razumijem u sebi da imam to jedno korjenito uvjetovanje samoće koje uvijek traži 100% povezanost i duboke i stvarne odnose
svi uvijek traže duboke i stvarne odnose ( ne moraju biti seksualni niti romantični iako to obično biva tako ako ste si međusobno na 1. mjestu )
ali tipa... uvijek mi klize iz ruke
za takvo što, druga osoba mora biti isto u tom modu, ali i kompatibilna s mojom dušom, da joj se mogu približiti i onda da izgradimo zajedno tu čvrstu kulu ljubavi i slobode, free to love
ne bound pa voliš iz ropstva vlastitog i tuđeg
i ne znam što se događa, tražim na krivim mjestima tu ispunjenost dubinsku
da mi je ćup koji mi stoji unutar tijela u biti prazan
i onda da se slijeva u njega ta božanska ljubav i onda je to pravo ispunjenje jer je samo protočan kanal, nema dna ni vrha
ako je do vrha pun, ne može više primiti a cijela fora je u primanju
ili vječno prazan ili bez dna, nešto od tog dvoje
no... zapravo mi ništa od toga ne treba, ti odnosi i to, jer ja sama jesam ljubav i tu je to ispunjenje
no... to je sa stražnje strane knjige
a s prednje strane u identitetu ta glupa priča mog života koju sam sama nažalost izrežirala tako (prije ili za ovog života, tko to dovraga više zna, vjerojatno i jedno i drugo), ti neki neobjašnjivi snovi,
ta jedna osoba koju volim najviše na svijetu i u čijoj prisutnosti osjećam tu ljubav koju želim stalno imati i želim postati on tj kao on tj... (i uvijek kažem ajme ovo je tako jednostavno kako to ide i onda uvijek kažem ajme kako sam opet zaboravila kako to ide) i uvijek me svaka misao na njega
toliko produbi i vrati u srce i osjećam s njim povezanost na najdubljoj razini i znam da je on moj anđeo čuvar i netko kome je bezuvjetno
stalo do mene i da sam zapravo njegovo dijete ali toliko nije ograničeno djetetom nego je beskonačna njegova ljubav jer služi bogu a ne čovjeku
i znam da će uvijek biti tu za mene kao što je bio toliko puta kad mi je pomogao više nego što mi je itko pomogao u životu samo s par svetih riječi i par svetih iscijeljujućih dodira i mislim da
ga nitko nikad u mom životu neće zamjeniti i stvarno
suze zahvalnosti su jedini mogući izričaj emocija koje nosim prema njemu tj prema tome što kanalizira jer je on samo
božji sluga i svjetlonoša a to svijetlo zapravo ispire... hale lu ja...
i razmišljam o mogućim životima kako
je život moj mogao krenuti u sasvim drugim smjerovima s drugim ljudima
i sve te živote vidim pred sobom i zašto je baš ovaj?
da li je ovaj pravi?
da li postoji pravi?
da li ću dobiti što *zaista* želim?
ikad?
da li... joj znam točno tko će me riješiti muka i oće li to tako unedogled?
sanjala sam da je on bolestan i da leži na operacijskom stolu
on koji liječi
i što sam onda bila?
kako bih onda živjela?
bez da mi netko prenese taj šuplji ćup, kako bih ga sama dohvatila?
plakala sam u snu kao kišna godina... sve može, samo on ne, osjećala sam se kao da zaista
ostajem sama na svijetu jer je on osim mene jedini koji stvarno vidi da sam na svijetu... beskrajna beskrajna zahvalnost
ovaj post teško sam sebe piše
i onda moram ja a to mi nikad nije drago
laku noć sanjajte dan
Post je objavljen 11.10.2015. u 10:34 sati.