zanimljivo jučerašnje iskustvo šaltanja perspektive i bivanja promatračem
|
toliko sam posteva napisala i zbrisala u zadnje vrijeme, nadam se da ovaj neće biti jedan od njih. to je zato što sam imala hrpu negativne inspiracije u zadnjih tjedan dana i onda kad ju ispoljim mi se ne sviđa jer je potpuno negativna onaj tip frustracije koji te tjera da opereš nešto ili nekoga ali čisto iz ega jer ti je u nečijoj šaci sad kad sam izašla iz šake, nadam se da ću imat trevezniji pogled na svijet i da ću znati u čemu je stvar. već sam jučer izašla iz šake jer mi je toliko dopizdilo biti u frustrama i svijetu da nisam mogla više. svako raspoloženje prođe kroz max dva i pol dana to je bilo raspoloženje zaljubljenosti koje je meni osobno vrlo naporno i baš me izbaci iz kontrole šusne me i ja se zavrtim i pokušavam nać balans ko luđak na vrapčanskoj tratini da, stala sam na loptu, ujutro, obavila sam hrpu praksi i pizdarija da me vrate u prirodno stanje, samo prirodno cijeli dan i stvarno, dignut si možeš sam energetski nivo i perspektivu, znaš kak e i navečer sam opet bila suočena sa situacijom istom kao i pred par dana ali ovaj put iz potpuno nove perspektive i bilo je to tako otriježnjavajuće i nevjerojatno zanimljivo iskustvo. bila sam promatrač. baš sam bila promatrač svega i sebe i svega što se događalo u meni, svih senzacija, prolaznih neugoda, neuroza, uzbuđenja, lupetanja srca, ali sam sve promatrala kao da sam ledila iznad svoje glave a da su sve ove emocije bile samo žičice koje iz mene vire dolje i nešto se nabrijavaju elektronski skakuću tu i tamo u trenutku kad sam odlučila postati promatrač (a to je nešto što ti i dođe iznutra kao prostor u koji se odlučiš zavaliti ali nešto i što puko možeš odlučiti u bilokojem trenutku), sjećam se da sam pomislila- ajme, pa ovo je potpuno oslobađajuće a ja sam vidjela sve potpuno jasno. on koji mi je bio potpuna enigma, kog nisam mogla skužiti gledajući iz svojih telećih očiju je odjednom postao sans-serifno 32-point crno slovo na bijelom papiru, jasno kao da sam ga sama crtala a ja- nisam govorila iz emocije i nisam se onda mogla ni kriviti ni vrednovati (kao ono kad impulzivno naglašeno nepromišljeno djeluješ i kasnije si misliš a možda sam se malo preduhitrila), ali u isto vrijeme sam savršeno govorila iz emocije bez ikakvog suzdržavanja, apsolutna kontrola ali i apsolutna spontanost osjećala sam se tako prirodno i tako prekrasno i tako kao ljudsko biće, od krvi i mesa i toplo i sa svim pizdarijama koje prolaze kroz mene ali i sa svim mudrostima koje su me obasipale na suptilnim razinama kao snježić što mi je napadao na lice prije nego što sam došla i oprao već ionako prenenašminkano lice. kažem pre jer sam pred njim isto i potpuno sam nenašminkana i zamišljam se prije u takvom licu i znam da je nemoguće znam da je bilo nemoguće ja sam uvijek bila našminkana, uvijek barem malo i sad je ovo situacija koja mi je skroz nova ali je tek sad i moguća kad me boli kurac gledam ja tako iz te svoje vjerojatno zbog opijata zabrijane više perspektive ali hvala bogu zabrijana ili nezabrijana osjećala sam se snažno kao lav i mekano kao srna istovremeno i svaki detalj sam vidjela svaki jebeni detalj kao da su mi osjetila bila toliko nabrijana da sam osjetila svaku promjenu u strujanju zraka i ježenju dlačica bilogdje na tijelu i potpuno mi je bilo jasno što se događa u svo vrijeme i u njemu i u meni (a njega sam vrlo vrlo intenzivno osjetila i čula sam takvu buku u glavi, takvo smucanje onkraj psihe, znala sam i u nekom trenutku je luđak u meni čak vidio luđaka kako se šulja, onog istog kojeg sam vidjela i u sari, onog istog koji je i mene opsjeo, ali iz ove perspektive, nije se mogao više kačiti na mene i ne mogu misliti da je to prepoznavanje duša sad, kao što bi možda zabrijala da sam bila u egu. nije to nikakvo prepoznavanje duša, to je prepoznavanje luđaka. uostalom, tko sam ja da kažem što je duša, to je potpuno još neka veća perspektiva, a ova psiha i luđaštvo, to i bebe znaju) ali sam istovremeno imala veliko suosjećanje i razumijevanje za to. znači kao da sam vidjela milijun stvari koje bih mogla osuditi da želim, koje bih mogla analizirati i racionalizirati i postaviti dijagnozu samo na temelju energetskih vibri (koje- u trenutku najintenzivnijeg doživljaja su bile kao milijun strelica koje su kisele i bole ali toliko intenzivne ne možeš im se oduprijeti možeš samo odustati i onda kad sam se samo pustila da me preplave i da se izravnam na tu frekvenciju je bilo nekakvo komešanje jer ja mislim je bilo teško za prihvatit nekom od naših suptilnih tijela...) ali- bolio me kurac ja nisam bila tu da analiziram, ja sam bila tu samo da postojim da uživam u vožnji lunaparka i da nesvrstano promatram neovisno, u potpunoj bolikurčini jer je to toliko bolje od svega ostaloga... prezauzet si bivanjem da bi se uopće uključio u te neke aktivnosti koje bi jebački rasturio jer si najmoćniji u višoj perspektivi ali toliko ne razumiješ što je moć i nemaš uopće potrebu rangirati i razlučivati jer je samo promatranje toliko, ali toliko zadovoljavajuće, lijepo, zabavno, smirujuće, prirodno i am U drugim vijestima, Walden emphasizes the importance of solitude, contemplation, and closeness to nature in transcending the "desperate" existence that, he argues, is the lot of most people. The book is not a traditional autobiography, but combines autobiography with a social critique of contemporary Western culture's consumerist and materialist attitudes and its distance from and destruction of nature. That the book is not simply a criticism of society, but also an attempt to engage creatively with the better aspects of contemporary culture, is suggested both by Thoreau's proximity to Concord society and by his admiration for classical literature. There are signs of ambiguity, or an attempt to see an alternative side of something common. Some of the major themes that are present within the text are: Self Reliance: Thoreau constantly refuses to be in "need" of the companionship of others. Though he realizes its significance and importance, he thinks it unnecessary to always be in search for it. Self-reliance, to him, is economic and social and is a principle that in terms of financial and interpersonal relations is more valuable than anything. To Thoreau, self-reliance can be both spiritual as well as economic. Connection to transcendentalism and to Emerson's essay. Simplicity: simplicity seems to be Thoreau's model for life. It is philosophical and necessity to him. Throughout the book, Thoreau constantly seeks to simplify his lifestyle: he patches his clothes rather than buy new ones, he minimizes his consumer activity, and relies on leisure time and on himself for everything. Progress: In a world where everyone and everything is eager to advance in terms of progress, Thoreau finds it stubborn and skeptical to think that any outward improvement of life can bring inner peace and contentment. The need for spiritual awakening Man as part of nature Nature and its reflection of human emotions The state as unjust and corrupt Ma on je moj čovjek.. p.s. chai čaj je najfinija stvar na svijetu kao esencija svih prefinih stvari koje obožavam... prije sam ga neku verziju slučajno naslućivala jer sam crni s mlijekom ubijala u cimetu i klinčiću ali ti dani su gotovi. imam nekakvu instant mješavinu al kontam da je to za fejkere i da treba za prave benefite pravi i prokuhavat ajmeeeee utapat se cijeeeeli daaaaan u toj maaaaagičnoooojjj tekućiniiiiiiiiii znači treba vam cimet klinčić anis kardamon đumbir crni papar crni čaj prokuhavat sve začine, kasnije dodat čaj i đumbir, onda mlijeko (pola mlijeko pola voda) onda još kuhat što se tiče omjera našla na netu neki otprilike: iako brijem da moš po osobnim preferencama, mirisu i filingu i najbolje-praksi.. Cimet – 2 štapića Kardamon – 16 zrnaca Klinčić – 12 komada Crni papar – 24 zrnaca Đumbir – 2 centimetara korijena joj e, već vidim da ću jebeno bit kao on, samo ženska i profinjenija verzija, teža za skužit, da je ošla na kvasinu. čajeki, štapići, meditacija, brije, salatice, diy, zikica, zezanje, kao mir al zapravo manija... pročitala jučer i podsjetila se na tu životnu istinu da svi ljudi reflektiraju ono što mi sami jesmo i da već jesam kao on, samo se to teško ubere u prisutstvu ljudi koji nisu on nego koji su neš drugo nikad nisam vidjela taj spektar sebe izvana meni je to sve potpuno neutralno nemam nikakav stav prema sebi samo me senzibilizira u budućnosti u kojoj vidim i znam da neću ništa radit neg da ću dalje bit u briji čajeki, štapići, meditacija, brije... sori što sam pizda možda nisu metadoni a ni ludilo možda je samo do refleksije ma ja sam već luda ne moram ni čekat... kak se za ziku keljim to je stvarno jučer nisam mogla se koncentrirati ni na što tj jako sam se mučila i razgovore jer sam tolko bila očarana glazbom koju smo slušali potpuno sam ušla u nju i taj svijet i genije tih pojedinih izvođača i nadala sam se da nitko neće primjetiti da mi se noga stalno trza u ritmu i da baš nisam preprisutna to odljepljivanje...odjednom me povuku neke misli i svjetovi i samo odljepim potpuno dalje od onog o čem smo pričali u glavi u vlaku misli i onda mi se napor vraćati na temu i vraćati u ovaj svijet samo zaklopim oči i otvara se velika nepovezana priča koja samo ide dalje i ide i ide i ide i ide... zaboravlja sve što je bilo prije a najfinije mi je ipak u mom sobičku uz chai, štapić i ziku ne radeći ništa, povremeno vrteći hoop samo da se dulje ufuram u ritam, izgubljena u senzacijama glazbe i opuštanja brate... |
