toliko sam posteva napisala i zbrisala u zadnje vrijeme, nadam se da ovaj neće biti jedan od njih.
to je zato što sam imala hrpu negativne inspiracije u zadnjih tjedan dana i onda kad ju ispoljim mi se ne sviđa jer je potpuno negativna
onaj tip frustracije koji te tjera da opereš nešto ili nekoga ali čisto iz ega jer ti je u nečijoj šaci
sad kad sam izašla iz šake, nadam se da ću imat trevezniji pogled na svijet i da ću znati u čemu je stvar.
već sam jučer izašla iz šake jer mi je toliko dopizdilo biti u frustrama i svijetu da nisam mogla više. svako raspoloženje prođe kroz max dva i pol dana
to je bilo raspoloženje zaljubljenosti koje je meni osobno vrlo naporno i baš me izbaci iz kontrole šusne me i ja se zavrtim i pokušavam nać balans ko luđak na vrapčanskoj tratini
da, stala sam na loptu, ujutro, obavila sam hrpu praksi i pizdarija da me vrate u prirodno stanje, samo prirodno cijeli dan i stvarno, dignut si možeš sam energetski nivo i perspektivu, znaš kak e
i navečer sam opet bila suočena sa situacijom istom kao i pred par dana
ali ovaj put iz potpuno nove perspektive
i bilo je to tako otriježnjavajuće i nevjerojatno zanimljivo iskustvo. bila sam promatrač. baš sam bila promatrač svega i sebe
i svega što se događalo u meni, svih senzacija, prolaznih neugoda, neuroza, uzbuđenja, lupetanja srca, ali sam sve promatrala kao da sam
ledila iznad svoje glave a da su sve ove emocije bile samo žičice koje iz mene vire dolje i nešto se nabrijavaju elektronski skakuću tu i tamo
u trenutku kad sam odlučila postati promatrač (a to je nešto što ti i dođe iznutra kao prostor u koji se odlučiš zavaliti ali nešto i što puko možeš odlučiti u bilokojem trenutku), sjećam se da sam pomislila- ajme, pa ovo je potpuno oslobađajuće
a ja sam vidjela sve potpuno jasno. on koji mi je bio potpuna enigma, kog nisam mogla skužiti gledajući iz svojih telećih očiju
je odjednom postao sans-serifno 32-point crno slovo na bijelom papiru, jasno kao da sam ga sama crtala
a ja- nisam govorila iz emocije i nisam se onda mogla ni kriviti ni vrednovati (kao ono kad impulzivno naglašeno nepromišljeno djeluješ i kasnije si misliš a možda sam se malo preduhitrila), ali u isto vrijeme sam savršeno govorila iz emocije
bez ikakvog suzdržavanja, apsolutna kontrola ali i apsolutna spontanost
osjećala sam se tako prirodno i tako prekrasno i tako kao ljudsko biće, od krvi i mesa i toplo i sa svim pizdarijama koje prolaze kroz mene ali i sa svim mudrostima koje su me obasipale na suptilnim razinama kao snježić što mi je napadao na lice prije nego što sam došla
i oprao već ionako prenenašminkano lice.
kažem pre jer
sam pred njim isto i potpuno sam nenašminkana i zamišljam se prije u takvom licu i znam da je nemoguće
znam da je bilo nemoguće
ja sam uvijek bila našminkana, uvijek
barem malo
i sad je ovo situacija koja mi je skroz nova ali je tek sad i moguća
kad me boli kurac
gledam ja tako iz te svoje vjerojatno zbog opijata zabrijane više perspektive ali hvala bogu zabrijana ili nezabrijana osjećala sam se snažno kao lav i mekano kao srna istovremeno
i svaki detalj sam vidjela svaki jebeni detalj kao da su mi osjetila bila toliko nabrijana da sam osjetila svaku promjenu u strujanju zraka i ježenju dlačica bilogdje na tijelu i potpuno mi je bilo jasno
što se događa u svo vrijeme i u njemu i u meni
(a njega sam vrlo vrlo intenzivno osjetila i čula sam takvu buku u glavi, takvo smucanje onkraj psihe, znala sam i u nekom trenutku je luđak u meni čak vidio luđaka kako se šulja, onog istog kojeg sam vidjela i u sari, onog istog koji je i mene opsjeo, ali iz ove perspektive, nije se mogao više kačiti na mene i ne mogu misliti da je to prepoznavanje duša sad, kao što bi možda zabrijala da sam bila u egu. nije to nikakvo prepoznavanje duša, to je prepoznavanje luđaka. uostalom, tko sam ja da kažem što je duša, to je potpuno još neka veća perspektiva, a ova psiha i luđaštvo, to i bebe znaju)
ali sam istovremeno
imala veliko suosjećanje i razumijevanje za to.
znači kao da sam vidjela milijun stvari koje bih mogla osuditi da želim, koje bih mogla analizirati i racionalizirati i postaviti dijagnozu samo na temelju energetskih vibri (koje- u trenutku najintenzivnijeg doživljaja su bile kao milijun strelica koje su kisele i bole ali toliko intenzivne ne možeš im se oduprijeti možeš samo odustati i onda kad sam se samo pustila da me preplave i da se izravnam na tu frekvenciju je bilo nekakvo komešanje jer ja mislim je bilo teško za prihvatit nekom od naših suptilnih tijela...)
ali- bolio me kurac
ja nisam bila tu da analiziram, ja sam bila tu samo da postojim
da uživam u vožnji lunaparka
i da nesvrstano promatram
neovisno, u potpunoj bolikurčini
jer je to toliko bolje od svega ostaloga... prezauzet si bivanjem
da bi se uopće uključio u te neke aktivnosti koje bi jebački rasturio
jer si najmoćniji u višoj perspektivi ali toliko ne razumiješ što je moć i nemaš uopće potrebu rangirati i razlučivati
jer je samo promatranje toliko, ali toliko zadovoljavajuće, lijepo, zabavno, smirujuće, prirodno
i am
U drugim vijestima,