Pregled posta

ENERVIRANA AUTORSKA GLAVA U STANJU NEKOG ČUDNOG BIJESA KOJI BI LUPAO VRATIMA I KRŠIO STAKLENE PREDMETE!


Uvodna napomena

Pismo koje slijedi poslao sam pred Božić na niz adresa i požnjeo, dijelom, neočekivane reakcije. I to je posljedica mog trapavog stila: mislio sam da pišem u ironijskom kodu, ali avaj, neki me shvatiše sasvim ozbiljno te mi sasvim ozbiljno poručiše:

1. da nikako ne prestanem pisati, za ime Boga!
2. da lektore valja cijeniti a ne kuditi, jer da dobar lektor zlata vrijedi!
3. da što se imam nervirati, kad dotična priča pohvaljena je!

Pak zaključih da je potrebna uvodna napomena.
A) Tekst koji slijedi pisan je u tonu zahepancije.
B) Uz to, valja priznati, u stanju nekog čudnog bijesa koji bi lupao vratima i kršio staklene predmete, jer ispadoh jezično-stilska budaletina.
C) Kad sam već zagnjavio, a neke i zbunio, pofutrat ću primjere (v. dolje, 1-15) kontekstom i komentarima.
D) Lektorici dugujem ISPRIKU za „in vitro fertilizirane rodilje“ (primjer iz izvornog pisma): greškom sam njoj pripisao ispravak u „umjetno oplođene rodilje“ – izmjena je moja.
E) Moj prijatelj Roman Simić Bodrožić, urednik izdanja o kojem je riječ, ispričao mi se za svoj dio propusta, pa se osobno ni na koga i ne ljutim. Simke, kad ćemo na cugu?
F) U javnom prostoru, međutim, i dalje obitava taj drekec od priče koji vapi za javnom dezinfekcijom.



23.12.2007.

Dragi prijatelji,

uz slatke želje za predstojeće blagdane, htio bih vas uveseliti jednim priznanjem.

Naime, komplimenti o mom tzv. „književnom stilu“ (koji, vele, donosi stanovitu draž mojim inače dosadnjikavim i staromodnim postmodernističkim pisanijama) zapravo su rezultat jedne obične knjižarsko-marketinške manipulacije i kao takve nemaju puno veze sa stvarnošću. Shvatio sam to danas. Puklo mi je pred očima. Nepojmljiva je bila moja naivnost, dragi prijatelji! I nepojmljiva taština koja me navela da povjerujem klimavim komplimentima. Kad samo pomislim da biste mogli pomisliti, brrrr… da sam svjesno sudjelovao u ovoj raboti… Dođe mi da si presudim kuhinjskim nožem.

Evo kako je bilo. Kupio sam jučer tzv. „Najbolje hrvatske priče 2006.” u izboru Miljenka Jergovića, u namjeri da knjigu poklonim jednoj prijateljskoj duši u dijaspori. Otvorim knjigu, poželivši se još jednom osladiti predgovorom izbornika Jergovića, napose odlomkom u kojem dirljivim riječima govori o mojoj priči. Pomislih: Bog te blagoslovio, dragi kolega! U ovoj incestuoznoj sredinici, nas dvojicu ne vežu ni neki bliski prijateljski, ni rodbinski, ni protuuslužni odnosi, a ti ipak sudiš pozitivno, nezavisna dušo!

Strašna li nesporazuma. Zalistam knjigu palcem u potrazi za predgovorom, no oko mi zapne baš na mojoj priči - pa krenem čitati. I dođu meni suze ganuća, jer vidi-vidi kako sam ja to fino… I zbuni me jedno naročito fino mjesto, jer ne sjećam ga se, brate… I upalim računalo da provjerim jesam li ja to doista tako… Ukratko: to nije moja priča. Dobro, jest moja, ali stilska politura je bez sumnje djelo neke nadarene lektorske ruke. Četrdesetak odličnih a tako diskretnih intervencija na 12 stranica teksta, to je priči dalo onaj presudni, fini šlif koji odlučuje o ukupnom dojmu! A izvorni tekst odjednom se pokazao u svojoj objektivnoj bijedi. Turobna istina glasi: taj moj takozvani „književni stil“ zapravo je plod lektorskih intervencija.

Uvjerite se sami. Donosim pregršt najkreativnijih rješenja, a izostavljam naoko manje važna (kao što su uklanjanje ili dodavanje stilski obilježenih zareza, još neke izmjene stilski obilježenog poretka riječi, dodavanje trotočja umjesto točke, izostanak kurziva koji obilježava unutarnji monolog i tsl.). Na prvom mjestu uvijek navodim lektorsko kao bolje, a potom moje izvorno „rješenje“. Slučaj pod brojem 9 pokazuje koliko sam ja, zapravo, ne samo stilski nego i naratološki imbecil.


1
- lektor: „VIDJELA JE DA, kad bi malko spustila glavu, u nekadašnjem predjelu struka ima zastrašujuće glomazan trbuh…“

- autor: „VIDJELA JE, kad bi malko spustila glavu, da u nekadašnjem predjelu struka ima zastrašujuće glomazan trbuh…”

Komentar: Značenje se tu promijenilo, trbuha mi glomaznog! Usporedi: „Shvatila je, u ponedjeljak, da ostaje bez novaca.“ (=u ponedjeljak je shvatila) „Shvatila je da, u ponedjeljak, ostaje bez novaca.“ (=u ponedjeljak će biti dekintirana).


2
- lektor: „a to će reći da Aleksandra je nježna, ranjiva palčica, I TKO JE TU NE BI ŠTITIO I NUNAO?“

- autor: „a to će reći da Aleksandra je nježna, ranjiva palčica, I TKO TU ŠTITIO I NUNAO NE BI?”

Komentar: Nestala je ona šenoinska fraza („i tko tu kliko ne bi: Zagreb grade, silni moj!“, tako nekako), a time, usput, i ono „tu“ ostaje malo visjeti u zraku, ćutiš li, štioče?


3
- lektor: „Darko u ritmu baseva lupka palcem po volanu i POLAGANO pleše koljenom.“

- autor: „Darko u ritmu baseva lupka palcem po volanu i SITNO pleše koljenom.“

Komentar: Koljenom sentiš plesati, što da ne? No više mi bijaše stalo do AMPLITUDE pokreta, a manje do njihove dinamike.


4
- lektor: „Pod hermetičnom ljuskom NETKO NEPOZNAT siše snagu i razvija nožice.“

- autor: „Pod hermetičnom ljuskom NEPOZNAT NETKO siše snagu i razvija nožice.“

Komentar: Nestala je ona krležijanska fraza („Nepoznat netko donio je jesen u moju sobu“, tako nekako). Koja fraza, mislio sam i pogriješio, ritmički zvoni u svakom hrvatskom uhu na hrvatskoj glavi...


5
- lektor: „Valovi straha su se NEKIDAN PODIGLI, kad je frendica na kavi razrogačila oči“

- autor: „Valovi straha PODIGLI su se NEKIDAN, kad je frendica na kavi razrogačila oči“

Komentar: Ti valovi straha spominju se već u prethodnoj rečenici. Da su se PODIGLI, to je dakle stara stvar (rema), a da se to dogodilo NEKIDAN, to je novo (tema). Zato sam NEKIDAN valjda šutnuo na naglašeno mjesto, pogotovo što se na tu riječ nadovezuje zavisna vremenska.


6
- lektor: „U maglici nekog čudnog bijesa, Saška pomisli: – URBANISTI bez muda. Investitori svinje. Stanari ovce. Dječje rublje i pršut u prašini prometa, spušteni kapci, parking nasred pločnika. Dječjim kolicima tu prolaza NEMA. Istočnoeuropski PRIMITIVNI LOOK. Pomisli Saška. Ali na putu od misli do riječi bijes je ispario, glas je kao uvijek bio tih i baršunast: – Vidi, Darkec, PRIMITIVNI LOOK… Malo nježnije vozi u zavoju, ljubavi, daj…

- autor: „U maglici nekog čudnog bijesa, Saška pomisli: URBANISTI bez muda. Investitori svinje. Stanari ovce. Dječje rublje i pršut u prašini prometa, spušteni kapci, parking nasred pločnika. Dječjim kolicima tu prolaza NEIMA. Istočnoeuropski PRIMITIV-LOOK. Pomisli Saška. Ali na putu od misli do riječi bijes je ispario, glas je kao uvijek bio tih i baršunast: – Vidi, Darkec, PRIMITIV-LOOK… Malo nježnije vozi u zavoju, ljubavi, daj…

Komentar: Crticom se u ovom izdanju označava početak upravnog govora. Pa ispada da Saška nesvjesno govori naglas. Što je zgodan prilog njenoj karakterizaciji. NEIMA je valjda arhaično, i dio je Saškine trudničke epopeje, možda stilski promašeno, ali svakako obilježeno, dakle nije tipfeler. PRIMITIV-LOOK je interna zezancija arhitektice Saške i njenog Darkeca: PRIMITIVLUK pretočen u urbanu spiku tj. speling.


7
- lektor: „njihao je doktor Klasnić […] SVOJOM VELIKOM, enerviranom glavom”

- autor: „njihao je doktor Klasnić […] SVOJU VELIKU, enerviranu glavu”

Komentar: Glava doktora Klasnića potpuno će se osamostaliti nekoliko rečenica kasnije („njihala se enervirana glava, odajući enerviranu misao:“), zato sam valjda i na ovom mjestu puknuo takvu konstrukciju. Pa sada čupam kosu i njišem svoju veliku enerviranu glavu na tankom autorskom vratu: zašto nisam inzistirao na autorizaciji teksta? Jer se nisam sjetio da postoje lektori.


8
- lektor: „Vi ste ARHITEKT?”

- autor: „Vi ste ARHITEKTA?” (=soc-birokratski doktorov žargon)

Komentar: Ovo je, molit ću lijepo, najbolji dokaz da srbizmi (hrvatizmi, germanizmi…) u stilističkom smislu KAO TAKVI ne postoje. Uvijek su još nešto drugo. U ovom slučaju, oblik ARHITEKTA je dio soc-birokratskog žargona doktora Klasnića. Uostalom, veleštovana lektorska snago, ne bi se meni nikad omaknuo srbizam PO SEBI, kristebožečuvajnasodzla!


9
- lektor: „Čudno, pomisli Saška, porodništvom se uglavnom bave ljudi koji sami nikad ne rađaju. Neko vrijeme IZ GLAVE NISAM MOGLA ISTISNUTI jednu prostu, grubu i nelijepu SLIKA. Pokojni predsjednik leži raskrečen na stolu za rađanje i tiska u mukama.“

- autor: „Čudno, pomisli Saška, porodništvom se uglavnom bave ljudi koji sami nikad ne rađaju. Neko vrijeme NIJE SE DALA IZ GLAVE ISTISNUTI prosta jedna, gruba i nelijepa slika. Pokojni predsjednik leži raskrečen na stolu za rađanje i tiska u mukama.“

Komentar: U borbi s pasivom, koji, priznajem, nije u DUHU hrvatskog jezika (ali jest u njegovu TIJELU aliti KORPUSU, usp.: „Ne dam se ja zajebavati!“), lektorska snaga se malo zapetljala. Pa se Saška, književni lik, odjednom prometnula u pripovjedačicu koja se u prošlom svršenom vremenu osvrće na vrijeme radnje. I usput gubi moć deklinacije pridjeva („nelijepu SLIKA“).


10
- lektor: „Molim te, čuješ!?”

- autor: „Molim te, čuješ!”

E, čuješ, ovo stvarno…


11
- lektor: „vidjela bi kroz balkonska vrata stambenu košnicu, i PROZORSKA SAĆA“

- autor: „vidjela bi kroz balkonska vrata stambenu košnicu, i PROZORSKA SAĆA“

Komentar: Lektorska glava tu čačnula nije, a trebala je. Jer autorska je glava zbirnu imenicu „saće“ još jednom pretvorila u zbir (kakti: saće - saća). Treba da bude: „PROZORSKO SAĆE”.


12
- lektor: „stanje nekog čudnog bijesa koji bi lupao PO VRATIMA i kršio staklene predmete“

- autor: „stanje nekog čudnog bijesa koji bi lupao VRATIMA i kršio staklene predmete“

Komentar: PO VRATIMA lupaju zarobljeni, a VRATIMA slobodni ljudi. Lektorica je pravilno zamijetila da se Saška nalazi u zatvorenoj prostoriji (doduše, sama ih je zaključala), ali je previdjela da Sašku hvata nedjelatni bijes koji se ne odnosi na konkretna vrata…


13
- lektor: „– Sašaaaa! Oduvijek su žene rađale kako su rađale! Patnja to je, tu mrdanja nema! U Bibliji piše! A ja skidam kapu, jer patnju POŠTUJEM“

- autor: „– Sašaaaa! Oduvijek su žene rađale kako su rađale! Patnja to je, tu mrdanja nema! U Bibliji piše! A ja skidam kapu, jer patnju POŠTIVAM“

Komentar: Tu je na djelu žargon oca. Naglasak je na drugom slogu (poštIvam), dok „pOštujem” ima drugi naglasak, pak se mijenja i ritam. Ako tatek baš mora književno, ondak bi mu u usta rađe metnul ovak: „jer poštujem patnju”.


14

- lektor: „na posljednje zagrijavanje pred finalni okršaj. Vitezovi hrvatskog sporta pred FINALNIM OKRŠAJEM.“

- autor: „na posljednje zagrijavanje pred finalni okršaj. Vitezovi hrvatskog sporta pred FINALNI OKRŠAJ.“

Komentar: Tu se, u širem kontekstu, višekratno ponavlja isti postupak: pripovjedačev izvještaj + ista formulacija u kurzivu (= medijski napis/izjava). Zato taj „finalni okršaj“ treba da ostane takav, iako bi se o prijedlogu „pred“ dalo diskutijerati.


15
- lektor: „curi UNEPOVRAT”

- autor: „curi U NEPOVRAT”

Curi život, curi UNEPOVRAT, dragi prijatelji, te mi ne preostaje drugo nego što prije povući konzekvence i potražiti drugu zanimaciju. Živjeli!


P.S. Tri napomene za povjesničare književnosti. 1. Na predstavljanju Jergovićeva izbora sredinom 2007. čitao sam ulomak svoje priče u kojem je lektorskoj sili očito bilo ponestalo koncentracije pa nije bilo ni većih intervencija. Tako sam previdio istinu i još pola godine poživio kao „pisac“. 2. Ako je komu do naslađivanja mojim književnim posrnućem, neka posegne za integralnom, stilski debilnom verzijom priče u ranije objavljenoj skupnoj zbirci „Slobodan udarac” (Fraktura 2006). 3. Fraktura je također bila angažirala lektorske snage; one su, međutim - iz nemara ili nesposobnosti - uglavnom ostavile moja nemušta rješenja, samo što su „porod” (ključnu riječ u priči) na svim mjestima promijenile u „porođaj”, bez konzultacija. Vidjevši tu rabotu, zaprijetih Serdareviću ubojstvom. Dakako, bio sam u zabludi: Serdarevića bi valjalo kazniti iz drugog razloga. Naime, da je onomad angažirao ozbiljne lektorske snage, vjerojatno bih se ranije bio otrijeznio.

napisao Svjetlan Lacko Vidulić