Pregled posta

U srijedu, 30.1.2008. u ArtNet klubu, Preradovićeva 25, Zagreb, s početkom u 19:00 sati, održat će se promocija knjige njemačkog autora Saida: "Zvijer koje nema - bestijarij".

Knjigu će gorljivo predstavljati Boris Beck i Darija Žilić, o izazovima prevođenja ovakvog djela govorit će Štefica Martić, a Saidove poetske minijature, koje je kritika u Njemačkoj proglasila "najvećom, višom ludosti kakva već dugo nije viđena i zvjezdanim trenutkom književnosti" iz svega će glasa, koliko ga grlo nosi, čitati neponovljivi Vili Matula.

O KNJIZI :

SAID: 'ZVIJER KOJE NEMA'.
Bestijarij, poetske minijature
Naslov originala: „dieses tier, das es nicht gibt. Ein bestiarium“
S njemačkog prevela: Štefica Martić
Urednica: Nela Milijić
Izdavač : Aora Naklada
Broj stranica: 86
Uvez: Meki


Said je pseudonim Iranca rođenog 1947. godine u Teheranu, koji je kao sedamnaestogodišnjak došao na na studij u Njemačku i u njoj zauvijek ostao.
Osamdesetih godina Said počinje pisati i objavljivati na njemačkom jeziku pa je tako danas njemački književnik i svojedobno (od 2000. do 2002.) prvi stranac na mjestu predsjednika njemačkoga P.E.N.-centra.
Said piše poeziju, prozu, radiodrame i dobitnik je više uglednih književnih nagrada, od kojih je najnovija Goetheova medalja u 2006. Djela su mu prevedena na više jezika.
Za svoj politički angažman i osobno zalaganje za progonjene i zatočene književnike odlikovan je medaljom Hermanna Kestena.

Od knjige Franza Bleia 'Bestiarium der Literatur (Književni bestijarij)' iz 1920. god. ta je neobična zoologija postala posebnom književnom vrstom. Said ponovno oživljava žanr i stvara duhoviti, katkad gotovo nadrealistički panoptikum koji obiluje porugom, satirom i erotikom. Na svome je Bestijariju Said radio punih jedanaest godina, a kad se 1999. godine knjižica najzad i pojavila, kritika ju je proglasila najljepšom, višom ludošću kakva već dugo nije viđena, i zvjezdanim trenutkom književnosti.
To je mali, ironični leksikon sa 74 životinjska portreta, ponekad i izmišljenih životinja, koji se nerijetko pretvaraju u apsurdno-duhovite, nadrealističke sličice. Kratkim poetskim konstatacijama o osobinama, ponašanju i navikama pojedinih animalnih bića Said stvara alegorijske psihograme koji ne skrivaju povezanost s ljudskim ponašanjima i postojećim društvenim, umjetničkim i političkim prilikama.
S malo i precizno odabranih riječi Saidu polazi za rukom upečatljivo i točno karakterizirati svoje figure - koje se od albatrosa i bakalara, preko mukarine i murine nižu sve do zebre i žirafe - i čitatelju podastrijeti skurilni svijet od jezika, ljubavi i političkog zbivanja: tri teme oko kojih se vrti njegovo djelo, za kojima stalno poseže i s kojima se znalački poigrava.
Tako se kod Saida dupin neprestano smije i čovjek bi gotovo mogao pomisliti da se tu radi o nekom japanskom proizvodu;cvrčak uopće ne cvrči; on samo pili sunce za hladne zimske dane, jež se već godinama bavi uvođenjem reda u gradski promet i kompostiranjem dvonožaca; a papagaj u pravilu služi kao akustičko ogledalo; zbog toga svaki diktator posjeduje po jedan raskošni primjerak.

Sadržaj:
Kroz 74 ironična portreta životinja, što postojećih, što izmišljenih, perzijsko-njemački liričar SAID nam najviše govori o nama samima, o gorko-slatkom životu i društveno omeđenim putanjama kojima hodimo, o katkad začudnim, a katkad prepoznatljivim osobinama koje posjeduju njegovi animalule, mukarina ili baran, a koje manje ili više obradovani prepoznajemo kod sebe samih ako su poželjne, ili bismo ih rado pripisali drugima, ako baš i nisu.
Nešto bismo zasigurno i htjeli naučiti od njegove bestijalne menažerije: od mačke koja, eto, možda niste znali, tiho i neprimjetno ispraća kovčeg svoje vlasnice, a nakon toga, preko oglasa s fotografijom, traži novoga gospodarčića i dotad se tješi likerom od malina; od albatrosa, koji se nikad ne ispričava i nikoga ne moli za naklon.
Saidov je magarac stoički humanist i izučava algebru, pijetlu je hijerarhija sveta, osim ako upravo ne sluša Leonarda Cohena, a podnoktna uš, ako se pravovremeno ne suzbije, kroz nožne prste isisava čovjeku mozak - i takva žrtva onda često postaje općinski političar. Poznato?
Kad je pirana u nevolji, utočište nađe kod kanibala, zebra izbjegava ulični promet i mrzi uniforme, dok zec svoju lošu savjest s vremena na vrijeme smiruje stranom valutom. Korisno je znati da je albatros nekada bio protestant, a da danas više ne želi imati ništa ni s državom ni s crkvom, no da se i pored toga pridržava službeno propisanog ograničenja brzine.


O prevoditeljici:
Štefica Martić, rođena 1945. u Derventi, diplomirala je opću književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kao slobodna književna prevoditeljica živi i radi u Zagrebu. Uvijek joj je, kaže, najdraža posljednja knjiga koju prevodi, ali ne manje ni 'Dječje priče' ili 'O čitanju i pripovijedanju 'predragog joj Petera Bichsela, 'Čarobno drvo' Petera Sloterdijka, 'Medeja' Christe Wolf, 'Gospođica Stark' Thomasa Hürlimanna, 'Tišina je šum' Juli Zeh ili Saidov 'Bestijarij'.