KRITIKA : Svjetlana Gjoni – 'Nula Nemo' (V.B.Z., Zagreb, 2007.)


Pišući o romanu 'Nula Nemo' - ovogodišnjem dobitniku V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman - neki su se kritičari već upustili u špekulacije o tome kako etablirani pisci zaobilaze taj natječaj jer ne žele biti poraženi od 'potpunih ili poluanonimaca i debitanata'. Pritom međutim zaboravljaju kako je ovogodišnja pobjednica natječaja – Svjetlana Gjoni – ustvari prva debitantica u šestogodišnjoj povijesti te nagrade (prošlogodišnji je laureat Hrvoje Šalković prije osvajanja nagrade već imao iza sebe dva objavljena romana, iako su ga neki i unatoč tome smatrali i nazivali debitantom, a ni ostali laureati – Koščec, Mlakić, Špišić, Nura Bazdulj-Hubijar - nisu bili debitanti). Mišljenja sam da je takva situacija ustvari posljedica okrupnjavanja nakladničke scene dok su priče o taštini etabliranih pisaca zbog koje oni navodno izbjegavaju taj natječaj, potaknute estradizacijskim motivima.

Za razliku od prošlogodišnjeg pobjednika Hrvoja Šalkovića, Svjetlana Gjoni ustrajava u samozatajnosti u intervjuima, iz kojih je moguće saznati tek kako se radi o umirovljenoj profesorici iz Zagreba. No, i bez poznavanja tog podatka čitanje njezinog romana asocira upravo na školska predavanja koja se, kao što se još dobro sjećamo, gotovo u pravilu sastoje od nizanja prevelike gomile uglavnom nevažnih i suvišnih informacija. Nažalost, od slične boljke - koju bismo mogli uvjetno nazvati nekakvim 'sindromom hrvatskog prosvjetnog sustava' - pati i njezino pisanje. Istina, rukopis otvara intrigantna situacija s lešom muškarca odjevenog u žensku odjeću u poplavljenu stanu, no takav je kriminalistički motiv tek zamašnjak (pre)opširne priče o životima triju žena izloženima u zapisima koje policija pronalazi kod žene koju zatječu u spomenutu poplavljenom stanu. Čitatelj tako ustvari prati policijski prijevod rukopisa romana kojega, na nagovor kćeri Ire, piše njezina majka Maša, razlažući u njemu osim svoje i kćerine, još i životnu priču vlastite majke, a Irine bake, Ane Vasiljevne.

Radi se o rukopisu prepunom asocijativnih digresivnih bljeskova koji razbijaju linearnost narativnog toka odvodeći često priču u sasvim nepredvidljivim smjerovima, što u početku zna biti intrigantno ali nakon nekog vremena počinje zamarati, posebno kad tematski primat preuzmu financijski mešetari, mafijaši i perači novca. Roman je pisan tzv. svakodnevnim, razgovornim jezikom, a osim Mašinog pripovjedanja u prvome licu, autorica pripovjednu palicu nerijetko predaje i Mašinoj kćeri Iri – studentici slikarstva u Beču - iznoseći u obliku upravnog govora neke dionice ispričane njezinim glasom, a koji rukopis osvježava elementima govora ulice, žargona i slenga.
Priča je i prostorno i vremenski vrlo razvedena; brodeći različitim prostornim i vremenskim koordinatama (od logora u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata, preko poslijeratnog SSSR-a pa sve do Zagreba osamdesetih godina i ovodobnog Beča) autorica razlaže tri životne priče ali i opisuje različite socijalno-društvene i političke sisteme (rigidni sovjetski spram nešto blažeg, bivšeg našeg jugo-socijalizma, te turbulentna, tranzicijska Hrvatska i blagostanje suvremenog Beča), kao i raznolike životne stilove (umjetnosti i slikarstvu posvećena Ira, hedonizmu i narkoticima sklon homoseksualac Venio, intelektualno znatiželjna Maša, vulgarni materijalistički pragmatizam Katarine i Lojza). I inače vrlo razvedeno pripovjedanje autorica još dodatno garnira brojnim esejističkim razmatranjima mnogih tema poput suvremenog slikarstva, umjetnosti i književnosti, zdravstvenog i obrazovnog sustava ili popularne kulture osamdesetih godina, uz vrlo česte i brojne citate, i to uglavnom ruskih pisaca (najčešće Nabokova). Sve to nije bez šarma, a Svjetlana Gjoni osim velike načitanosti i upućenosti u npr. filozofiju i suvremenu kulturu ali i umjetnost nekoliko prošlih desetljeća, pokazuje i da vrlo pozorno, širom otvorenih očiju i vrlo kritički promatra svijet oko sebe.

Međutim, antiklimaks otvorenog kraja priče prilično je kontraproduktivan, a i autoričina tvrdnja iz tzv. bilješke o piscu gdje kaže kako je 'napisala roman jer je inače stalno prekidaju dok govori' u rukopisu nažalost također pronalazi uporište. Roman bi naime ostavljao puno bolji dojam da je autoricu i pri pisanju tu i tamo netko prekinuo - time naravno mislim na strogog urednika - koji bi građu očistio od čestih ponavljanja i brojnog suvišnog materijala koji je zagušio i onako prelabavo postavljenu fabulu za koju čitatelj nakon nekog vremena gotovo potpuno gubi zanimanje. Ukratko, Svjetlana Gjoni svakako ima što za reći, a sad joj preostaje naučiti na koji to način - uz prešućivanje manje bitnog i suvišnog - pisanim putem dojmljivo, pregledno i zanimljivo uobličiti.

(Napisao Božidar Alajbegović, studeni 2007.
objavljeno u 'Bibliovizoru' 3.programa Hrv.radija)