ples u halu ludnice
|
Bila sam jahač na valovima psihe. Onkraj ludosti, iza 7 svjetova 7 gora i 7 mora ja sam odjahala i bila sam potpuno luda, milijun gradi. Kompas mi se zakatapultirao negdje kao zvrk a ja sam se odbacila u neslućene visine, a kurs je bio zadan ravno gore i nije se stajalo na pauze. Nisam se mogla vratiti nikako. Morala sam pustiti vragolastog kozmičkog šaljivdžiju da radi svoje i da se šali samnom a ja da budem poslušna. Svako malo bi se koliko god oprezno koračala poskliznula na svoju psihu i onda bi me poklopio kozmički šaljivdžija s kaputom toplim velikim i obgrlio me čvrsto ne dajuć mi da mrdnem i uporno škakljao a ja sam se smijala i kad više nisam mogla i usmjerio na vizuale koji su bili konstantni i neumorni i svugdje i nisam gledala očima nego odmah je sve ulazilo u mene nisam ništa morala gledati samo sam Percipirala svim mogućim Pipcima. Sa sarom pričala telepatski to je sasvim poglavlje za sebe, rekla je ovo je nešto skroz drugačije nego što si itko može misliti upravo tako, potpuno je daleko od bilokakvog mogućeg koncepta telekomunikacije. Onda sam se dugo vremena rastapala preko svega i osjećala se koda se brzinom svjetlosti vraćam i otapam iz svemira i kapljem po postojanju ali nije me bilo u vlastitom tijelu, čekala sam negdje daleko, a nisam mogla nikako otkriti ni gdje ni koliko daleko (iako se mjerilo u svjetlosnim miljama, to sam sigurna) voz za normalnost i dalje. Kad ide bus za normalnost? Ne smijem zakasniti, moram se vratiti k Sebi. Time-space je biti razlijepljen Posvuda u Sada, vrijeme, prostor, tak svejedno. Potpuno odljepljivanje. A taj vragolasti šaljivdžija, dvorska luda, bacao me na pod svaki put kad bi se uzela za ozbiljno. Zveknuo bi me ko glupog jarca i sam bi se zavrtila bi i ljosnula. I onda dugotrajno izbrijavanje, nepomično putovanje u svemir, potpuna ludost, bjelina, nema nikog osim nepreglednih mreža fraktala i patterna koji se drže za ruke i plešu... i naravno, the Joker the magician the goofball. neću ulazit u uvide, jer uvida nije bilo. nije ni mene bilo, kako bi bilo uvida. jebeš mjesto bez uvida. kolko god šljokičasto i privlačno i treperavo, to se sve rastopi kao što se i ti rastapaš po bespućima vlastite psihe. svaki put kad se želiš približit zdravom razumu kao na koru od banane se posklizneš (što je razum?) i opadneš na guzicu a ovaj te zaskoči i poklopi ma neću opće..neću opće opisivat te preintenzivne i preekstremne izlete u podsvijest reći ću samo nešto što je jako bitno za reći - to je sve prazno. ne možeš imati nikakav kontakt s nikakvom istinom u ludilu i tu nema soka, to nije pravi život, to je ovaj vražji, umni, prazni, najljepši i najružniji, kakav god da bio, ne postoji zapravo, koliko god ti se činilo da postoji pravi život je samo kad si ti u tebi i nigdje drugdje nigdje daleko i nigdje u svemiru- u sebi. srce ljudsko i emocije i njegova vlastita dimenzija i njegove nade, slutnje, razmišljanja i htjenja i njegov pogled na život i njegova percepcija i njegova realnost njegova GLAZBA su njegovo jastvo i kompas i bez tog jastva nemaš s čim percipirat, nema tebe, nema ničeg bjelina i ludilo briše se granica između realnog i nerealnog i nema mjerenja, nemaš s čim usporedit sad znam tko je luđak proberem ih po jednom pogledu bar sam dobila neku moć razlučivanja znam i da luđak nisam ja jedino nedostatak jastva pretvara u luđaka tj kad ti je jastvo jako jako daleko i ne možeš ga doseći i to je mjesto gdje nema srca ni emocija, nema empatije i razumijevanja, nema komunikacije osim luđaka s luđakom a ti si jako daleko tebe se to ništa ne tiče. ti se ne možeš vratiti i ti moraš čekati da šaljivdžija odskakuče uz zvukove trubica i fanfare, bacajući ti petama u lice konfete i šljokice niz cestu ludila balansirajući rubom i granicama pameti i razuma to je njegova domena i tamo se on šali i čeka i gurka te u daleke ponore čim se probaš popesti na svijetlo. imam kompas. čuvam ga i držim ga čvrsto i čak i u najsmetenijoj psihi znam gdje je moja svijest i znam da sam ja u njoj i da je svijest u meni a ne u nekim tam kretenarijama praznim i sluzavim koje cure i preskaču i plešu koliko god lijepo bilo da se sve drži za ruke i da sve pleše... koji će mi to kurac ljepši je mir mir je bolji od svega što postoji i ne postoji. razum i jastvo i glava i pamet su tu i to je tako ljudski i ispunjavajuće i bez njih nejdem više nigdje, nosim ih pod kapom znam bijelilo neimanja psihe i znam točno razlučiti luđake i bezveznjake od ovih pravih i ovih koji Vide istinu a ne ovih koji briju da vide jer nisu ništa drugo vidjeli i jer nemaju kompas nego samo imaju koncepte ovih koji misle da ego nestane kad ti se katapultiraš na drugi kraj galaksije (a nema to veze nisčim osim sa sjebanom psihom, od spiritualnosti ni ispljunuto s) (čovjek se lako izgubi na ovakvom putovanju) a ono što ja želim i volim je uroniti duboko u sebe i to je sve. uroniti duboko u sebe, ne izvan sebe. šta ću tam. šta će mi to. koliko god bilo urnebesno zabavno i odlično i prekrasno vizualno dojmljivo (što i jest dakako prije svega), neopisivo je iritantno gledati se kako si daleko i htjeti biti jedno sa sobom, a ne moći to i morati čekati 12 sati za ponovni susret. a mislim da se neki ni ne vide, neki se skroz pogube. neki koji nisu plivači u vodama svijesti i koji imaju samo kompas od koncepata koji im se sav spali i onda nemaju s čim pogledati koliko je sati, nema više ni ovog koji može prenositi. ja sam ipak bila lucidna tu i tamo. stvar je upornog play-alonga sa šaljivdžijom, i live prijenosom doživljaja, kad se pokušavaš popest iako ti ovaj postavlja zamke... na koje se redovito spotičeš evo to je bio taj moj majstor ceremonije s tim da  mu je faca bila više ovakva, s pogledom totalnog luđaka  koji se samo šali i šali i šali neumorno i neprekinuto sa svime, sve bi dao za žrtvu, vlastitu majku bi priklao ako bi ga to nasmijalo al ima vrhunske fore, to je dobro i stvarno te jebački nasmije i nasmije te htio ti to ili ne, poklopi te kaputom ako treba i on tak pleše i vodi kolo sa svojim zvončićima i štapićem i svojim kompićima domaćima i cijelim tim sintetiziranim neživim bićima koja izgmižavaju ispod svake sjene i svakog..svega a pričala sam sa sarom u liku  evo je čak ima i luđački pogled kak spada. a ni ovo nije daleko ali je puno puno dalje bilo od zemlje. ma nije bilo ni u ovoj dimenziji kolko je daleko bilo, daleko i duboko i duboko u budućnosti ili prošlosti  --- nisam se tako jako i iz srca nasmijala nikad ko na ovo 'you' seems so real točno točno kao da me oponaša, tako i mene šalta stalno nutra/van i onda na kraju- hahahahahha mooji. moje biće leži i odmara u tebi kao na karipskoj plaži ispod palme s najfinijim povjetarcem koji miluje nema nikog osim mene i sunca a srce mi toliko gori da spali čak i budalu od mozga tj prokuha ga do munjenosti i nema te psihe koja će me izjebat pa se onda opet psiha pojavi pa onda opet u srce pa psiha pa who is watching all of this? -HAHAHAHA nego... trebalo mi je muda da objavim ovaj veliki post, ali sam zaključila da muda imam, respect |
