U ovoj zbirci pjesama autorica problematizira realitet u odnosu na sve idealističke, sanjarske, povijesne pa i pseudopovijesne činjenice odnosno dogradnje, misli i djela koji se u realnosti uglavnom ne potvrđuju. Vertikalne i horizontalne mogućnosti svakog stanja uvijek su samo mogućnosti – malo je onog što pojedincu ostaje kao praktično životno iskustvo. Ipak, svi svjetovi kojim su nas učili pa kojima su nas često i naučili prostor su mogućnosti, u kojima, čini se propitujemo sve prije nego pamćenje: zavaravanje, bijeg, laži, otklone, vizije, nade, opstojnost uopće. Sazdan od svih autoričinih slutnji i znanja, poetski svijet Dorte Jagić ukupnost je svemira u kojem zvijezde ne uspijevaju dokinuti crnu rupu vremena. Poezija koja svojom upornošću nadrealnog, simboličnog i neočekivanog, ali dorečenog, pismenog i emocionalnog doživljaja pojedinca u svijetu ne treba senzacionalizam izvan riječi ni transparent kao poruku. Dorta Jagić ima povjerenje riječi i u vrijeme za osjećaj kao izvorište pjesme.

Dorta Jagić rođena je 1974. godine u Sinju. Filozofiju i religijsku kulturu diplomirala je 2000. g. na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Od 1999. bavi se kazališnom pedagogijom i režijom u studentskim kazališnim družinama. Osim poezije, piše dramske tekstove i kratke priče. Dosad je objavila zbirke pjesama 'Plahta preko glave' (1999), 'Tamagochi mi je umro na rukama' (2000) te 'Đavo i usidjelica' (2003).
Dobitnica nagrade «Goran za mlade pjesnike» za zbirku Plahta preko glave i nagrade «Balkan Grand Prize for Poetry» na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj 2007. godine.