cesta mog života teče...
vozeći se preko grada, od bratovog prekrasnog stana blizu zagrebačkih pluća do svog kvarta,
sve me steže oko srca, koliko volim ovo malo veliko građansko gnijezdo
sve njegove zastarjele ukrase i raznolika lica, svi sa istim težnjama i boljkama
neki u većoj mjeri, neki u manjoj.
moj kvart me pogotovo nina, kao da mi je dosadašnji život satkan od svih mjesta i svih brijačina koje su činila ta mjesta živima
kutcima gdje smo se skupljali i igralištima na kojima smo se igrali,
koji su svoju funkciju kroz desetak godina odrastanja promijenili iz dnevnih u noćne
u kojima se loče i puši.
cijeli život provodim na istim relacijama, po sličnim stanovima, sa sličnim licima i izmjenjujućim novim koja su slična kao i ova stara
kao da me uzdiže duh zagrebačke mladosti
onaj isti koji hara još otkako je radija.
u isto vrijeme moj paralelan dom, uvjeti koji su moju podsvijest prošarali mirisima mediterana, morem i ladovinom
hvar na kojem sam provela sva ljeta do svjesnosti i dalmacija za koju osjećam da mi kola venama jer stojim na ramenima barba i nona, mjesta na kojima sam spavala prije nego što sam se probudila u ovom tijelu
to je dom. a znam da ću taj dom ostaviti
jednog dana i da će sve ovo biti prva era mog života
prije one lunjajuće gdje se tražim po zakutcima svijeta u kojima sam potpuni stranac.
ne znam zašto, ali predviđam da će se to dogoditi, da što se više utabavam u mjesto koje me isplelo, istim ga postupcima režem
kao i sve veze koje me drže, prihvaćam ga do te mjere dok ne postanem ono
i dok ga ne mogu samo nositi sa sobom gdje god idem.
ne znam kada ni kako ni gdje ni zašto, ali ukazuje mi se ta vizija, negdje tamo malo dalje od budućnosti, malo dalje od horizonta
iza faksa i iza par godina
jednom će se desiti da se ustanem i odem.
iako bi htjela sudbu koja je zadesila neke moje najbliže,
gledam svog brata i njegovu djevu, najbolje ljude na svijetu, on koji je isti kao ja i osjećam da je
samo što je u par nijansi drukčije orijentiran i to kroji potpuno drugu sudbu.
oni koji su najsretniji par s najljepšim fotografijama najljepših mjesta
i to je ja mislim, ideal života kojeg bi čovjek mogao izgraditi ovdje,
da upoznaš nekog tko je kao ti i ko te tako jako voli koliko i ti njega, ko piše tvoje ime u pijesku i snijegu u srcu, nakon 7 godina ljubovanja i dalje ste zavaljeni jedno u drugo i baš je fino i fjaka i nema tog boga koji bi te odljepio.
htjela bi to ja, kako ne.
zamišljam samo da netko shvati da nisam za usput (a dabome da nisam ni na jednoj razini, budeći se sada uviđam i sama) nego da sam za čuvanje, da ja shvatim isto u suprotnom smjeru, i da je to tako fora i zanimljivo, da samo brijemo zajedno posvuda i kroz sve, s prijateljima i bez, u brijama i bez, ništa nije bitno, samo da tu osobu držiš pod rukom i da se volite.
zamijenila bi njihove hotele samo za svoje šatore i vreće, ništa drugo ne bi takla u tom idealu, i to bi bilo to.
iako ne osjećam da je meni ista sudba namijenjena,
ako se ikad dogodi da upoznam tog nekog i da se ostvari (a to je bome ključan faktor, đabe sve drugo), svoju sudbu proć ću s njim, s guštom. no deri brate i u drugom slučaju.
kao što sam neki dan pročitala na humans of new york facebooku, potpis ispod slike zbigecane bake, da je davnih dana išla studirati u pariz, da joj je zaručnik rekao- neću te čekati ako odeš
a ona je rekla- pa nemoj!
prioriteti su mi poslagani zasad u tom tonu...
Post je objavljen 05.01.2014. u 17:15 sati.