heptanonček fura satima
|
kako je slatko i nevino ripper opjevao u pjesmi prvi joint u ustima taj pakao droge. možda ga se on ne sjeća kao pakla, možda ga se sjeća kao mladost ludost možda je ta ludost ostala a kosa mu je otpala i narasla brada ali ja sve više u svom kompasu i sve jasnije vidim procjep u koji upadaju svi ljudi koji se zakovitlaju i ulove na udice tih kemikalija. duboka duboka tama iz koje izmigoljiti nećeš do smrti da ga jebeš koja preuzme čovjeka na dopu i teška tuga i smrad smrti koji za sobom ostavlja njihova aura otrovni dodir relativnosti, onoga gdje nema ničega ničega potpuna praznina i besmisao, sve se topi kao sladoled na suncu, pješćana kula u moru nestaje... mislim si, kako sam glupa u svojoj mladosti da mislim da išta (jaki deja vu upravo) mogu učiniti po tom pitanju jer oni su na mjestu gdje nema nikog drugog osim njih samih i svaki tvoj pokušaj pružanja ruke je apsolutno smiješan i neinformiran ne tebi, njima, gledaju te i misle si isuse glupačo, pa ti nemaš blagog pojma o životu, ne vidiš ni svoj prst pred nosom, a tek što nemaš ni ideju koliko sam daleko od svih tvojih pizdarija.. a ti sam izgubljen u idealima ne razumiješ koliko su duboko, u mraku, samoći i odsiječenosti taj rascjep u koji upadnu, samo korak od ostatka svijeta predubok je da bi svijetlost doprla do njih i pitam se, kakvu su karmu ponijeli sa sobom i kako je moguće da ljudski potencijal propadne tako duboko. a tako je lako. tako je lako. idioti koji osuđuju ovisnike i kojima nije jasno kako stoje stvari nemaju pojma, koliko je lako. samo jedna minuta i jedna mala odluka u maglovitom klubu već maglovitih misli, terena preoranog i prokopanog i pripremljenog da se zasadi sjeme dopa, naivne dječje neinformiranosti i pritiska vršnjaka sjeme koje proraste kroz beton i razori sve pred sobom i to, zauvijek. zauvijek je tako teška riječ ali, u ovom svijetu je tako neke stvari su puno teže za izliječiti, one koje ti srču dušu su izvan kategorije i kako onda? čini mi se da je jedini spas i jedini odgovor u potpunoj, potpunoj, potpunoj bezuvjetnoj, potpuno bezuvjetnoj ljubavi i shvaćanju da to za što vrijedi "zauvijek" nisi ti da si ti nešto neovisno od vremena. mislim da iz takve dubine tame ne možeš izmigoljiti ali možeš živjeti negdje drugdje, negdje gdje nije ni tama ni svjetlost, negdje unutar čega jest i tama i svjetlost. a tako je lako. skliznuti s ove putanje uvjetovanog života koji meni toliko ide na živce nekad da poželim samo ostaviti sve i nek se sve nosi, svijet je toliko velik da se neće lecnuti na jednog drop-outa a bilo ih je već milijun.. mislite da ste slobodni? rekao je bill hicks. probajte negdje otići bez para. ljudi, sve je takva koreografija i farsa mi smo lutkice državnog ustroja, prisiljeni na doživotno ropstvo unutar sistema, da sudjelujemo u aktivnostima koje objeručke prihvaćamo iz straha i uvjetovanja kojima je jedini cilj i svrha stvoriti iluziju smislenosti a zapravo su same po sebi satkane od besmisla i brijačine. danas sam si baš mislila, na predavanju na kojem je tema rasprave bila (a umara me i otipkati ovo) da li je film koji je ekranizacija književnog djela vrijedan. isuse ne neću uopće komentirati ovo... i šutim tako i gledam ispred sebe i čekam da prođe (ionako sam došla samo da kažem "prisutna" da odglumim normalnog člana zajednice) i mislim si pa koda je jebeno bitno svatko ima mišljenje i ima ih koliko ima ljudi neka su pametnija, neka manje pametna ali verzija stvarnosti ima milijun milijarda a nijedna nije prava i kako itko može misliti da dumanjem i preroštavanjem možemo doći do pravilnog odgovora? da jest ili nije? i je i nije. možda nije tako s drugim stvarima, ali sve češće mi se čini da su ljudi toliko zagubljeni u toj iluziji da nešto mogu produmati i dokazati da gube iz vida da u 99% slučajeva nije tako... hajde da raspravimo a da nemamo mišljenje bi li to bila tišina? sjetila sam sad se jednog energetskog shifta koji mi se jednom dogodio- kad sam bila rekla da ne glasam u društvu nekog dečka kojeg ne znam baš dobro... rekla sam, to me ne zanima, nemam vremena ić do te pizdarije općine, nemam ni osobnu (jebiga) ovo ono, nemam mišljenje i on je baš bio pogođen time i htio mi je dokazati kako treba biti funkcionalan član društva koji obavlja svoje dužnosti kako zbog ljudi poput mene društvo nazaduje nikad se ništa ne mijenja na bolje i tako je to išlo i iako sam uviđala da je zakucan u svojim konceptima i da mi se ne da uvlačiti u raspravu, u nekom trenutku me ipak malo naljutio i samo sam uobličila svoj prirodan osjećaj u mišljenje i rekla sam e jebeno mi se ne da sudjelovat u toj jebenoj farsi boli me jebeni kurac za jebenu vladu koda su mi jebeno ikad išta jebeno dobro donijeli u životu i znaš šta pušite mi kurac ja okrećem leđa i vama i vašoj jebenoj državi i oke puno sam ljepše i argumentiranije to iznijela bilo je tu spike i o nedodavanju klatna (transsurfing) pasivnom prosvjedu i takvim ljepšim graditeljima ljepše stvarnosti ali čim je to bilo uobličeno u mišljenje, rasprava je bila gotova, samo da je mišljenja koje njegovo poklapa... (ali u retrospektivi isto shvaćam da je ta osoba u pitanju (koju uopće zapravo ne poznajem) morala imati relativno otvoren um da bi se zatvorila rasprava, koji prihvaća nove koncepte koje on sam ne gaji i to je stvarno lijepo) a uopće prije toga nisam imala artikulirano mišljenje i samo sam ga verbalizirala na licu mjesta, mislim ono je oduvijek bilo tu ali nisam nikad imala potrebu razmišljati o njemu jer sam imala prirodan osjećaj da radim ili ne radim to s razlogom intuitivno i stvarno iz intuicije prenijet u stvarnost, nikakav bed ako ti se da bavit s takvim stvarima... ali zašto bi kad je tišina toliko finija, a najsmiješnije od svega što je ta tišina na van nekad i buka u glavi oko toliko stvari nekad znam u tekicu na faksu umjesto predavanja pisat takve manifeste primjećivanja besmisla i uzročno-posljedičnih odnosa unutar sustava, kako je stvoren na svim razinama da nas uljuljka u tu jednu priču života i kako nam na svakom koraku pruža uloge na pladnju i nagrade ako prihvatimo te uloge a kazne ako ih odbijemo... i tko onda ne bi bio uvjetovan.. nego sad sam malo zabrijala opće nisam htjela o ovom pisat, htjela sam pisat o tome kako te droge u biti unište i zakucaju, još jedna nevidljiva ruka zamagljivanja racija i uma al jebeš to, sve stvari koje na materijalnom planu te tako izobliče imaju svoje ~reperkusije~ na psihoemocionalnom i to je ja mislim, najgore od svega što gubiš toliko prekrasan spektar postojanja koji je iznad tebe kao da ti netko usmjerava glavu i pogled u tlo, u taj jedan milimetar tla, a iznad tebe nebo krvari oblaci eksplodiravaju svemir se otvara i širi (kad kažem droge mislim sintetičke) i pružaju ti se spoznaje koje pripadaju onostranom, duhu a ne materiji i kemikalijama u mozgu, poanta je osloboditi se i probiti barijere a ne si još dodatno svjesnost uokviriti u kemijske uvjete... uglavnom, nekad tako si dam maha pa podcijenim mrak u koji ljudi padnu a to je ja mislim jer me previše boli i previše suosjećanja me preplavi i previše vidim sebe u njima i koliko bi lako bilo da sam ja bila ta koja je krivo zakoračila i koliko sam sretna što nisam jer bi mi postojanje bilo puno napornije da me heptanonček fura satima... |
