Vis je bio moj
|
Od prvog dana. Kad sam došla s mamom i tatom, s dugom kovrčavom kosom i mp3 playerom s pjesmama Doorsa i Pink Floyda, zmiksanima u jednu veliku plejlistu, moj prvi doticaj s rockom. Ovo je moje mjesto, znala sam, kad sam čula gitaru iznad plaže, ispod zvijezda u krugu divnih mladih duša. I vratit ću se, pomislila sam. Vratit ću se kad narastem sama. I jesam. Kroz plač ucijenila sam tatu da me pusti, s ruksakom i vrećom za spavanje, “punoljetna si radi šta hoćeš” ja sam to uzela kao pobjedu, a on kao poraz. I došle smo. Moje drage prijateljice i ja, i napravile smo si dom tamo, i jednog prijatelja. Mali skromni dom od šatora i hammocka, ali samo naš. Vis je bio naš. U krugu dodirujućih golih koljena, držale smo se međusobno, u meni, u retrospektivi, teškim danima. Kad mi je mama bila tako loše, a ja sam trebala mjesto di da dišem, di da odem. Trebala sam Komižu, kao zagrljaj. Vis je bio moj. I onda je došao onaj, koji mi je Vis uzeo. Pravio se da sam ušla na njegov teritorij. I zemlja je plakala jer je znala da ne pripada nikome. I jer je znala da sam ja njena prijateljica, da pazim na nju i sav živi svijet na otoku. Moje mame više nije bilo, bila sam sama sa zemljom. I u beskrajnoj mudrosti svemira, pustila me, da povjerujem, da Vis nije više moj. Pustila je igru da se odigra točno onako kako je meni trebalo, da padnem duboko u ponor samo da bi se mogla svjesnije vratiti sebi. “Abusive relationship”, da, proživjela sam to. Kad ti se dovoljno ponavlja da te tvoji ne vole, da su ti svi prijatelji “klošari”, kad se pred tobom izdere na tvoju trudnu prijateljicu a ti si preslomljena da išta kažeš, kad te se iskorištava tako da tvoj rad ne vrijedi ni pišljivog boba, nego da moraš besplatno radit da bi uopće imao mjesto za život i pravo na život, kad te se krivi što si njega krivo spakirala, što nisi donijela vrećicu u dućan, što uopće pomišljaš imati frizuru kakvu ti želiš a ne on, kad nađeš slike njegove bivše na plaži ufotkane s teleobjektivom iz sjene (ježim se), Kad te se ucijenjuje da ćeš biti ostavljena ako odeš, pa makar na tjedan dana, natrag u Zagreb. Ostavljena ako pokažeš vlastitu volju. Kad se osjećaš zlostavljano i od strane njegove istraumatizirane matere koja za mlade djevojke koristi riječ “droljice” (koji je to otrov), nikad neću bit dovoljno dobra za njenog svetog sina, koji besplatno radi za crkvu. Pa ja ni ladicu svoju ne zaslužujem jer u svetoj Komiži koju tako rijetki zaslužuju ne daj bože ‘Zagrepčani koji misle da su domaći jer dođu jednom na ljeto’, E samim time moram živjeti iz kofera. Kad te se proziva i kritizira za svaki tvoj odabir, prehranu, duhovnost koja je uvijek bila tako dobar pokazatelj koliko ljudi poštuju osobni prostor, u ovom slučaju, nula, da, slomiš se i da, To je bila abusive relationship. I tako mi je žao Što nisam progovorila i otišla ranije jer, tako sam krivila samu sebe I glupu ideju karme, sve što se događa ja sam zaslužila jer ja nisam dovoljno dobra, čista. Ne opraštam dovoljno. Ne razumijem i ne ljubim u punoći svoje zlostavljače dovoljno. Opet taj brainwashed katolički mindset iz djetinjstva, tako kompleksan sustav uvjetovanja koji dovede do toga da si u zatvoru. Mentalnom pa onda shodno tome i fizičkom. A zapravo ono što je bilo, je da nisam znala postaviti granice i zaštiti se. Po meni se gazilo. Ali… Sad sam na slobodi. I ne, Vis više nije moj. Ali ja sam svoja. |
