kako sam odlučila prestat ić na faks
|
mogla bih napisati ovaj post iz milijun perspektiva ili razložiti stvari objektivno ili subjektivno ili nabrojati u retrospekciji sve što me nagnalo svaki pojedini trenutak zapiknuti na pano (a ima ih par velikih i znam točno koji su) prisjetiti se svih spika oko toga (a bilo ih je mnogo nenabrojivo mnogo) ali hajde da samo izbrijem nešto rendm. skupljalo se to i skupljalo. svo vrijeme dok sam bila tamo. volim svoj faks. mrzim svoj faks. volim svoj faks. mrzim svoj faks. ma u realnosti- trijezne glave- naučio me puno toga (skroz nenamjerno jer je sam po sebi vrlo loš i ništa ne učiš tamo, nikakav izvor ničega, mislim da je možda čak najlošija obrazovna ustanova u krugu neznamkojem ali se sve to jako zataškava i prikazuje vrlo izdistorzirano, kompas totalno poremećen, ma ukratko, sve što učiš, sam učiš sa strane) i na tome sam vječno zahvalna, kao da mi je dao hrpu alata pomoću kojih se sad mogu izražavati, za koje prije nisam ni čula, od raznoraznih programa, ideja, likovne pismenosti i tako dalje, ali... to je to, ta voda je protekla ispod mosta. sad je vrijeme za iskoristit te alate. ja. kako želim. a ne oni, kako žele da želim. što je najbolje, tako sam hladno i trezveno to sve primjetila da me nije ni okrznulo. to je sve i zato što se nikad nisam se poistovijećivala s ulogom toga što studiram niti mi je to bila brija niti sam se ikad zapravo htjela bavit s time. uvijek je bilo nekako- marginalno. nemaš se s čim razočarat. ono, radim ovo, radim ono, fora mi je sve to, volim gledat te pizdarije po netu, ali kad sama trebam nešto isproducirati, zapravo bi se stoput radije bavila s nečim drugim i nije mi neka špica, neizbježna neugodnost. masu sam više uživala u filozofijama i građenju priča oko stvari nego u samim stvarima. a čini mi se da, dizajn jebiga, se na kraju dana svede na stvari. i da dizajn jebiga, nije do it yourself kultura da nije open source dijeljenje znanja nego da je zakucavanje u domene autorska prava, tržišne tekovine, elitizam, minimalizam, norme, hladne bezdušne dizajnerske skice (što je prijateljica kolegica car-je-gol primjetila) i da se baš zato potpuno gubim u tome jer pokušavam isfurat neku svoju briju pod dizajnersku ali jednostavno ne prolazi i sa svojim razderanim platnenim ruksakom, izlizanim martama, anarhističkim antikapitalističkim antiglobalističkim otkucajima srca (koje ovi nanjuše kao morski pas mengu) i opranom bocom od gustog soka iz koje vodu pijem, nisam pripadnik tog plemena, nemam nijednu njihovu boju. štoviše moje ratničke farbe su iz neprijateljskog kampa. hrpa ljudi oko mene koji me dobro poznaju su to već prije vidjeli ali ja sam uvijek imala neke ideje o tome kako ne možeš definirati neko područje tako striktno i onda reći- nisam za ovo ili- ne sviđa mi se ovo kad sve ima toliko nijansa i pristupa danas u svijetu da možeš zapikirati nišu koja god ti srcu paše, ili stvoriti svoju ili unositi promjenu u postojeće stanje. prosvijetliti ih, dematerijalizirati... ali kad većina ljudi ima neki stav o nekoj stvari, kao što je primjerice stav o tome što produkt dizajn jest- proizvodi masovne potrošnje usklađeni s tržišnim potrebama, (estetski izbrušeni i promišljeni do iritantne sterilnosti), onda se to lagano počne primati kao neka generalna definicija toga, to je ta energija kolektivne svijesti koja roka i kaj ti sad tu briješ, boriš se protiv vjetrenjača sam u sebi i nitko to ne vidi osim tebe kad se ne reflektira i šta sad, sam sebe mučiš. a stavovi koji su oprečni takvoj stvarnosti unutar takve stvarnosti ne kotiraju baš dobro. kad je sve što prezireš i sve što ti se gadi i sve što ne želiš radit točno ono što je generalna percepcija onog što radiš, nije najugodnije. mislim zvuči zabavno i revolucionarno i sve, ali je jebeno naporno. ko tu koga povlači poteže, kome farbaš oči, tko točno nateže vodu na čiji mlin, nezgodno je. čemu. mene je počelo bit sram što to studiram jer sve više shvaćam koliki je jaz između generalno prihvaćene pojmovne definicije samog tog područja i cijelog izražajnog spektra koji ga okružuje i mojih osobnih preferencija. to su neke realne opipljive stvari, koliko god ti izbrijavao da nije tako, neki pokazatelji koji strše i koji te bodu u oči i koji te jebu. i mislim si... a jebiga, čemu komplicirat, nisam za to. tako se to nekad dogodi u životu. toliko toga sam si mislila u zadnje vrijeme. toliko je bilo rendm utjecaja na moj život koji su bili tako sitni i nezamjetni a tako odlučujući. ma, ne želim pričati o dizajnu i tome što on jest jer koji kurac (svaki faks je zapravo svoja katedra jer su sve energije i koncepti koji se predaju dalje profiltrirani kroz ljude i njihovo viđenje stvarnosti, pa tako i kroz moj faks i njegove ljude, a bilo ih je sjajnih, ali trenutno mentorstvo koliko god to bili slatki i dragi ljudi me nuklearno zagađuje i potpuno ograničava u djelovanju. ma isuse jedva čekam odjahat svojim umjetnicima...), niti o tome što ja jesam i kako se to sve sukobljava jer opet, koji kurac tko to točno, želim samo da mi bude fino i toplo i ugodno u skorijoj budućnosti. za ovu dalju brinut ću kasnije. baš osjećam da me nešto vodi, da me nešto drži za ruku i pokazuje mi gdje da skrenem. a peru me takve energije koje nemaju veze samnom. to sve kako se sudbina slaže kao da u meni pokreće neki domino efekt, kockice se slažu same od sebe, ja samo promatram i vidim sebe kako više nisam na tom faksu. tako, eto, desilo se. valjda se nešto poriješavalo i sad mogu ić dalje. i baš sam jako sretna zbog toga. budućnost je opet uzbudljiva, guli se pred mojim očima, trga kao zrela naranča i pruža mi sokove. takvo olakšanje, ne mogu vam opisati. takvo oslobođenje. znati da je najbitnije bit sretan, bez obzira na sve pizdarije i imati snage dopustiti si da budeš sretan, bez obzira na sve pizdarije, jer znaš da je to najbitnije. pa isuse. danas koliko god je bio fejl dan toliko je bio i odličan jer me prešaltao na potpuno neke nove kolosjeke. ta nikad ne bi se ništa mijenjalo da nije loše zavapiš za bogom tek na koljenima mora te nešto baš jako izjebat u mozak da bi se predao otpustio grč i reko- ma nek te voda nosi velik je svijet, mala sam ja zavalit ću se u ovu struju i neka radi što joj je drago (preko mene)... i onda je tako ugodno i pravo. studirat ću ono što zaista i volim dogodine, o tome nekom drugom prilikom, dotad malo izbrijavat svašta i to je to! p.s. mislim da je to što sam bila jako tužna u životu zbog tužnih stvari koje sam proživjela, s kojima sam bila suočena.. nekad se sjetim tih trenutaka i toliko ih jasno vidim, svaki detalj. neke stvari koje primim u ruke kao da me odmah odmah teleportiraju u te trenutke, vizije me izšoraju. i onda u toj perspektivi, eee, ništa nije važno ljudi, čak ni smrt čak ni smrt kao da sam prošla kroz vrata percepcije života i smrti zbog tih najvećih stvari na rang ljestvici života stvarno naučiš da nijedan mangup nije dostojan, nijedna stvar, tebe. samo ti si samo sa sobom.. to sve me oslobodilo da budem sretna ostatak života imam osjećaj da mi nitko ništa ne može reć prenijela sam jebački težak bodljikav križ na brdo zaslužila sam što god mi srce želi, što god ostatak života (a i potpuno mi je jasno da su svi isto zaslužili, da smo rođeni zaslužni.. samo možda nisu osvijestili. možda nemaju taj osjećaj potpunog oslobođenja. karte u ispunjenje želja. odsad nadalje nemaš više šta za učit, sad se samo možeš igrati) a sve i je igra. takva ogromna kozmička šala... a mama mi je uvijek govorila (ona je isto Znala) da nikad nitko se ne smije prema meni ponašati nekako kako mi ne paše, da me moraju držati kao kap vode na dlanu, da čak i ako sam ubojica i pobila hrpu ljudi da imam svoja prava i da me nitko ne smije tretirati išta drukčije zbog toga da sam prvenstveno ljudsko biće a to je najuzvišenije nešto. ljepše je ona to sročila to mi je tako prekrasno i moćno- čak i da si ubojica (tako je rekla ja mislim jer je to primjer nekog prema kome je najteže imati milosrđe) (a zanimljivo je da samo kad o sebi tako razmišljaš te oslobodi i da prema drugima tako razmišljaš, ne ide obrnuto, kao legić koji naopačke ne sjeda) tog se sjetim uvijek dok mi xy neš prisere i ne dam se zajebavat, nikad, čak i ako sam kriva, jer to što sam kriva ne znači da me moš zajebavat. jednom (bome prvi i zadnji put) se nešto derao tako i rekla sam mu- nikad pa i da sam zaratila jednu polutku zemlje protiv druge se ne smiješ tako ponašati prema meni ovo je prvo i jedino upozorenje, iduću put neću imati toliko razumijevanja nego ću uzet stvari i otić, ne moram slušat ovo (ne moraš slušat ništa povišenog tona..) (stvarno sam topla i nježna i puna razumijevanja uvijek, ali me neke naočigled male stvari mogu nagnati na veliku promjenu kursa) i stvarno sam kadra u svakom trenutku, sjedim na rubu stolca ustat i otić, potpuno hladne glave, jer ne prihvaćam tuđu ljutnju. tuđe hinjenje moći. nisi moćan, ako ne razumiješ da je drugo biće najvrijednije što postoji, najnemoćniji si i najjadniji... ne da mi se, jednostavno je stvar lijenosti tek kad osvjestiš poštovanje prema sebi, imaš pravo poštovanje prema drugima. to je jedini način.. Jednog je dana Buda šetao kroz selo. Vrlo ljutit i nepristojan mladić mu je prišao i počeo ga vrijeđati. “Ti nemaš pravo poučavati druge”, uzviknuo je. “Glup si kao i svi ostali. Ti si obična varalica!” Buda nije bio uznemiren ovim uvredama. Umjesto toga, upitao je mladića: “Reci mi, ako nekome kupiš poklon, a ta ga osoba ne uzme, kome taj poklon pripada?” Mladić je bio iznenađen tako neobičnim pitanjem te je odgovorio: “Poklon bi pripadao meni jer sam ga ja kupio.” Buda se nasmijao i rekao: “To je točno. Ista stvar je i s tvojom ljutnjom. Ako postaneš ljut na mene i ja se ne uvrijedim, ljutnja se vraća natrag tebi. Tada si ti taj koji postaje nesretan, ne ja. Sve što si učinio je da si povrijedio sebe. Ako želiš prestati povrijeđivati sebe, moraš se riješiti ljutnje i postati pun ljubavi. Kada mrziš druge, ti postaješ nesretan. Ali kad voliš druge, svi su sretni.” |
