Moja mama je često govorila kako joj je najveća želja provesti starost na južnoj strani Hvara, okružena lavandom i morem. To joj je bilo najljepše mjesto na kojem je ikad bila.
Moj tata je s Hvara. On je proveo najljepše razdoblje svog života tamo, a i ja sam, kad sam bila mala. Još uvijek se tamo osjećam kao doma. Potpuno kao doma, nevjerojatno. Svi ljudi koje upoznam tamo, kao da su mi obitelj (a znam i da neki zaista jesu, daleka). Neki davni prijatelji, iz nekog prošlog života. Svaki kutak mi je poznat (jesam li bila tamo ili nisam, ne sjećam se. Nekih se sjećam.). Kao da osjećam pretke kako gledaju kroz moje oči, gledaju današnje stare i sjećaju ih se dok su bili mali.
Poznat mi je zvuk mora kako se lomi na stijenama, drukčiji je nego igdje drugdje, drukčije su stijene, drukčija je obala, specifičan je zvuk, i sjećam ga se. Sjećam se posebnog mirisa, koji nije isti kao na Visu, iako rastu iste biljke (na Hvaru su ipak bujnije). Negdje u podsvijesti mi je urezana svaka igračka, svaka ležaljka, svaka oznaka, kongulavani put, biljke koje su izvirivale iz procjepa zidova, oni cvjetići koji izgledaju kao zubići, zečići... mekani bijeli s kojima smo se škakljali. Veliki ključ od velike mračne konobe i jeka u hladnoj gustirni. Grožđe i oleandri u bijelim kamenim pitarima, hladne sive metalne cijevi i na njima vezana topla bijela uzica na koju smo prebacivali mokre badiće. Macaklini ispred kuće kad bi pao mrak, kako bi ih gledali kako čapaju mušice. Kad bi lovili ribu na rivi s malim udicama, kad bi kruh močili i radili kuglice, kad bi tata spekao ulov na gradele, kad bi davali žutoj staroj maški od susjede, kad bi dobili veliki zadatak otići po pizzu, kad bi išli do kraja rive i gledali brodove, kad bi išli do drugog kraja rive koji se činio da nema kraja, da samo izblijedi, a ti s njim, čega si se bojao.
Svaki predmet, svaka palma, svaka oznaka za poštu ili dućan, sve te slike su mi satkale mladi mozak. Posebno reagiram na njih danas. Nema sumnje, vezana sam prošlošću (kao neki davni san u javi) i krvlju.
Uglavnom...volim Hvar, jako. I ja to želim, što je moja mama željela. Možda je nasljedno, možda smo slične, možda je i ona sudbinski povezana s Hvarom, možda nas mjesta karmički vežu jako kao i ljudi. Možda neka mjesta stvaraju životnu energiju više od nekih drugih.
Gledam te poznate mi Forane i vidim sebe u nekoj alternativnoj povijesnoj liniji, da smo ostali na Hvaru, da smo se držali skupa, da nije bilo razdora, da danas obnavljam starinu, djedovina da nije bila rasprodana, vidim lica koja se nisu odselila, nestala, poludila. Da je bilo drugačije, to bi bila ja. Vratila bi se na Hvar da imam gdje, znam to.
Sad ga gledam sa susjednog otoka, da li je uvijek tako da ne možeš imati što želiš?
Čak i da imam, bi li htjela preko?
Ne mogu znati... znam da moja mama nije doživjela starost, a u zadnje vrijeme znam pomisliti "da sam bar stara". Ne znam zašto, ta misao mi je prvi put došla prije koji tjedan iz vedra neba, dok sam promatrala neki stariji par (znamo kako su stariji parovi najslađi). Mislim da je lijepo biti star. Da sam bar stara i živim na južnoj strani Hvara.
Život je krhak, život je kratak, dragi moji...
Post je objavljen 12.06.2017. u 13:53 sati.