Pregled posta

KRITIKA : Miljenko Jergović – 'Freelander' (Ajfelov most, Sarajevo, 2007.)

Semezdin Mehmedinović, jedan od najboljih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika, sredinom 2007. godine pokrenuo je novu izdavačku kuću u Sarajevu, nazvavši je prema poznatom željeznom mostu na sarajevskoj Skenderiji – Ajfelov most, čija se metalna konstrukcija pripisuje poznatom francuskom arhitektu. Iako za takvo autorstvo ne postoji realna potvrda, to je ime 'dokaz da jezik ide iznad stvarnosti', kako to i na klapni knjiga ovoga izdavača stoji. Roman 'Freelander' Miljenka Jergovića otvara prvu peterosveščanu ediciju novog sarajevskog nakladnika a to je ujedno i prva knjiga koju je u zadnjih petnaest godina Jergović izvorno objavio kod nekog bosanskohercegovačkog izdavača. Premda se u spekuliranje izvanknjiževnih razloga takvome autorovom ''povratničkom'' postupku ne namjeravam upuštati, valja primjetiti kako se rukopis svojom fabulom na to ipak simbolički referira.

Radnja ovoga dvjestotinjak kartica dugog romana naime prati umirovljenog zagrebačkog profesora povijesti Karla Aduma koji nakon primitka telegrama o smrti svoga strica kreće put rodnog Sarajeva na čitanje oporuke. Profesor je Sarajevo napustio još prije pedesetak godina i sad se prvi put vraća u rodni grad, a na putovanje kreće u svom trideset godina starom Volvu. 'Freelander' tako, srodno Jergovićevom romanu 'Buick Rivera', između ostalog ponovo tematizira i opsesivnu mušku vezanost uz 'limenog ljubimca' u koju autor naravno upisuje i neka druga, simbolička značenja (očitovana i u pisanju marke automobila malim slovom). No, dok je Hasanova fascinacija tri desetljeća starim Buickom sadržavala i otpor spram američkog potrošačkog društva, premda dobro očuvan, tridesetogodišnji Volvo ovdje simbolizira svojevrstan životni neuspjeh profesora Aduma. Profesor je auto kupio u svojoj 34. godini i nikad nije ni pomišljao da će u Volvu dočekati starost i sahraniti sve svoje, te je imao fiks ideju da bi njegov život mogao ponovo dobiti smisao kada bi mogao prodati Volvo i kupiti novi auto. Međutim, kupca je za njegov oldtajmer bilo nemoguće pronaći, a sudbina Karla Aduma, kako će fabula pokazati, nerazdvojivo do kraja ostaje vezana uz sudbinu njegova auta. Profesorov je život obilježen oportunizmom i konformizmom (simbolički očitovanima i u prezimenu koji u prijevodu znači eunuh ilitiga uškopljenik), a za oportunizmom se povodila, ali s mnogo više poduzetničkog duha, također i Karlova majka. Nakon širenja nogu pod njemačkim i ustaškim oficirima, dolazak partizana na vlast ona je dočekala na istovjetan način, u komunizmu prepoznavši ''nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo''. Na njezinom je primjeru Karlo shvatio da se, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. No njemu to ipak nije pošlo za rukom već je do zadnjeg daha ostao bezlični, predrasudama, strahom i inercijom obilježeni usamljenik...

Iako je 'Buick Riveru' autor označio kao novelu, kod nove knjige to ne čini, premda je u ovome slučaju za to bilo više razloga. 'Freelander' je Jergovićev najkraći roman a od prijašnjih se - osim po tome što u dva navrata na hičkokovski način samoga sebe prošetava mizanscenom - izdvaja i time što se ovoga puta usredotočuje na samo jedan lik i samo jedan linearni pripovijedni tijek, povremeno prekidan analepsama koje posreduju pojedine događaje iz profesorova djetinjstva i mladosti, važne za oblikovanje njegove osobnosti i karaktera. Digresivnost je ovoga puta svedena na puno manju mjeru, ali je metodom asocijativnosti ponovo vješto uporabljena, baš kao što je uspješno ispunjena i funkcija prostorne, vremenske i društveno-socijalne kontekstualizacije. Međutim svakako valja prigovoriti zbog nedovoljne pažnje usmjerene liku profesorova oca. Premda se razlog tome vjerovatno nalazi u suženoj perspektivi junakova subjektivnog, dječjeg motrišta, lik Karlova oca ostaje potpuno nedorečen i sasvim neuvjerljiv jer je motiv njegove svađe s bratom neelaboriran, a psihologizacija gotovo posve izostala te svedena na karikaturalnost nervno rastrojene i u svoj unutrašnji svijet potpuno učahurene osobe, čiji se čitav život sveo na jedan odsječeni palac.

Roman je strukturiran prema matrici tzv. filma ceste a junak se, putujući od Zagreba prema Sarajevu, osim s avetima vlastite prošlosti suočava i sa deevolucijskom zbiljom suvremene Bosne, posredovane na upečatljiv i već prepoznatljiv jergovićevski način, uz miješanje sirovosti dokumentarizma s emocionalnošću, te zrncima magijskog realizma i groteske (ponajviše prisutnima u epizodama stradanja konja u prometnoj nesreći te mučenja medvjeda tijekom nogometne utakmice). Možda kako bi izbjegao etiketu manirizma, Jergović ovoga puta osjetno zatomljuje pretjeranu sentencioznost i metaforičnost iskaza, pa ako mu se i omakne pokoji rijetki aforističan iskaz (na tragu svojevrsne pučke filozofije) profesor ga i sam ironizira žaljenjem što uz sebe nema olovku i papir kako bi misao ovjekovječio. Za razliku od većine svojih prijašnjih djela, 'Freelander' je lišen melodramatičnosti već atmosfera odiše ogorčenjem, ironijom i cinizmom kao posljedicom shvaćanja kako protok vremena ne donosi ništa nova - istim jadom, bijedom i mizerijom obilježeni su ljudi svih epoha i nacija. Jergovićev je rukopis impregniran otprilike istim količinama bijesa i ogorčenosti spram sudbine Bosne i Hercegovine uvjetovane ignorantskim odnosom stranaca kojima je dano pravo odlučivanja, kao i spram agramske malograđanštine i hipertrofiranog hrvatstva, s kojima se autor obračunava u nekoliko upečatljivih, na krležijanskom stilskom tragu pisanih dionica, a koje se čine ostacima materijala preostalog nakon glancanja rukopisa njegove 'Rute Tannenbaum'.

Jergovićev je (uvjetno nazvano) problem taj što nas je s nekoliko nesvakidašnje dojmljivih prethodnih romana (''Dvori od oraha'' i ''Gloria in excelsis'') prilično 'razmazio', pa kad napiše zanatski korektan, tečno ispričan i vješto zaokružen no puno jednostavniji i manje kompleksan roman poput ''Freelandera'', čitatelj se osjeća pomalo razočaranim, a piscu prijeti etiketa rutinera. No, iako ne spada među njegova najbolja djela te ostavlja dojam 'kao da je napisan lijevom rukom', ''Freelander'' je ipak sasvim solidan uradak kakvoga bi vrlo rado mnogokoji domaći pisac potpisao. Ali ga, na svoju žalost, nije kadar napisati.

(Napisao Božidar Alajbegović, prosinca 2007.
objavljeno u Vijencu, br.362, siječanj 2008.)