojana Žižovića u izdanju kuće AGM.

Uredila Gordana Crnković

Gradska knjižnica Umag puno je više od puke biblioteke, ona je vrlo agilni kulturni centar Umaga i okolice - da je tomu tako dokazuje i njihova sadržajno vrlo bogata web stranica.

Na njoj je tako ovih dana objavljena statistika o posuđivanosti proznih knjiga domaćih autora, s time da je statistika obradila 12 knjiga koje su 2006. od strane žirija Jutarnjeg lista bili proglašeni najboljima.

Podaci dostupni ovdje

Ako vas zanima kako je protekla HDP-ova tribina ('Grički dijalog') na temu tzv.ženskog pisma, kliknite na ovaj link

Izašao je novi broj Europskog glasnika 12/2007.
Uredništvo: Marija Bašić, Tea Benčić Rimay, Sanjin Dragojević, Dražen Katunarić (gl. urednik), Dubravka Kisić, Žarko Paić (zamjenik gl. urednika), Andriana Škunca
Nakladnik: Hrvatsko društvo pisaca

Što novi Europski glasnik na svojih 980-tak stranica donosi saznajte ovdje

Povodom skorašnjeg nastupa Hrvatske na lajpciškom sajmu knjiga, sa organizatoricom nastupa Alidom Bremer razgovarao je Nenad Bartolčić.

Razgovor dostupan ovdje

Glas Istre je objavio intervju sa bosanskohercegovačkim piscem Nenadom Veličkovićem.
Pitanja postavljao Radenko Vadanjel.

Intervju čitajte
ovdje

Booksa, 22.01. u 20:00 promocija prve knjige Zorana Pilića 'Doggiestyle' (izd. Konzor), zbirke stilski raznolikih priča o ljudima s margine. Dijelovi autorove biografije nalaze se na ovih dvjestotinjak strana, a knjiga je pisana, proživaljavana i sanjana u Bosni, Istri, Dalmaciji, Budimpešti, Amsterdamu, Kubi, Meksiku i naravno - Zagrebu gdje je autor rođen i još živi.

Knjigu će uz autora predstaviti Roman Simić.

O autoru:
Prvo svjetsko prvenstvo koje pamti je ono u Njemačkoj 1974. godine. Govorimo o nogometu, naravno. Kasnije će utonuti u mrak kino dvorana gdje će se preko dogodovština velikog Brucea Leeja nepovratno inficirati filmom. Preko romana Branka Ćopića i Karla Maya ovaj dječak još dublje propada u svijet mašte. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća posve slučajno završi na koncertu grupe Motörhead što mu već u ranoj dobi ošteti sluh.
Mogli su ti prvi kulturni utjecaji biti i sretniji, ali šta da se radi – takvo je bilo vrijeme.
Događaji se nižu, kako bi se rekla, kao na filmskoj vrpci. Prve literarne pokušaje vrijeme je odavno izlizalo u jednoj od onih narančastih bilježnica. Radio je u videoteci, na horizontalnoj signalizaciji u poduzeću Cesta, kirurgiji, filmskim festivalima, Centru za autizam i gdje sve ne. Devedesetih odlazi na ratište gdje je ukupno proveo 386 dana , a u blogosferi je poznat kao Jesus Quintana

KRITIKA : Ljiljana Filipović - 'Nestali ljudi' (Profil, 2007.)


Iz tzv. bilješke o piscu romana ''Nestali ljudi'' saznajemo kako je autorica Ljiljana Filipović rođena Zagrepčanka koja je habilitirala na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Saznajemo također da se osim znanstvenim radom i pisanjem studija iz filozofije i psihoanalize, Ljiljana Filipović bavi i pisanjem proze te da je, uz desetak radio-drama, objavila i tri romana. A baš kao što junak njezina novoga romana ne uspijeva odvojiti profesionalni život od privatnoga, tako se i Ljiljana Filipović u svome romanu bavi temama kojima je zaokupljena u svome profesionalnome, znanstvenome radu.

Junak romana ''Nestali ljudi'' je neimenovani inspektor zaposlen u policijskom arhivu neriješenih slučajeva nestalih ljudi. Radi se o razvedenom usamljeniku i introvertitu koji svoj život svjesno lišava događaja i uzbuđenja, a dane provodi pišući romane, dok je jedina osoba s kojom se povremeno druži njegova kći Marka. Romane piše iz zabave, nanizao ih je već preko 140 i ne želi ih objavljivati. Romani, smatrao je inspektor, trebaju biti jednostavni, moraju čitatelju ispunjavati dušu, i lijepo završavati. Upravo je stoga specifičnost tih romana to što - nakon uspješnog razrješenja i sretnog završetka – svi njegovi glavni likovi nestaju. Inspektor čini da mu likovi neobjašnjivo nestanu, uplivom neke više sile, i to zato što se boji gledati kako nakon sretnog završetka upadaju u nekakve neprilike. Roman je Ljiljane Filipović tako prepun sinopsisa i fabula inspektorovih romana, među kojima ima uistinu zanimljivih ideja od kojih pojedine svakako zavređuju širu razradu, ako ne romanesknu onda bar u formatu kratke priče. No, osim fabula njegovih romana, ''Nestali ljud'' ispunjeni su i brojnim opisima inspektorovih snova koje on, uz svoje romane, prepričava kćeri Marki. Upravo njegovi susreti s kćeri - a koji se redovito pretvaraju u ''konfuzne konverzacijske partije šaha'' - čine labav fabularni okvir u slučaju proze lišene čvrste okosnice u smislu zaokružene i dovršene radnje. Radi se, naime, o naoko prilično konfuznoj, asocijativnoj prozi izlomljene strukture i eliptičnog pripovijedanja; o romanu snolike ali povremeno mračne, kafkijanske atmosfere, prepunom nadrealnih, apsurdnih situacija na granici stvarnosti i mašte, odnosno jave i sna, pa čitatelju nije uvijek jasno svjedoči li nekom novom inspektorovu snu, njegovom umišljaju odnosno fabularnoj sekvenci njegove proze, ili se ipak radi o stvarnosti. Odnosno njegovom, vrlo specifičnom doživljavanju iste. Pri čemu je doslovno sve - pa tako čak i postojanje npr. inspektorove kćeri kao stvarnog sugovornika - vrlo upitno, i nikada jednoznačno.

Nakon što odluči pokušati riješiti barem jedan slučaj iz arhiva nestalih osoba - i to onaj nestaloga antropologa – inspektorov se život sve više pretvara u presliku njegove psihe, uz očit paralelizam njegovih misli i događaja, ali i sve izraženiji upliv profesije u intimu. U svojim romanima inspektor je uvijek izričito izbjegavao pisati o sebi dok njegovi likovi sada sve više postaju njemu nalik. Događaji na papiru i u stvarnosti počinju se pretapati, a pisac preuzima identitet svojih likova, prelazeći iz prostora aktualne stvarnosti u prostor papira, na stranice svoga romana, osvješćujući na taj način konačno i vlastitu poziciju nestale osobe. ''Nestali ljudi'' ispostavljaju se tako romanom o samoći, o ljudima ''zakopanima u život'', ''prisutnima no ne i prisustvujućima'', ponajbolje utjelovljenima u čovjeku na kojega inspektor u svojoj potrazi za nestalim antropologom nailazi, a koji, nakon što mu posjeku jablan iz dvorišta, ostaje ''bez horizonta, bez 49 godina pogleda, bez najvažnijeg dijela svoga vidika'', a bez kojega nikako ne može živjeti, jer ''kome će sad ujutro slati sjećanja na snove'', kome će pogledom prenositi ono što je vidio, što misli, čuje i osjeća?

Osim temom samoće, autorica se bavi i uplivom nesvjesnoga u stvarnost i propusnošću granice između svijesti i iracionalnog, dok doppelgaengerskim motivom izjednačavanja pisca i lika Ljiljana Filipović progovara i o prožimanju svijeta književnog djela i piščeve stvarnosti, odnosno nesvjesnoj (premda čak možda i neželjenoj) identifikaciji autora i lika. Približavajući se kraju, rukopis postaje sve teže prohodnim, sve više ispunjen simbolima, referencama i citatima, od kojih su najbrojniji oni Jamesa Joycea iz ''Mladosti umjetnika'' čije je rečenice, na način zanimljive stilske vježbe, autorica skladno učinila dijelom svoga rukopisna tkiva, značenjski ih uspješno uklopivši u svoj tekst.

U poplavi pojednostavljene, žurnalističkim jezikom pisane proze namijenjene razonodi, ''Nestali ljudi'' svakako su rijetka i dobrodošla iznimka koja traži strpljiva, intelektualnom izazovu sklona čitatelja, pripravna na opetovano iščitavanje pojedinih dionica, ako ne možda čak i čitava štiva.

(Napisao Božidar Alajbegović, rujna 2007.
objavljeno na Kupus.net-u)

Hrvatsko društvo pisaca poziva sve zainteresirane građane - sudionike kulturnog života u gradu, članove HDP-a, kolege iz srodnih Društava, novinare, studente, učenike i sve zainteresirane, na druženje i besplatnu razmjenu svih mogućih knjiga i časopisa, na hrvatskom i inim jezicima, a koja će se održati u subotu, 19.01.2008. od 10 do 19 sati, u Kući Arko, HDP, Basaričekova 24, Zagreb.

Nemojmo se ni ove godine samo bespomoćno žaliti na višak knjiga i časopisa na podu ili pod krevetom, na tavanu, i u podrumu!
Možda i ove godine baš taj naš višak netko želi!

Knjige i časopisi mogu se donijeti (i uzeti) na dan razmjene,
ali se mogu donositi i u međuvremenu,
svaki dan od 10 do 16 sati (osim subote i nedjelje)
- skupljat ćemo ih u HDP-u, do dana razmjene.

Kontakti:
Hrvatsko društvo pisaca, Basaričekova 24, 10000 Zagreb
tel. 01/487 64 63
hrvatsko.drustvo.pisaca@zg.t-com.hr

Najprestižnije književno priznanje u Srbiji - NIN-ova nagrada za najbolji roman, vredna 10.000 evra, dodeljena je za 2007. godinu beogradskom piscu Draganu Velikiću za "Ruski prozor", u izdanju "Stubova kulture", a članovi žirija, koji su odlučili većinom glasova, priznali su da su imali niz dilema, ocenjujući istovremeno da protekle godine nije bilo nijednog romana koji se ubedljivo istakao.

Velikićev roman pobedio je jednom glasom više u odnosu na "Poljubac" Gordane Čirjanić (Narodna knjiga), koji je bio u najužem izboru posle nekoliko krugova glasanja s romanima "Feliks" Vladimira Kecmanovića (Via print) i "pH" Draška Miletića (Dereta), saopšteno je na konferenciji za novinare u redakciji nedeljnika NIN.

Žiri je naveo u obrazloženju da Velikićev roman >"pripada magistralnom toku novije domaće književnosti, koji dotiče sudbinsku temu stranstvovanja, dobrovoljnog izgnanstva u najgorim godinama srpskog drustva krajem 90-ih godina proslog veka".

"Junak tog romana, izbegavši služenje vojnog roka u vreme bliskog
bombardovanja naše zemlje, putuje po Evropi, obavlja razne nametnute poslove - od tobožnjeg pisanja bedekera, do pranja i šminkanja mrtvaca, ali to je roman koji u širokom luku obhvata mnoge sudbine sa ovih, tada zaraćenih prostora, nudeći jednu široku, rapsodičnu sliku onog što se mnogima dogadjalo", naveo je žiri u obrazloženju.

Velikićev roman, kako je istaknuto, napisan je sugestivnim rukopisom,
unoseći dramaturgiju mnogostrukih ogledala u romaneskni oblik koji je sam pisac nazvao romanom - omnibusom.

Prema navodima žirija, Velikić, koji je ambasador Srbije u Beču, rekao je, saznavši vest o nagradi, da je uzbudjen i najavio da će doći u Beograd.

Žiri je pročitao i kriticki vrednovao 107 romana, od kojih oko 50 u
poslednjih mesec dana, a prema recima Vlajčić, "bilo je mnogo dilema".
"Bilo je zanimljivih i lepih romana, odluka je doneta kompromisno, odlučivao je foto finiš", rekao je Vlajčić, koji je ocenio i da će ova godina biti obeležena Filipom Davidom, čiji je roman "San o ljubavi i smrti" bio u širem izboru za NIN-ovu nagradu.

Filip David za Feral govori o svom novom, 'dvostrukom' romanu 'San o ljubavi i smrti', o sudbini jedne književne generacije te o tragici današnje Srbije, na ovome linku na

Isti broj Ferala donosi i odličan tekst 'Umukla kultura' u kojemu Dean Duda piše o kulturi koja, u korist svoje štete, zdušno proizvodi svoju društvenu nevažnost - čitaj ovdje

MILAN FOŠNER
gluperde i dalje lutaju...


hej Đoni
pišem ti iz Zagreba iz zemlje Hrvatske,

tu je sve kako si i ostavio
samo je ipak malo gore,
postotak se nešto promijenio
sada nas je puno više u ilegali.

mi svi – protiv njih:

oni na glamuroznim zabavama
pa onda na naslovnim stranama

a mi svi u crnoj kronici
pa se onda gledamo
u osmrtnici.

javljam ti Đoni
da je Meri još uvijek živa
samo sada ima veće sise nego prije
i zovemo je sponzoruša,
hej Đoni – ljepša je nego ikada!

i znaj Đoni da kosijanera
ovdje
više
skoro da ni nema,
ćelavci su sada tu u igri:
ćelavci se igraju pištoljima
dok pevaljke pevaju nogometašima

sustav vrijednosti je pojeo sam sebe
kao što si i rekao da će biti.

jedino je Jajo uspio nadmašiti
baš sva očekivanja,
njegov trud
ni malo nije bio uzaludan,
iako on i dalje uporno tvrdi da jeste.

i znaj Đoni
da ne idem na koncerte
što ih lešinari
priređuju
u tvoju čast,
oni kažu da se to zove 'tribute'
a meni se taj tribjut rimuje sa:
lutke od krvi bez trunke ideje
ubice na cesti.

i moram ti još reći Đoni
da šljakeri i dalje loču ko pesi
i da su neženje i dalje bez stana
i da su studenti i dalje bez diplome:
te beskrvne pičkice
bez snage da dignu svoj glas
nitko od njih ni ne zna što su bile barikade,

djeluju mi poput robota
te zabijene glave u pijesku
što čekaju na svoj red
pred burzom za nazaposlene.

hej Đoni ja još imam snage
da pišem pjesme,
ali inspiracija je svakoga dana
sve više upitna:
na strateškim mjestima
su i dalje isti ljudi.

dragi Đoni,
moj osjećaj je beskrajne samoća

gluperde i dalje lutaju daleko
bojim se da ne
odvuku i mene.

Naklada Zoro poziva na OSMU VEČER HOROR KNJIŽEVNOSTI iz ciklusa VAMPIRSKE NOĆI U KRINGI

U SUBOTU, 19. siječnja u 21 sat u cafe-baru VAMPIRE u Kringi

Knjigu HERMANNA HESSEA
'Priče o vješticama i sablastima iz Rajnskog antiquariusa'
predstavljaju prevoditelj Boris Perić, urednik Davor Šišović i etnolog Tomislav Pletenac

O knjizi:
Christian von Stramberg (1785.-1868.), novinar i publicist iz njemačkog grada Koblenza, objavio je sredinom 19. stoljeća monumentalno djelo "Znameniti i korisni rajnski antiquarius" (Denkwürdiger und nützlicher rheinischer Antiquarius) u 39 svezaka, nastojeći u maniri baroknih kroničara dati cjelovit prikaz Rajnske oblasti, njene prirode, povijesti i gospodarstva, religije, stanovništva, narodnih običaja i vjerovanja od ranog srednjeg vijeka do njegova doba. Izvatke iz toga djela koji govore o nadnaravnim pojavama, vjerovanjima i praznovjericama, dvadesetih godina dvadesetog stoljeća odabrao je znameniti njemački književnik, nobelovac Hermann Hesse, priredivši od toga materijala knjigu "Priče o sablastima i vješticama iz Rajnskog antiquariusa", koja je u Njemačkoj međutim objavljena tek nakon šezdesetak godina, a ovo je njen prvi hrvatski prijevod.

Stramberg je bio svojevrsni Arthur Clarke svoga vremena, za publiku gladnu senzacija i strašnih priča prikupio je mnoštvo ne samo glasina o neobičnim događajima koje bi spadale u društvenu kroniku njegovoga doba, nego i sličnih svjedočanstava iz starije literature, ne ograničavajući se samo na Porajnje, već zahvaćajući u jezovite kronike čitave Evrope. Tako je Strambergovu, a kasnije i Hesseovu pozornost, uz zgode o stravičnim pojavama sablasti vitezova, sluškinja i vojnika, o vještičjim letovima i čarolijama za prizivanje mladoženja, o bezglavim prikazama i kućnim duhovima, čak i o pojavama koje danas nazivamo poltergeist, privukao i slučaj vampira Jure Granda, zabilježen u 17. stoljeću u istarskom mjestu Kringa.

Matičin dvotjednik 'Vijenac' već nekoliko godina organizira natječaje za poeziju i prozu autora mlađih od 30 godina, a u novome broju časopisa objavljeni su pobjednici u 2007. godini.

Točnije, radi se o pobjednicama : laureatkinja poetskog natječaja 'Na vrh jezika' je Kristina Kegljen, a proznog 'Prozac' Sonja Gašperov.

Kristina Kegljen rođena je u Slavonskom Brodu 1987.godine, a 2005. je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike. Povodom te nagrade ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu izdao joj je zbirku pjesama 'Capricorn'. Godine 2000. osvojila je međunarodnu stipendiju za školovanje u kanadskoj Victoriji, gdje je boravila godinu dana.
Kristininu poeziju u prilici ste čitati na ovome linku

Sonja Gašperov, rođena u Splitu 29. 11. 1982. Završila Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer slikarstvo. Prve karikature kao nagrađene radove objavljuje joj "Slobodna Dalmacija" u teenagerskom podlistku "Cool". 2003. godine izlaže stripove na natječaju "Zločin i Kazna" na grupnoj izložbi Crtani Romani Šou u Centru Kaptol. Izlaže radove u Komikazama (na internetu i u fanzinu 2004). Sa Ivanom Svagušom i Zvonimirom Baraćem objavljuje prvi broj fanzina "Cujo". Na akademiji radi i dalje na projektima gdje veže slikarstvo i strip. Sudjeluje na grupnoj izložbi u prostorijama Poglavarstva Grada Splita, 2004. Izlagala na grupnoj izložbi Crtani romani šou 2004. u SC-u, (3 mjesto - natječaj "Ovisnost" ). SC Velesajam CoolToure 2004. - grupna izložba slikarskih radova. Kratka priča objavljena joj je u nedavno izišloj Bestselerovoj zbirki priča.
O Sonji više možete saznati posredstvom njezinih blogova : sonjecka.blog.hr i majice.blog.hr

Sredinom prošle godine Miljenko Jergović je objavio novelu 'Freelander' čiji je medijski i kritički odjek u Hrvatskoj potpuno izostao.

Međutim, tome više nije tako jer je u novom broju 'Vijenca' objavljena moja kritika te Jergovićeve knjige.

Zanima li vas o kakvome se djelu radi, prošećite s 10,00 kn u ruci do najbližeg kioska.

Anita Amirrezvani
'Krv cvijeća'

Svjetski hit preveden na više od 25 jezika!

U Iranu u sedamnaestom stoljeću znatiželjna četrnaestogodišnja djevojčica približava se dobi za udaju kad otkriva da joj je sudbina ugrožena zlokobnim proročanstvima koja prate pojavu užarenog kometa nad pustinjskim horizontom. Suočena s neočekivanom smrću voljenog oca i bez izgleda za pribavljanjem miraza, djevojčica i njezina očajna majka prisiljene su potražiti bolji život u legendarnom gradu Isfahanu, gdje ih ujak Gostaham, bogati ćilimar, i njegova zahtjevna žena uzimaju k sebi za služavke. Dvije se žene susreću s okrutnim svijetom, gdje i samo preživljavanje zahtijeva snagu i otpornost koje nadmašuju njihova najstrašnija očekivanja.
Nadahnuta prekrasnim srednjovjekovnim perzijskim bajkama i pisana prozom koja poput rijeke Zindeh teče kroz Isfahan, 'Krv cvijeća' je roman o borbi jedne žene da stvori život prema vlastitu izboru, oslanjajući se, unatoč svim poteškoćama, na snagu svojih ruku, uma i volje.

Senzualan i zavodljiv roman ispunjen bojama, okusima i mirisima Isfahana… Prvijenac iznimno vješte pripovjedačice.
Geraldine Brooks

O AUTORICI
ANITA AMIRREZVANI rodila se u Teheranu u Iranu, a odrasla u San Franciscu. Deset je godina bila kritičarka u poznatim lokalnim novinama. Dobitnica je stipendija koje su joj dodijelili National Arts Journalism Program, NEA Arts Journalism for Dance i Hedge brook. Devet je godina radila na romanu 'Krv cvijeća' tijekom kojih je triput bila na istraživačkom putovanju u Iranu. Živi u sjevernoj Kaliforniji.

'Stakleno oko' je priča anonimne male povijesti. Povijesti ljudi koji su na samome kraju svih zapovjednih lanaca, ratne mašinerije i hijerarhije bili izravnom žrtvom svih ratnih grozota, strahova i bijede. Ovo je ujedno i teško, mučno iskustvo, bez hinjenih razrješenja, olakšanja, sretnih završetaka ...
Likovi romana pričaju priču koja ne završava krajem rata, žrtve rata žive kao žrtve rata, a od njega stradavaju i dugo nakon što završi. Bez mogućnosti zaborava, bez snage za životom, krajnje nemoćni razgraditi tragediju u koju su uronjeni, ostaju nijemim svjedocima nepovratnosti. 'Stakleno oko' jedna je od onih priča koja svojom jednostavnošću i izravnošću posve beznačajnim i tričavim čini sliku rata koju su dugo vremena slikali interesom obojeni mediji.


Nebojša Lujanović, rođen 1981.g. u Novom Travniku (BiH), diplomirao komparativnu književnost i sociologiju na Filozofskom, te politologiju na Fakultetu političkih znanosti, trenutačno na doktorskom studiju komparativne književnosti. Živi na relaciji Zagreb – Split, radio svakakve poslove, od čistača snijega, garderobijera, skladištara i građevinskog radnika, do trenera, novinara i asistenta. Priče objavljivao u Zarezu, Vijencu, Ekran pričama 1 i 2, Libri liberi, Knjigomatu ... Roman je objavljen nakon što je tri godine zapinjao u nekim užim krugovima natječaja.

U zagrebačkoj Knjižnici Ivana Gorana Kovačića, 17. siječnja u 19.30 sati održat će se predstavljanje zbirke poezije Marka Pogačara.

Na predstavljanju zbirke sudjelovat će uz autora i urednik Kruno Lokotar.

Prvijenac, zbirka pjesama 'Pijavice nad Santa Cruzom', kojom se Marko Pogačar predstavio kao zreo, autentičan, aktualan i plodan pjesnik po mnogima je bila poetski događaj i najugodnije iznenađenje 2006. Kako opet ne bi upao u slatke nevolje s obiljem, jer prva je zbirka dosegla nekih 160 stranica, ovaj put je kondenzirao svoju poeziju dok nije dobio, parafrazirajmo Danila Kiša, zbirku veličine oraha i upravo nevjerojatne razorne moći ili 'Poslanice običnim ljudima'.
Pogačarov lirski subjekt u Poslanicama je policentričan, ali ne i shizofren, snalazi se i vlada raznim diskursima i pripadnim im svjetovima. U ovim pjesmama jezik roda moga se vrti, burka, plazi i oblizuje, ritam cijepa i preslaguje u novi, dok Pogačarova refleksija – proživljena i spontana, čisti refleks osvajanja životnog prostora i postavljanja uspjelih pitanja – s ostalim sastavnicama kvalitete čini od ove poezije bombarder prepun opasnog značenja.
Dovoljno pojedinačnog sigurno govori nešto o općem, reći će i sam i tim stihom zacrtati jednu od dimenzija svoje poetike, razgranate, moćne i diskretne kao korijen sekvoje: taj me izostanak skrivenog, totalna transparencija/podsjeća na fašizam i plaši. Mnogi stihovi ove zbirke bit će citirani, a pjesme, i nehotice, upamćene.
Kruno Lokotar

Marko Pogačar (1984., Split) apsolvira komparativnu književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju, nešto kritike i esejistike objavio je u domaćoj tiskanoj i online periodici (Poezija, Quorum, Vijenac, Zarez, Re...), te na Trećem programu HR.
Urednik je časopisa za književnu praksu Ka/Os.
2005. godine rukopis Pijavice nad Santa Cruzom pobjeđuje na natječaju AGM-a i Vijenca, a 2006. biva nagrađen Nagradom Kvirin za najbolju knjigu pjesama.
Pjesme i ciklusi su prevođeni na engleski, njemački, španjolski, poljski i slovenski jezik. Svira bubnjeve u post punk bendu Death Disco.

U četvrtak, 17.01.2008. u 19 sati, u HDP-u, Basaričekova 24, Zagreb, u ciklusu "Grički dijalog", održat će se tribina
o temi "Od ženskog pisma do pisma za žene (i natrag)".

Gošće: Slavenka Drakulić, Rujana Jeger, Slavica Jakobović Fribec, Jasenka Kodrnja i Zrinka Pavlić
Moderatorice:
Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik

Na tribini će se raspravljati o "vrućim" pitanjima kao što su:
— Kako se snaći u terminološkoj zbrci – žensko pismo, ženski tekst, rodno osviještena književnost, feminilni tekst, feministički tekst, pismo za žene?
— Postoji li razlika između ženskog pisma i feminističke književnosti?
— Što je "kuhinjska književnost"?
— Treba li tugovati za osamdesetima i zlatnim godinama hrvatskog feminizma?
— Jesmo li "prerasli" fazu klasičnog ženskog pisma i u djelima i u kritici?
— Je li u nas tijekom 1990-ih možda dogodio nestanak ženskog pisma?
— Je li autobiografija istinski ženski diskurs?
— Treba li se zgražavati nad chick-litom ili ga tretirati kao urbanu žensku prozu?
— Jesu li novinske kolumne postale "tvrđave" očuvanja feminističke misli u popularn(ij)oj formi?
— Svojedobno su Sandra Gilbert i Susana Gubar postavile pitanje "Je li pero metaforički penis?" – misleći pritom na činjenicu da je tradicionalno pisanje, odnosno književnost, bio muški posao. Tko rađa, a tko oplođuje knjige?

O književnoj 2007. prozborili su, suvislo i zanimljivo, Gordan Duhaček za Radio 101 ovdje
i Marko Pogačar (možda malčice previše 'navijajući' za 'svog' izdavača i urednika) za Kulturpunkt.hr ovdje dok je Helena Sablić Tomić za Vjesnik svoje prozne domaće favorite pobrojala ovdje a

Knjiga sadrži devet priča od kojih je najduža naslovna novela 'Slamka spasa' koja govori o životu jednog klošara u Tkaličićevoj ulici u Zagrebu. U zadnjim kratkim pričama dotiče se i nogometa, navijačima Dinama i Hajduka poklanjajući po jednu priču.

Iz predgovora :
Koliko put čovjek u životu pomisli da se hvata za posljednju slamku spasa? Netko se bori za svaku priliku što mu sudbina ponudi, a netko hladno propušta baš sve. Tako se često volimo smatrati nepogrešivima, a ipak svatko od nas živi svoj život daleko od savršenstva, na putu prema savršenstvu. U ovim naizgled različitim pričama pokušavam uhvatiti trenutak, sekundu, pronaći mjesto u možda unaprijed zacrtanoj sudbini od kojeg sve kreće novim smjerom; nekom na bolje, nekom na gore. Svijest se grozničavo trudi provesti svojeg gospodara što dalje po obrnutoj piramidi evolucije, vlastita prošlost i sadašnjost miješa se s tuđim iskustvima, postupci su katkada neobjašnjivi, većinom uspješni (jer primarni uspjeh jest preživjeti). Otkuda nam uopće pravo da o nekom drugom, osim o sebi, sudimo?, a tako često to činimo, valjda iz sebičnih razloga uspoređujući se i pozicionirajući u odnosu na druge, korjenito iskazujući svu svoju nemoć genetski naslijeđenoj društvenoj naravi ljudskog bića. Svi smo u potrazi za srećom koju nije dovoljno vidjeti i prepoznati; sreću moramo osjetiti duboko u pleksusu, tek onda znamo da smo na pravom putu i da naš život ima smisla. To je točka od koje se uvijek iznova može krenuti, ma kako god se duboko propalo, samo ako se hoće. U nepredvidljivoj društvenoj džungli opstanka razvijaju se najneočekivaniji oblici preživljavanja. Pokušao sam ih uloviti u stvaralačku mrežu, usput na pokoje pitanje odgovoriti, koje pitanje postaviti. Priznajem, uživao sam stvarajući «Slamku spasa»; svakoj priči posebno dopustio sam da mi nametne rječnik, ritam i dužinu, kao da su one stvarale mene, a ne ja njih. Nadam se da će jednako zadovoljstvo pružiti i Vama.


Pero Pernjak objavljuje od 1996. godine, piše isključivo prozu i ovo mu je peta knjiga.
Objavio je: 'Procesija', 1996., roman, vlastito izdanje, 'Kamengrad', 1997., roman, vlastito izdanje, 'Vatrogasna zabava', 1999., zbirka novela, vlastito
izdanje, 'Somina', 2006., zbirka priča, izdavač Stanek d.o.o., 'Slamka spasa', 2007., zbirka priča, izdavač Stanek d.o.o

Krajem prošle godine Hrvatsko društvo pisaca započelo je sa serijom tribina nazvanih 'Grički dijalog'.
Posljednja u nizu bila je posvećena temi 'Književnost u ženskim magazinima i časopisima'.
Jedna kulturnih događanja željna blogerica prisustvovala je rečenoj tribini a njezine dojmove u prilici ste pročitati na ovome linku

Najvećem suvremenom hrvatskom dječjem piscu Zvonimiru Balogu izdavačka kuća Katarina Zrinski iz Varaždina objavila je 'Izabrana djela'. Zbirka se sastoji od dvanaest knjiga među kojima je i nova knjiga dramskih tekstova 'O, Bože kako sam ja blesav' te monografija posvećena Balogu.

Kako izlazak svojih 'Izabranih djela' komentira autor, saznajte ovdje

Pjesniku Tomici Bajsiću, na 6. Cesarićevim danima, grad Požega i slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak Društva hrvatskih književnika dodijelili su nagradu za neobjavljenu zbirku pjesama 'Zrak ispod mora'.
Osim novčane nagrade Bajsićevu zbirku pjesama 'Zrak ispod mora' u sunakladništvu će objaviti grad Požega, slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak DHK i Matica hrvatska.

Pjesnik i prevoditelj Tomica Bajsić rođen je 1968. godine u Zagrebu. Studirao je grafiku na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a nakon tri godine napustio je studij priključivši se Hrvatskoj vojsci u obrani Republike Hrvatske. Objavio je više knjiga poezije, a među njima i knjigu 'Pjesme svjetlosti i sjene'.

Ako ste zaboravili, ja sam tu da vas podsjetim, kako na portalu za kulturu i nekulturu Kupus.net postoji rubrika SURFAJ! u kojoj je mojoj neznatnosti omogućeno da predstavlja vaša blogerska čeda.

Novi je tekst jučer objavljen a u njemu vas upućujem na još jedan blog posvećen književnosti - elem, bjesomučno klikajte po ovome linku .

Danilo Brozović, 28-godišnjak rodom iz Đurđevca, autor je romana 'Bojno polje Istra' koji je već najavnim reklamama uspio izazvati brojne kontroverze i kritike.
O svome romanu koji je četvrta knjiga u ediciji Warp naklade Zoro te prva SF knjiga s najvećom početnom nakladom od 3.000 primjeraka, koja se prodaje na kioscima Glasa Istre autor govori na ovome linku

Zbirka priča 'Da sam Šejn' nastala je kao rezultat natječaja za kratku priču koji je raspisao bestseler.net 2007. godine. Na natječaj su stigle 534 priče iz cijele regije, od kojih su u zbirci objavljene 62. Goran Bogunović, Dario Rukavina, Zoran Pilić i Darko Macan, koji su sjedili u žiriju, imali su pune ruke posla.

U Booksi će 15.01. u 19 sati svoje objavljene priče čitati 6 autora, i to redom: Ernest Zavilla, Danijel Konjarik, Kruno Čudina, Maja Hrgović, Vladimir Milinović i Eduard Pranger.

O jadima žirija, natječaju i samoj zbirci govorit će Dario Rukavina i Goran Bogunović.

Ernest Zavilla živi u Banjoj Luci i piše prvi roman.
Danijel Konjarik objavljuje na http://caffeine.blog.hr.
Kruno Čudina objavljivao je u Vijencu, Temi, KA/OSu, Poeziji i zbornicima kratkih priča. Član je književne grupe Eventualisti.
Maja Hrgović, novinarka Novog lista i članica uredništva Zareza objavljuje priče na blogu http://manistra.blog.hr.
Vladimir Milinović objavljuje na http://vilenjak.blog.hr. Inspirira ga izjava magičnog realista Miguela Serrana da je "čovjek božje oko".
Eduard Pranger objavljuje priče isključivo pod pseudonimom na http://domena.blog.hr.

Poslije mamina odlaska ležala sam u krevetu i prekapala u mislima po prošlosti, po godinama kada smo Jaja, mama i ja govorili duhom, a ne samo usnama. Do Nsukke. U Nsukkije sve počelo...

U nigerijskom gradu Enuguu petnaestogodišnja Kambili i njezin stariji brat Jaja vode povlašten život. Njihov je tata bogat i cijenjen poslovan čovjek, žive u prelijepoj kući i pohađaju ekskluzivnu misionarsku školu.. No njihov obiteljski život ni izdaleka nije skladan. Njezin otac, fanatični vjernik, očekuje nemoguće od svoje djece i žene te ih okrutno kažnjava za svako odstupanje od savršenstva. U njihovu domu vlada tišina i nesloboda. Kada Karnbilina teta Ifeoma nagovori svojeg brata da dopusti djeci da je posjete u Nsukki, Kambili i Jaja prvi put odlaze od kuće te otkrivaju cijeli novi svijet...

'Purpurni hibiskus' je tankoćutna i nježna priča o emocionalnim burama u adolescentskoj dobi, moćnim obiteljskim sponama i kulturnim različitostima koje nam oblikuju živote. Riječ je o prvijencu iznimno darovite spisateljice.


Iz kritika :

'Purpurni hibiskus' je roman tragične ljepote i snažne napetosti. Nastavaju ga likovi koji su toliko živopisni da izlaze sa stranica knjige i kradomice nam se uvlače u život. Monumentalno književno postignuće i iskrena molitva za Nigeriju.
JERVEVTERVALON

Izvanredan, originalan prvijenac, istodobno zavodljiv, nježan i istinit... Suptilna, studija obiteljskog života i složene političke situacije u Nigeriji čudesno je jedinstvena.
JASON COWLEY, The Times

KUTIJA SLOVA - emisija o književnosti
Hrvatski radio 1.program 11.01.2008. 16:05

Emisija tematizira tri nova romana - "Naslijepo" Claudia Magrisa, "Balu u operi" Josefa Haslingera, "Katedrala" Ive Brešana i donosi odgovor na pitanje može li se književno pisanje izučiti kao zanat.

(napomena: ovo nije moj originalni mejl, odnosno isprika Svjetlanu, jer me g. Alajbegović zamolio da ga malo skratim, držeći se više objašnjenja lektorskih postupaka, a manje ispričavanja Svjetlanu – koja je u puno većoj mjeri dobio osobno na mejl, jer mu je to bila primarna svrha – pa molim da se (i) to uzme u obzir)

Dragi Svjetlane!
Roman mi je proslijedio link na knjigoljub.blog.hr i zaista mi je žao što misliš da sam ti (tako) izmasakrirala priču, no nakon pažljivog čitanja svih tvojih (enerviranih) komentara, ipak mislim da zaslužujem da se moje intervencije, a zatim, posljedično, i tvoje primjedbe, uzmu sa zrnom soli. Razloga je nekoliko – knjiga je autorska (dakle, ne radi se o prijevodu), stilski vrlo raznolika, pa se svaka priča mora lektorirati zasebno i pažljivo odmjeravati što se treba, a što ne treba, i kako, mijenjati, a sve je to još teže kad znaš da praksa izdavačke kuće nije da se tekstovi nakon lekture vraćaju autoru i da je 'konačna odluka' tvoja. Zato je teško uvijek znati koja je 'pogreška' namjerno upotrijebljena, a koja je znak propusta ili neznanja autora, radi li se o tipfeleru ili svjesnom mijenjanju riječi, internoj fori, subverziji; ukratko – autorskom stilu. Kao što ti je netko na blogu napisao, 'neki prigovori stoje, a za neke stvari lektor bi morao imati telepatske sposobnosti da shvati svu piščevu tankoćutnost i ostavi greške.'
Pa da krenemo po redu:
Pogreške za koje smatram da je krivnja (veća ili manja) isključivo moja, bilo zbog propusta ili nedovoljno pažljivog iščitavanja teksta, neću navoditi jer će na kraju biti jasno koji su, pa ću se držati samo onih gdje sam propustila shvatiti da su stvar stila (i sl.):
- 'Dječjim kolicima tu prolaza neima' – kako je cijela knjiga bila prepuna tipfelera, mislila sam da se i ovdje radi o jednom takvom, i nisam prepoznala arhaičnost pojma;
- 'primitivni look' umjesto 'primitiv-look' – hrvatski se u tvorbi složenica i polusloženica prilično razlikuje od, recimo, engleskog, jer mi uglavnom rabimo (posvojne) pridjeve, dok se u engleskom puno češće koriste dvije imenice (s crticom ili bez nje), pa imamo 'filmski festival' i 'internetski portal' umjesto 'film(-)festival' i 'internet(-)portal'. Tom sam se logikom vodila i u ovom primjeru i zato mi je teško bilo prepoznati da se radi o 'internoj zezanciji';
- slično i sa 'arhitekt(a)' – molim te, nemoj mi uzeti za zlo, ali ja ne mogu znati da se tebi 'nikako ne bi omaknuo srbizam po sebi' – istina jest da sam, vodeći se pismenošću tvoga teksta, možda trebala stati i reći si 'Hajde, pa vidiš da čovjek zna pisati/govoriti, ovo je sigurno bilo namjerno', ali stvarno nisam mogla znati da se radi o 'soc-birokratskom doktorovom žargonu'. Nije ovdje riječ o istjerivanju jezičnog purizma i izbjegavanju bilo kakvih tuđica (nedaobog srbizama, k tome, jel), već samo o nerazumijevanju autorove/autorske namjere. Razumiješ, ja kao lektorica ne mogu pristupiti tekstu sa stavom 'E, ovaj mi se tip čini pismen – pa ostavi kako je';
- isti je slučaj i sa 'poštujem/poštivam' – moje telepatske sposobnosti ipak nisu toliko razvijene da shvatim kakvim se to (ne)književnim jezikom osoba služi pa da ne pomislim kako se i tu radi o, naprosto, dosta čestoj jezičnoj/gramatičkoj pogrešci;
- u potpunosti razumijem tvoj primjer sa 'Shvatila je, u ponedjeljak, da ostaje bez novaca', odnosno shvaćam da se značenjsko polje tu mijenja s obzirom na položaj veznika 'da' u rečenici, ali mislim da taj primjer nije analogan s rečenicom u tvojem tekstu, jer se bar iz konteksta, bar prema zdravoj logici, ta umetnuta rečenica NE može shvatiti na dva različita načina (odnosno da je njezin zastrašujuće glomazan trbuh takav JEDINO onda kad malko spusti glavu!);
- odluka da umetnem upitnik uz uskličnik u primjeru 'Molim te, čuješ!' bila je takva jer sam smatrala da se ta rečenica sadržajno razlikuje od prethodne i sljedeće ('Otvori!' i 'Kucam i kumim!), jer je u prvoj upotrijebljen imperativ, pa mora završavati uskličnikom, a u drugoj prezent u izjavnom obliku (nakon kojeg može ići ili točka ili uskličnik, ovisno o tome želi li se naglasiti), dok je u ovoj navedenoj upotrijebljen aktivni prezentski oblik glagola, ali UPITNI (bez čestice 'li' na kraju), s naglašeni(ji)m uskličnim dijelom – zar je tako izgubila na značenju/stilu/izričaju?!;
- evo, gledam na Hrvatskom jezičnom portalu imenicu 'saće' i, iako je sama definicija množinska, odnosno ima zbirno značenje ('saće' = 'ćelije'), u izvedenim se oblicima u množini najnormalnije deklinira (N saća, G saća, D saćima...). Pa ako si sam to napisao, i onda dalje navodiš imenice u množini (balkoni, uške, ticala, duplje), ni meni taj oblik/odabir ovdje nije izgledao problematičan;
- 'pred finalni okršaj/pred finalnim okršajem' – prijedlog 'pred', s instrumentalom, kaže Anić, označava približavanje, neposrednu blizinu kakve pojave, događaja, stanja. Zato sam u prvoj rečenici ostavila akuzativ (kojim se označava vrijeme neposredno prije vremena označenog akuzativom, u značenju 'prije' – prije/pred rat; prije/pred finalni okršaj), a promijenila padež u drugoj, da se naglasi ta 'neposredna blizina događaja'. Oprosti ako ti ovo baš nema smisla, ali meni nije jasno što se (stilski) izgubilo drugačijom formulacijom i mijenjanjem padeža, ako je sintagma već ostala ista;
- nije mi ni jasno zašto smatraš pogrešnim promjenu iz 'u nepovrat' u 'unepovrat'. Nepovrat je opća imenica od koje se tvori (složeni) prilog 'unepovrat', ali se on piše zajedno, kao i,npr., 'dogodine', 'napamet', 'nizbrdo', 'smjesta', 'unedogled'...
Dalo bi se tu još diskutijerati, znam, i nadam se da shvaćaš da ti ovim mejlom ne pokušavam vratiti milo za drago ili dovesti u pitanje tvoje baratanje jezikom, već isključivo zato da ti pokušam objasniti zašto sam intervenirala tako i tamo gdje jesam.

S poštovanjem
Jelena Topčić

TREĆI PROGRAM HRVATSKOG RADIJA
EMISIJA: BIBLIOVIZOR
AUTORI: BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ, DAMIR RADIĆ, SANJIN SOREL, VID JERAJ
TEMA: NOVA PROZA I POEZIJA
UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ
ZA: 12. 1. 2008.
OD: 16 sati

NAJAVA
«Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem» naslov je zbirke priča Andree Pisac u izdanju Algoritma. Knjiga donosi dvanaest kvalitativno ujednačenih i strukturalno osmišljenih priča, a njihovu središnju tematsku zaokupljenost otkriva – sam naslov zbirke, tvrdi u svojoj kritici Božidar Alajbegović.
«Stanje nacije» naslov je zbirke feljtonističkih tekstova koje je Tarik Kulenović između 2001. i 2006. objavljivao na VIP-ovom internetskom portalu. Knjiga je objavljena u izdanju kuće Celeber, a prikazuje ju Damir Radić.
Sanjin Sorel prikazuje pjesničku zbirku «Puzzlerojc» Saške Rojc u izdanju AGM-a, a Vid Jeraj piše o zbirci pjesama «Delo in dom» Primoža Čučnika u izdanju Literarno-umetniškog društva Šerpa iz Ljubljane.

Uredila Gordana Crnković

Izašao je novi broj časopisa 'Sarajevske bilježnice' (br. 17/2007.)

Tema broja: Suvremena književna kritika.

Cjelovit sadržaj ovdje

Mirko Kovač govori o svome novome romanu 'Grad u zrcalu' u razgovoru za Feral ovdje i u intervjuu za Vjesnik na ovome linku

Ne znate što je 'Plan B'?

Sram vas bilo, da vas bilo...

Informirajte se ovdje

Slavko Jendričko
LJUBAVNA TEMA

Što se marksističkog diskursa tiče
on ne kaže ništa o ljubavi.

Pa što onda zapravo
cijelu noć u postelji
govori Slavoj Žižek
svojoj jebežljivoj ženki.

Jesu li naši mračni falusi
sramotne lude svijeta
kada uhodimo mužjake
Slavoja i Jacquesa Lacana.

Otkuda kozmička agonija
vrhunskog osjećaja slobode
nama stisnutima u postelji.

Pjesnici su se prejeli evanđelja
sve su prerano izbrbljali o ljubavi.

Roman „D'Annunziov kod“ u neku je ruku nastavak prvoga Perićeva romana „Vampir“. I novi se, naime, roman na psihološkom planu bavi vampirizmom, ali onim koji koristi dugačija sredstva - tzv. psihičkim vampirizmom, sadizmom, dekadencijom i drugim radostima svakodnevice.

Radnja romana događa se, između ostaloga, u Rijeci, tako da se na vremenskom planu isprepleću sadašnjost i prve godine nakon Prvoga svjetskog rata, u vrijeme D'Annunziove okupacije Rijeke i drugih dijelova Kvarnera.

Ipak, roman nije povijesni. Perića D'Annunzio u prvom redu zanima kao ekscentrik na razmeđu fažizma i anarhizma, a potom i kao veliki pisac. Radnja romana inspirirana je u velikoj mjeri D'Annunziovim knjigama.

Julian Barnes
'Flaubertova papiga'
roman
izd. Celeber
Tvrdi uvez; 16x23 cm; 192 str.
Biblioteka "X"; knjiga 44.
Prijevod s engleskoga jezika: Zlatko Crnković
Cijena: 139,00 kn


Riječ izdavača

U užem izboru za nagradu Booker Prize for Fiction 1984.
Nagrade: Geoffrey Faber Memorial Prize 1985., Prix Médicis (France) 1986., Premio Grinzane Cavour (Italy) 1988.

Kakvoj vrsti knjige pripada Flaubertova papiga? Književnoj biografiji 19. stoljeća francuskoga prozaika, radikalnog i intelektualnog impresarija Gustava Flauberta? Razmišljanju o upotrebi i zloupotrebi jezika? Romanu o opsjednutosti, odricanju, razdražljivosti, neiskrenosti? Triler upotpunjen krinkama, traženjem, tajnovitim sastancima i nepoznatim ciljevima? Dugačak esej u obliku romana?

Površinski, knjiga Juliana Barnesa je priča o starijem engleskom doktoru koji je u potrazi za intrigantnim i tajnim detaljima Flaubertovog života. Čini se da je Geoffrey Braithwaite bio uključen u pokušaj tumačenja da li je osobito profinjena, ljupka i starinski obojena papiga kao original 'posuđena od G. Flauberta iz muzeja u Rouenu i postavljena na njegov radni stol dok je pisao djelo Un coeur simple, gdje se papiga zove Loulou i pripada Félicité, glavnoj junakinji pripovijetke'.

Ono što počinje kao šaljivi i intrigantni izlet u pojedinosti Flaubertovog života i intelekta, istovremeno pokušavajući riješiti zagonetku papige – ili prije, papiga – ubrzo prerasta u nešto mračno i mučno, u istraživanje tajne Braithwaiteove patološke opsesije. Prvi doživljaj koji imamo – da sve nije onako kako se čini – prati nas skoro do polovice knjige, kad nakon šaljivog i mrzovoljnog obračuna s nedostatnosti književnih kritika Braithwaite završava poglavlje govoreći: 'Da li sada razumijete zašto mrzim kritiku? Mogao sam vam sada opisati izraz mojih očiju, ali one su previše obojene bijesom.'.

I od tog trenutka stvari postaju sve jasnije, sve dok ne završe u najneočekivanijem obratu.
Jedan dio knjige možda najbolje opisuje cijeli ton ove posebne i neobične priče: 'Mrežu možeš definirati na jedan ili dva načina, ovisi o tvojem kutu gledanja. Normalno, rekao bi da je mreža zamka izmišljena za lov ribe. Ali možeš, bez velike povrede logike, obrnuti misao i definirati mrežu kao što ju je definirao jedan šaljivi leksikograf: nazvao ju je mnoštvom rupa povezanih špagom.'.

Julian Barnes nam dokazuje da je moguće uloviti veliku i zanimljivu ribu bez obzira kako definirali mrežu.
Flaubertova papiga je gusto natrpana soba detalja o jednom slavnom čovjeku: u njoj ćemo naučiti golemu vrijednost njegovog života, obitelji, ljubavnica, spoznajnih procesa, zdravlja i opsesije. Ali glas koji sve to govori nam je postepeno otkrio da je obuzet opsesijom. To je glas Geoffreyja Braithwaitea, umirovljenog doktora sa izjedajućom i iscrpljujućom potrebom da razumije samoubojstvo supruge i još mračnijim pritiskom da analizira proces ljudskog identiteta.

Svakodnevno, od ponedjeljka do petka, u terminu od 09:30 do 09:55 na trećem programu Hrvatskog radija ide emisija RADIO-ROMAN, a u njoj idućega tjedna (14.-18.01.2008.) roman Dore Kinert Bučan 'Zamalek'.

Roman je objavilo Znanje prije dvije godine a više o njemu možete saznati iz kritike Jadranke Pintarić na ovome linku

Irena Lukšić, dobitnica 'Kiklopa 2007.' za najbolju biblioteku (edicija 'Na tragu klasika' koju zajedničkim snagama objavljuju Disput i Hrvatsko filološko društvo) obavještava da je 'njihova' autorica Alison Louise Kennedy upravo osvojila prestižnu nagradu Costa Novel Award, nekoć poznatu pod imenom Whitbread, za roman "Day".

"Day" uskoro izlazi u biblioteci Na tragu klasika , a prevoditelj je Miloš Đurđević.

U toj je biblioteci prošle godine objavljen roman 'Raj' upravo nagrađene autorice A.L. Kennedy o kojemu više možete saznati na ovome linku.

Na poziv Talijanskog kulturnog instituta, tribine Profil Megastorea i Društva hrvatskih pisaca - Claudio Magris predstavit će u Zagrebu (Profil Megastore, utorak, 8. siječnja u 19 sati) svoj novi roman "Naslijepo" (izdanje Durieux, Zagreb).

Magris je ovaj roman po vlastitoj izjavi pisao petnaestak godina i smatra ga sumom svoga književnog stvaralaštva. U Italija primljen je s aklamacijom. «Corriere della Sera» proglasio ga je remek-djelom, a kritičar Corrado Stojano «jedinstvenom» - «knjigom drame i boli, ali i želje za životom, Claudio Magris otplatio je velike dugove ovoga svijeta.» U hrvatskom kontekstu roman ima i jedan poseban značaj: zloglasna kaznionica Goli otok u njemu ima jednu od središnjih uloga, i ovom je knjigom kao velika tema 20. stoljeća ušao u svjetsku literaturu.

Nastup u Zagrebu obilježava i 20 godina intenzivne prisutnosti vodećeg talijanskog pisca u Hrvatskoj. Počela je prijevodom njegovog slavnog putopisa «Dunav». Od tada je Magris u trajnom dijalogu s našom književnošću i kulturom: knjigama , velikim intervjuima, sudjelovanjem na književnim manifestacijama, tekstovima koje piše o našim piscima u Italiji te kao dramatičar: HNK Split igrao je njegovog «Stadelmana».

U Hrvatskoj je, prvo u edicijama Grafičkog zavoda Hrvatske a zatim Durieuxa, objavljeno cjelokupno književno djelo Claudija Magrisa: putopisi «Dunav» i «Mikrokozmi», roman «Jedno drugo more», drama «Stadelman» te eseji «Trst, granični grad» i «Nagađanja o sablji» (pogovor Aleksandar Flaker).

U Zagrebu će nastupit i Magrisova dugogodišnja prevoditeljica Ljiljana Avirović, koja je u Italiji poznata po prijevodima hrvatske književnosti na talijanski, napose knjiga Miljenka Jergovića. Roman "Naslijepo"predstavit će kritičar, književni teoretičar i pisac Nikola Petković, koji se s Magrisovim djelom bavi dugi niz godina.

ENERVIRANA AUTORSKA GLAVA U STANJU NEKOG ČUDNOG BIJESA KOJI BI LUPAO VRATIMA I KRŠIO STAKLENE PREDMETE!


Uvodna napomena

Pismo koje slijedi poslao sam pred Božić na niz adresa i požnjeo, dijelom, neočekivane reakcije. I to je posljedica mog trapavog stila: mislio sam da pišem u ironijskom kodu, ali avaj, neki me shvatiše sasvim ozbiljno te mi sasvim ozbiljno poručiše:

1. da nikako ne prestanem pisati, za ime Boga!
2. da lektore valja cijeniti a ne kuditi, jer da dobar lektor zlata vrijedi!
3. da što se imam nervirati, kad dotična priča pohvaljena je!

Pak zaključih da je potrebna uvodna napomena.
A) Tekst koji slijedi pisan je u tonu zahepancije.
B) Uz to, valja priznati, u stanju nekog čudnog bijesa koji bi lupao vratima i kršio staklene predmete, jer ispadoh jezično-stilska budaletina.
C) Kad sam već zagnjavio, a neke i zbunio, pofutrat ću primjere (v. dolje, 1-15) kontekstom i komentarima.
D) Lektorici dugujem ISPRIKU za „in vitro fertilizirane rodilje“ (primjer iz izvornog pisma): greškom sam njoj pripisao ispravak u „umjetno oplođene rodilje“ – izmjena je moja.
E) Moj prijatelj Roman Simić Bodrožić, urednik izdanja o kojem je riječ, ispričao mi se za svoj dio propusta, pa se osobno ni na koga i ne ljutim. Simke, kad ćemo na cugu?
F) U javnom prostoru, međutim, i dalje obitava taj drekec od priče koji vapi za javnom dezinfekcijom.



23.12.2007.

Dragi prijatelji,

uz slatke želje za predstojeće blagdane, htio bih vas uveseliti jednim priznanjem.

Naime, komplimenti o mom tzv. „književnom stilu“ (koji, vele, donosi stanovitu draž mojim inače dosadnjikavim i staromodnim postmodernističkim pisanijama) zapravo su rezultat jedne obične knjižarsko-marketinške manipulacije i kao takve nemaju puno veze sa stvarnošću. Shvatio sam to danas. Puklo mi je pred očima. Nepojmljiva je bila moja naivnost, dragi prijatelji! I nepojmljiva taština koja me navela da povjerujem klimavim komplimentima. Kad samo pomislim da biste mogli pomisliti, brrrr… da sam svjesno sudjelovao u ovoj raboti… Dođe mi da si presudim kuhinjskim nožem.

Evo kako je bilo. Kupio sam jučer tzv. „Najbolje hrvatske priče 2006.” u izboru Miljenka Jergovića, u namjeri da knjigu poklonim jednoj prijateljskoj duši u dijaspori. Otvorim knjigu, poželivši se još jednom osladiti predgovorom izbornika Jergovića, napose odlomkom u kojem dirljivim riječima govori o mojoj priči. Pomislih: Bog te blagoslovio, dragi kolega! U ovoj incestuoznoj sredinici, nas dvojicu ne vežu ni neki bliski prijateljski, ni rodbinski, ni protuuslužni odnosi, a ti ipak sudiš pozitivno, nezavisna dušo!

Strašna li nesporazuma. Zalistam knjigu palcem u potrazi za predgovorom, no oko mi zapne baš na mojoj priči - pa krenem čitati. I dođu meni suze ganuća, jer vidi-vidi kako sam ja to fino… I zbuni me jedno naročito fino mjesto, jer ne sjećam ga se, brate… I upalim računalo da provjerim jesam li ja to doista tako… Ukratko: to nije moja priča. Dobro, jest moja, ali stilska politura je bez sumnje djelo neke nadarene lektorske ruke. Četrdesetak odličnih a tako diskretnih intervencija na 12 stranica teksta, to je priči dalo onaj presudni, fini šlif koji odlučuje o ukupnom dojmu! A izvorni tekst odjednom se pokazao u svojoj objektivnoj bijedi. Turobna istina glasi: taj moj takozvani „književni stil“ zapravo je plod lektorskih intervencija.

Uvjerite se sami. Donosim pregršt najkreativnijih rješenja, a izostavljam naoko manje važna (kao što su uklanjanje ili dodavanje stilski obilježenih zareza, još neke izmjene stilski obilježenog poretka riječi, dodavanje trotočja umjesto točke, izostanak kurziva koji obilježava unutarnji monolog i tsl.). Na prvom mjestu uvijek navodim lektorsko kao bolje, a potom moje izvorno „rješenje“. Slučaj pod brojem 9 pokazuje koliko sam ja, zapravo, ne samo stilski nego i naratološki imbecil.


1
- lektor: „VIDJELA JE DA, kad bi malko spustila glavu, u nekadašnjem predjelu struka ima zastrašujuće glomazan trbuh…“

- autor: „VIDJELA JE, kad bi malko spustila glavu, da u nekadašnjem predjelu struka ima zastrašujuće glomazan trbuh…”

Komentar: Značenje se tu promijenilo, trbuha mi glomaznog! Usporedi: „Shvatila je, u ponedjeljak, da ostaje bez novaca.“ (=u ponedjeljak je shvatila) „Shvatila je da, u ponedjeljak, ostaje bez novaca.“ (=u ponedjeljak će biti dekintirana).


2
- lektor: „a to će reći da Aleksandra je nježna, ranjiva palčica, I TKO JE TU NE BI ŠTITIO I NUNAO?“

- autor: „a to će reći da Aleksandra je nježna, ranjiva palčica, I TKO TU ŠTITIO I NUNAO NE BI?”

Komentar: Nestala je ona šenoinska fraza („i tko tu kliko ne bi: Zagreb grade, silni moj!“, tako nekako), a time, usput, i ono „tu“ ostaje malo visjeti u zraku, ćutiš li, štioče?


3
- lektor: „Darko u ritmu baseva lupka palcem po volanu i POLAGANO pleše koljenom.“

- autor: „Darko u ritmu baseva lupka palcem po volanu i SITNO pleše koljenom.“

Komentar: Koljenom sentiš plesati, što da ne? No više mi bijaše stalo do AMPLITUDE pokreta, a manje do njihove dinamike.


4
- lektor: „Pod hermetičnom ljuskom NETKO NEPOZNAT siše snagu i razvija nožice.“

- autor: „Pod hermetičnom ljuskom NEPOZNAT NETKO siše snagu i razvija nožice.“

Komentar: Nestala je ona krležijanska fraza („Nepoznat netko donio je jesen u moju sobu“, tako nekako). Koja fraza, mislio sam i pogriješio, ritmički zvoni u svakom hrvatskom uhu na hrvatskoj glavi...


5
- lektor: „Valovi straha su se NEKIDAN PODIGLI, kad je frendica na kavi razrogačila oči“

- autor: „Valovi straha PODIGLI su se NEKIDAN, kad je frendica na kavi razrogačila oči“

Komentar: Ti valovi straha spominju se već u prethodnoj rečenici. Da su se PODIGLI, to je dakle stara stvar (rema), a da se to dogodilo NEKIDAN, to je novo (tema). Zato sam NEKIDAN valjda šutnuo na naglašeno mjesto, pogotovo što se na tu riječ nadovezuje zavisna vremenska.


6
- lektor: „U maglici nekog čudnog bijesa, Saška pomisli: – URBANISTI bez muda. Investitori svinje. Stanari ovce. Dječje rublje i pršut u prašini prometa, spušteni kapci, parking nasred pločnika. Dječjim kolicima tu prolaza NEMA. Istočnoeuropski PRIMITIVNI LOOK. Pomisli Saška. Ali na putu od misli do riječi bijes je ispario, glas je kao uvijek bio tih i baršunast: – Vidi, Darkec, PRIMITIVNI LOOK… Malo nježnije vozi u zavoju, ljubavi, daj…

- autor: „U maglici nekog čudnog bijesa, Saška pomisli: URBANISTI bez muda. Investitori svinje. Stanari ovce. Dječje rublje i pršut u prašini prometa, spušteni kapci, parking nasred pločnika. Dječjim kolicima tu prolaza NEIMA. Istočnoeuropski PRIMITIV-LOOK. Pomisli Saška. Ali na putu od misli do riječi bijes je ispario, glas je kao uvijek bio tih i baršunast: – Vidi, Darkec, PRIMITIV-LOOK… Malo nježnije vozi u zavoju, ljubavi, daj…

Komentar: Crticom se u ovom izdanju označava početak upravnog govora. Pa ispada da Saška nesvjesno govori naglas. Što je zgodan prilog njenoj karakterizaciji. NEIMA je valjda arhaično, i dio je Saškine trudničke epopeje, možda stilski promašeno, ali svakako obilježeno, dakle nije tipfeler. PRIMITIV-LOOK je interna zezancija arhitektice Saške i njenog Darkeca: PRIMITIVLUK pretočen u urbanu spiku tj. speling.


7
- lektor: „njihao je doktor Klasnić […] SVOJOM VELIKOM, enerviranom glavom”

- autor: „njihao je doktor Klasnić […] SVOJU VELIKU, enerviranu glavu”

Komentar: Glava doktora Klasnića potpuno će se osamostaliti nekoliko rečenica kasnije („njihala se enervirana glava, odajući enerviranu misao:“), zato sam valjda i na ovom mjestu puknuo takvu konstrukciju. Pa sada čupam kosu i njišem svoju veliku enerviranu glavu na tankom autorskom vratu: zašto nisam inzistirao na autorizaciji teksta? Jer se nisam sjetio da postoje lektori.


8
- lektor: „Vi ste ARHITEKT?”

- autor: „Vi ste ARHITEKTA?” (=soc-birokratski doktorov žargon)

Komentar: Ovo je, molit ću lijepo, najbolji dokaz da srbizmi (hrvatizmi, germanizmi…) u stilističkom smislu KAO TAKVI ne postoje. Uvijek su još nešto drugo. U ovom slučaju, oblik ARHITEKTA je dio soc-birokratskog žargona doktora Klasnića. Uostalom, veleštovana lektorska snago, ne bi se meni nikad omaknuo srbizam PO SEBI, kristebožečuvajnasodzla!


9
- lektor: „Čudno, pomisli Saška, porodništvom se uglavnom bave ljudi koji sami nikad ne rađaju. Neko vrijeme IZ GLAVE NISAM MOGLA ISTISNUTI jednu prostu, grubu i nelijepu SLIKA. Pokojni predsjednik leži raskrečen na stolu za rađanje i tiska u mukama.“

- autor: „Čudno, pomisli Saška, porodništvom se uglavnom bave ljudi koji sami nikad ne rađaju. Neko vrijeme NIJE SE DALA IZ GLAVE ISTISNUTI prosta jedna, gruba i nelijepa slika. Pokojni predsjednik leži raskrečen na stolu za rađanje i tiska u mukama.“

Komentar: U borbi s pasivom, koji, priznajem, nije u DUHU hrvatskog jezika (ali jest u njegovu TIJELU aliti KORPUSU, usp.: „Ne dam se ja zajebavati!“), lektorska snaga se malo zapetljala. Pa se Saška, književni lik, odjednom prometnula u pripovjedačicu koja se u prošlom svršenom vremenu osvrće na vrijeme radnje. I usput gubi moć deklinacije pridjeva („nelijepu SLIKA“).


10
- lektor: „Molim te, čuješ!?”

- autor: „Molim te, čuješ!”

E, čuješ, ovo stvarno…


11
- lektor: „vidjela bi kroz balkonska vrata stambenu košnicu, i PROZORSKA SAĆA“

- autor: „vidjela bi kroz balkonska vrata stambenu košnicu, i PROZORSKA SAĆA“

Komentar: Lektorska glava tu čačnula nije, a trebala je. Jer autorska je glava zbirnu imenicu „saće“ još jednom pretvorila u zbir (kakti: saće - saća). Treba da bude: „PROZORSKO SAĆE”.


12
- lektor: „stanje nekog čudnog bijesa koji bi lupao PO VRATIMA i kršio staklene predmete“

- autor: „stanje nekog čudnog bijesa koji bi lupao VRATIMA i kršio staklene predmete“

Komentar: PO VRATIMA lupaju zarobljeni, a VRATIMA slobodni ljudi. Lektorica je pravilno zamijetila da se Saška nalazi u zatvorenoj prostoriji (doduše, sama ih je zaključala), ali je previdjela da Sašku hvata nedjelatni bijes koji se ne odnosi na konkretna vrata…


13
- lektor: „– Sašaaaa! Oduvijek su žene rađale kako su rađale! Patnja to je, tu mrdanja nema! U Bibliji piše! A ja skidam kapu, jer patnju POŠTUJEM“

- autor: „– Sašaaaa! Oduvijek su žene rađale kako su rađale! Patnja to je, tu mrdanja nema! U Bibliji piše! A ja skidam kapu, jer patnju POŠTIVAM“

Komentar: Tu je na djelu žargon oca. Naglasak je na drugom slogu (poštIvam), dok „pOštujem” ima drugi naglasak, pak se mijenja i ritam. Ako tatek baš mora književno, ondak bi mu u usta rađe metnul ovak: „jer poštujem patnju”.


14

- lektor: „na posljednje zagrijavanje pred finalni okršaj. Vitezovi hrvatskog sporta pred FINALNIM OKRŠAJEM.“

- autor: „na posljednje zagrijavanje pred finalni okršaj. Vitezovi hrvatskog sporta pred FINALNI OKRŠAJ.“

Komentar: Tu se, u širem kontekstu, višekratno ponavlja isti postupak: pripovjedačev izvještaj + ista formulacija u kurzivu (= medijski napis/izjava). Zato taj „finalni okršaj“ treba da ostane takav, iako bi se o prijedlogu „pred“ dalo diskutijerati.


15
- lektor: „curi UNEPOVRAT”

- autor: „curi U NEPOVRAT”

Curi život, curi UNEPOVRAT, dragi prijatelji, te mi ne preostaje drugo nego što prije povući konzekvence i potražiti drugu zanimaciju. Živjeli!


P.S. Tri napomene za povjesničare književnosti. 1. Na predstavljanju Jergovićeva izbora sredinom 2007. čitao sam ulomak svoje priče u kojem je lektorskoj sili očito bilo ponestalo koncentracije pa nije bilo ni većih intervencija. Tako sam previdio istinu i još pola godine poživio kao „pisac“. 2. Ako je komu do naslađivanja mojim književnim posrnućem, neka posegne za integralnom, stilski debilnom verzijom priče u ranije objavljenoj skupnoj zbirci „Slobodan udarac” (Fraktura 2006). 3. Fraktura je također bila angažirala lektorske snage; one su, međutim - iz nemara ili nesposobnosti - uglavnom ostavile moja nemušta rješenja, samo što su „porod” (ključnu riječ u priči) na svim mjestima promijenile u „porođaj”, bez konzultacija. Vidjevši tu rabotu, zaprijetih Serdareviću ubojstvom. Dakako, bio sam u zabludi: Serdarevića bi valjalo kazniti iz drugog razloga. Naime, da je onomad angažirao ozbiljne lektorske snage, vjerojatno bih se ranije bio otrijeznio.

napisao Svjetlan Lacko Vidulić

U ovoj zbirci pjesama autorica problematizira realitet u odnosu na sve idealističke, sanjarske, povijesne pa i pseudopovijesne činjenice odnosno dogradnje, misli i djela koji se u realnosti uglavnom ne potvrđuju. Vertikalne i horizontalne mogućnosti svakog stanja uvijek su samo mogućnosti – malo je onog što pojedincu ostaje kao praktično životno iskustvo. Ipak, svi svjetovi kojim su nas učili pa kojima su nas često i naučili prostor su mogućnosti, u kojima, čini se propitujemo sve prije nego pamćenje: zavaravanje, bijeg, laži, otklone, vizije, nade, opstojnost uopće. Sazdan od svih autoričinih slutnji i znanja, poetski svijet Dorte Jagić ukupnost je svemira u kojem zvijezde ne uspijevaju dokinuti crnu rupu vremena. Poezija koja svojom upornošću nadrealnog, simboličnog i neočekivanog, ali dorečenog, pismenog i emocionalnog doživljaja pojedinca u svijetu ne treba senzacionalizam izvan riječi ni transparent kao poruku. Dorta Jagić ima povjerenje riječi i u vrijeme za osjećaj kao izvorište pjesme.

Dorta Jagić rođena je 1974. godine u Sinju. Filozofiju i religijsku kulturu diplomirala je 2000. g. na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Od 1999. bavi se kazališnom pedagogijom i režijom u studentskim kazališnim družinama. Osim poezije, piše dramske tekstove i kratke priče. Dosad je objavila zbirke pjesama 'Plahta preko glave' (1999), 'Tamagochi mi je umro na rukama' (2000) te 'Đavo i usidjelica' (2003).
Dobitnica nagrade «Goran za mlade pjesnike» za zbirku Plahta preko glave i nagrade «Balkan Grand Prize for Poetry» na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj 2007. godine.

Na ovome linku u prilici ste pročitati moju kritiku
vrlo dobrog ali u medijima prilično zapostavljenog romana
hrvatske autorice

KRITIKA : Svjetlana Gjoni – 'Nula Nemo' (V.B.Z., Zagreb, 2007.)


Pišući o romanu 'Nula Nemo' - ovogodišnjem dobitniku V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman - neki su se kritičari već upustili u špekulacije o tome kako etablirani pisci zaobilaze taj natječaj jer ne žele biti poraženi od 'potpunih ili poluanonimaca i debitanata'. Pritom međutim zaboravljaju kako je ovogodišnja pobjednica natječaja – Svjetlana Gjoni – ustvari prva debitantica u šestogodišnjoj povijesti te nagrade (prošlogodišnji je laureat Hrvoje Šalković prije osvajanja nagrade već imao iza sebe dva objavljena romana, iako su ga neki i unatoč tome smatrali i nazivali debitantom, a ni ostali laureati – Koščec, Mlakić, Špišić, Nura Bazdulj-Hubijar - nisu bili debitanti). Mišljenja sam da je takva situacija ustvari posljedica okrupnjavanja nakladničke scene dok su priče o taštini etabliranih pisaca zbog koje oni navodno izbjegavaju taj natječaj, potaknute estradizacijskim motivima.

Za razliku od prošlogodišnjeg pobjednika Hrvoja Šalkovića, Svjetlana Gjoni ustrajava u samozatajnosti u intervjuima, iz kojih je moguće saznati tek kako se radi o umirovljenoj profesorici iz Zagreba. No, i bez poznavanja tog podatka čitanje njezinog romana asocira upravo na školska predavanja koja se, kao što se još dobro sjećamo, gotovo u pravilu sastoje od nizanja prevelike gomile uglavnom nevažnih i suvišnih informacija. Nažalost, od slične boljke - koju bismo mogli uvjetno nazvati nekakvim 'sindromom hrvatskog prosvjetnog sustava' - pati i njezino pisanje. Istina, rukopis otvara intrigantna situacija s lešom muškarca odjevenog u žensku odjeću u poplavljenu stanu, no takav je kriminalistički motiv tek zamašnjak (pre)opširne priče o životima triju žena izloženima u zapisima koje policija pronalazi kod žene koju zatječu u spomenutu poplavljenom stanu. Čitatelj tako ustvari prati policijski prijevod rukopisa romana kojega, na nagovor kćeri Ire, piše njezina majka Maša, razlažući u njemu osim svoje i kćerine, još i životnu priču vlastite majke, a Irine bake, Ane Vasiljevne.

Radi se o rukopisu prepunom asocijativnih digresivnih bljeskova koji razbijaju linearnost narativnog toka odvodeći često priču u sasvim nepredvidljivim smjerovima, što u početku zna biti intrigantno ali nakon nekog vremena počinje zamarati, posebno kad tematski primat preuzmu financijski mešetari, mafijaši i perači novca. Roman je pisan tzv. svakodnevnim, razgovornim jezikom, a osim Mašinog pripovjedanja u prvome licu, autorica pripovjednu palicu nerijetko predaje i Mašinoj kćeri Iri – studentici slikarstva u Beču - iznoseći u obliku upravnog govora neke dionice ispričane njezinim glasom, a koji rukopis osvježava elementima govora ulice, žargona i slenga.
Priča je i prostorno i vremenski vrlo razvedena; brodeći različitim prostornim i vremenskim koordinatama (od logora u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata, preko poslijeratnog SSSR-a pa sve do Zagreba osamdesetih godina i ovodobnog Beča) autorica razlaže tri životne priče ali i opisuje različite socijalno-društvene i političke sisteme (rigidni sovjetski spram nešto blažeg, bivšeg našeg jugo-socijalizma, te turbulentna, tranzicijska Hrvatska i blagostanje suvremenog Beča), kao i raznolike životne stilove (umjetnosti i slikarstvu posvećena Ira, hedonizmu i narkoticima sklon homoseksualac Venio, intelektualno znatiželjna Maša, vulgarni materijalistički pragmatizam Katarine i Lojza). I inače vrlo razvedeno pripovjedanje autorica još dodatno garnira brojnim esejističkim razmatranjima mnogih tema poput suvremenog slikarstva, umjetnosti i književnosti, zdravstvenog i obrazovnog sustava ili popularne kulture osamdesetih godina, uz vrlo česte i brojne citate, i to uglavnom ruskih pisaca (najčešće Nabokova). Sve to nije bez šarma, a Svjetlana Gjoni osim velike načitanosti i upućenosti u npr. filozofiju i suvremenu kulturu ali i umjetnost nekoliko prošlih desetljeća, pokazuje i da vrlo pozorno, širom otvorenih očiju i vrlo kritički promatra svijet oko sebe.

Međutim, antiklimaks otvorenog kraja priče prilično je kontraproduktivan, a i autoričina tvrdnja iz tzv. bilješke o piscu gdje kaže kako je 'napisala roman jer je inače stalno prekidaju dok govori' u rukopisu nažalost također pronalazi uporište. Roman bi naime ostavljao puno bolji dojam da je autoricu i pri pisanju tu i tamo netko prekinuo - time naravno mislim na strogog urednika - koji bi građu očistio od čestih ponavljanja i brojnog suvišnog materijala koji je zagušio i onako prelabavo postavljenu fabulu za koju čitatelj nakon nekog vremena gotovo potpuno gubi zanimanje. Ukratko, Svjetlana Gjoni svakako ima što za reći, a sad joj preostaje naučiti na koji to način - uz prešućivanje manje bitnog i suvišnog - pisanim putem dojmljivo, pregledno i zanimljivo uobličiti.

(Napisao Božidar Alajbegović, studeni 2007.
objavljeno u 'Bibliovizoru' 3.programa Hrv.radija)

Osmi roman Paula Austera ''Mr. Vertigo” vraća nas u bližu prošlost Amerike, u kasne dvadesete godine dvadesetog stoljeća. To je, na početku, obična priča o dječaku Waltu, inteligentnoj uličnoj protuhi. Taj Walt, siroče, stvarno nema što ostaviti na jadnim gradskim ulicama onog dana kad upozna svog budućeg učitelja letenja, meštra Yehudija. Tako započinje novi i nevjerojatni život u kojem se jedan devetogodišnjak preobraća u neku vrstu urbanog Petra Pana, ili još bolje Huckleberryja Finna koji lebdi. Njegov pak mentor, meštar Yehudi, navodno Židov iz Budimpešte, uvjerljiv je simbol one stare, uvrnute dylanovske Amerike. Kao i u drugim svojim romanima, Paul Auster će se i u «Mr. Vertigu” umješno poigravati s američkom mitologijom, a u romanesknu radnju vješto uplitati izmišljene historijske koincidencije (primjerice, prva Waltova levitacija odigrat će se istovremeno kad i Lindberghov prelet preko Atlantika). Walt, koji je tako brzo naučio letjeti i postao velikom »medijskom« zvijezdom, još brže će oboljeti od pogubne bolesti za svoj posao: vrtoglavice. A onaj isti meštar Yehudi, koji je tako uspješno inicirao Walta u svijet levitacije, morat će, kad magija letenja sasvim iščezne, dječaka Walta vratiti u svijet običnosti.

Iako je u romanu «Mr. Vertigo” dan lijep prikaz američkog života u dvadesetima, Auster nije ni ovoga puta pisao epsku priču. Njemu su američke dvadesete samo polazište za romanesknu »ras-pravu« o jednom od najvažnijih fenomena 20. stoljeća, a taj se fenomen zove progres. Waltova slava, kao i slava progresa u romanu «Mr. Vertigo” (premijerno objavljenom prije desetak godina) bit će jako kratka ali i tako neshvatljivo bolna da je više nitko nikada neće moći zaboraviti.

Puno
zdravlja
ljubavi
sreće
uspjeha...

i dobrog štiva

u 2008!