Priroda Maye
|
Zanimljivo je, imam inspiraciju već nekoliko dana napisati tekstić o klasičnoj temi kako je sve igra, ali ta inspiracija je tako neuhvatljiva, dolazi i odlazi, a kad sjednem za komp, već je prekasno. Razmatram si kupiti onaj vrlo mali laptop koji stane u torbu, da ga imam uvijek sa sobom, da ga vadim u točan moment. Kako je Hemingway govorio, treba najkasnije početi pisati u 6 ujutro, a u 1 već biti pijan. Ne znam kako je uspijevao. Svaki dan mu je stizalo u istom momentu? Ili je bio toliko talentiran da je bio konstantno inspiriran. Al uglavnom. Primjetila sam da je ovaj svijet pun igračaka. To sam primjetila više od ikad, ovo ljeto, jer sam se igrala s nekoliko eksternih igračaka, a postoje i interne. Interne su one koje nam mijenjaju percepciju, to su alkohol i droge, a s druge strane, meditacija, krija, vježbanje, bilošto što nam pomaže da ispucamo stres, olakšamo mozak, odmorimo se od pretijesnih psiholoških uvjetovanja. Evo, te su mi najdraže jer onda mogu prepoznati u svemu igračku. Baš u svemu, u hrani, u prijevoznom sredstvu (ljudi tako uživaju dok voze auto! ili brod!), u televiziji koja te hipnotizira (više spada u internu kategoriju, jer ti svira po emocijama kao po žicama), plivanju, prirodi, planinarenju, razgovoru... Međuljudski odnosi su također igra, s dobro definiranim pravilima, toliko dobro da se odvijaju sami od sebe, ni ne primjećuješ. To ti je karma, jebate. Odjednom ti netko poklika gumbe ovak, drugi put onak. Pa ti se psiha umiješa pa tu nešto briješ... Ali sav teren je pripremljen unaprijed, ti samo odvoziš zacrtanu rutu. To je karma. Onda, pitam se, ako su prolazne i ove dijabolične igračke, sigurno su prolazne i ove koje nam čine dobro ? Zapravo je sve u osjetilnom svijetu prolazno, i tu je samo za naš užitak. Mi sami biramo da ćemo u tom trenutku biti pijani jer nam je zabavno kako padaju inhibicije, ali svjesni smo da drugi dan patimo u mamurluku. Isto tako, možemo odabrati raditi na sebi da tih inhibicija nikad nemamo, i da sve procvjeta, bez ove loše strane medalje. Slobodna volja. U tom smislu, mislim da ništa nije ni loše ni dobro nego stvar odabira, i to je dio igre. Sve ti je servirano, ali ti pišeš pravila. Čak i kad ti se čini da igraš po nečijim tuđim pravilima, to si ti dozvolio, opet je unutar tvojih pravila. To je karma... neki dan sam baš prepoznala TO u misli od Moojija i uvijek se iznenadim kak on govori doslovno prirodu stvarnosti. Kao što je i sve energija, baš sve. Od naše psihe, tijela, bića koja plove kroz prostor, osjećaji, vibracije, sve osjetimo jer smo intuitivna bića, nekad sanjamo budućnost, nekad osjetimo što muči drugu osobu a da nije ni rekla, samo s pogledom na nju. Nije apstraktno, vrlo je konkretno, najkonkretnije. A apstraktno je sve ono što smo psihološki dodali na to kroz život, što smo se uvjetovali i udaljili od ovih prirodnih temelja i svoje prave prirode, koja nam se čini negdje iza 7 gora. Zapravo smo svi ko Avatari, i sve je tako čarobno. Ali doslovno je tako, baš vrlo konkretno, jednostavno, najjednostavnije, pa ću sad se vratiti na što je Mooji rekao i kako se slaže s mojom teorijom: The Self is not to be found as a prize at the end of a long journey. It is not produced or created. It is, in fact, a discovery, a recognition. There can seem to be obstacles that block you from this revelation, but these are only what you give attention and importance to. It is only a shadow, for these obstacles do not really exist other than through belief. You have all the power to discard them and keep your peace. So to begin, start where you want to finish. Start at the finishing line, at what is naturally present, what is already here, at the place where you do not need to maintain or sustain anything. There you will discover that which you are searching for is your own inseparable Self. ~ Mooji Prvi dio, ovo što sam rekla. To je najdublji sloj ako ćemo tako, nas. To je ono što smo mi, a ne sve ove brije u glavi. Čini se da postoje smetalice, ali to je samo ono čemu MI dajemo svoju pažnju, to je naša karmička percepcija, naš ustroj vjerovanja koji diktira i sve ostalo u životu. Ali u nekoj drugoj osobi, je totalno drugi ustroj. Zašto početi gdje želimo završiti? Jer je to već tu, temeljno, ispod svega, to je početak, om. Ocean sveprožimajuće svijesti... ali ni ocean jer ima dno, više nebo, vječnost. I to isključivo u sadašnjem trenutku. JGD |
