sad, u kasno poslijepodne
dok sam ležala na prvom katu iznad vreve rive, u polumraku, do dragog
kroz škure plesale su zrake svijetlosti, ovisno o refleksijama susjednih prozora
zvukovi rive doimali su se kao nasnimljeni
kao da je netko iscenirao zvuk rive ljeti
nasnimio ga i pustio ga uz svjetlosne efekte
meni za atmosferu.
odjednom se sve učinilo toliko nestvarno
kao da sanjam, toliko prozračno i suptilno i neuhvatljivo
kao da sanjam.
kao da sanjam svoju životnu priču kakvu ja želim da bude (nesvjesno), kao da su moji problemi
oni koje sam sama izmislila i s kojima sam se odlučila baviti, eto, iz dosade.
jedna poluromantična priča, nedovoljno romantična da bih se prepustila u nju stopostotno, ali dovoljno da bi mi se mozak
uhvatio u istu mrežu u koju se uvijek hvata, izgradio isti scenarij, po stoti put
koji uvijek izgradi jer mu to eto tako iz nekog razloga paše.
a kao da se u taj scenarij sna komplementarno nadogradio scenarij sna od dragog
i odjednom sam zoom-outala iz te kamene sobice
na cijeli dan i sve ljude koje smo sreli i bilo mi je jasno, kristalno jasno
tko što sanja, koliko intenzivno i zašto i kako
i kako svaki oblik bića odgovara njegovom snu (ako to ima smisla)
i kako neka bića sanjaju manje intenzivno, a čini se kao da sanjaju intenzivno
a neka bića se neće probuditi idućih par života, iako se čini da su skroz budni.
moj dragi... sanja.
kao i ja, a ja sam još gora. ironično je što tipkam ovo u trenutku u kojem on doista spava.
ali, nema veze. na ljudima je da sanjaju, na ljudima je da se bude.
i šta je najsmiješnije od svega, kao da nemamo nikakvu vlast nad time da li sanjamo ili da li se budimo
kao da nas san opizdi kad ga najmanje čekaš, i budnost isto
i u to je smiješno
to je - šala
kozmičkih razmjera
a kao da je cijeli taj san opet jedna - igra
koju pak "najbolje" igraju budni. ili barem polubudni
ali to se kuži iznutra. izvana je sve nekako naopako, kontradiktorno.
kao i u slučaju ovih što se čini da ne sanjaju a zapravo su jaaako duboko, u rem fazi.
nevjerojatno, lutke se mijenjaju, kulise se mijenjaju, ali moj san, vjerojatno jako jako jako kratkog trajanja u kozmičkoj perspektivi
toliko jako kratkog da se tema ni ne stigne promijeniti, kao kratka crtica nevjerojatno kratka u mašti usnulog krishne
na planetu punom mlijeka.
a moje buđenje, kao da je vrlo teško.
kao da je jako daleko stanje potpune budnosti, tako mi se čini, dok sagledam cijeli niz slojeva
koji dijeli Mene Sebstvo
i "stvarnost" kroz koju se krećem
toliko uvjetovanja i koncepata, takva složena mreža udica koja me fura lijevo, pa desno
pa imam kao dečka, pa sam kao s njim, pa kao sad tu nešto kemijamo,
a sve ja to sanjam.
eh
san, šala, igra.
ah krishna govinda
jay radha!
Post je objavljen 11.07.2015. u 18:05 sati.