Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Ako je netko primijetio kako sam utihnula preko vikenda, to je zbog strganog badmintoničara. Da nije bio nepokretan, zvrndao bi on okolo po stranoj zemlji cijeli vikend, ne bi bilo ni slova od njega, osim sms-nog 'laku noć' i 'dobro jutro'.

No, kako je prikovan za krevet i kompjuter, cijeli vikend mi je na grbači. U nedjelju smo se čuli sedam puta, a ukupna minutaža razgovora približila se brojki od 3 sata, za vrijeme kojih smo online jeli, pili kavu, prodebatirali sve aktualne i manje aktualne teme iz resora jučer-danas-sutra, počevši s Glavašem (ma jel vidiš ti to?), preko ličkog silovanja (trebalo bi mu ga odrezat, i njemu i tim policajcima!), trenutno nerješenih ubojstava (strašno, nemam riječi!), i završili s utjecajem emisije stakleničkih plinova na naš život kao takav (što ćeš, od nečega se mora umrijeti...).

Također smo razmotrili moje šanse za uspjeh na pravosudnom, ja sam tvrdila da ću pasti, a on je rekao da bi se u to trebalo kladiti, jer nema šanse da padnem.

Tako da smo se okladili u sljedeće - ako padnem, jubav će me oženiti.

Nisam baš čula njegov pristanak na tu okladu, jer je uslijedio gromoglasan smijeh, i nešto kao ˝Taman posla, pa jubav onda uopće ne bi htjela odgovarati! Samo bi došla tamo, sjela i rekla, 'dobar dan, ja niš ne znam, al se udajem!˝.

Međutim, prilično sam sigurna da je pristao.

Ne bi me opet zeznuo, ne nakon incidenta sa Steffi Graf, zna da se još nisam oporavila od toga. Boli me samo kad se sjetim.

Ha-ha, jako smiješno.

Najtragičnije od svega je to što je on mislio da sam htjela biti silno duhovita, pa se i danas nasmije kad se toga sjeti, pa uz to i zaljubljeno kaže nešto tipa ˝kak si ti meni smiješna, pa to je za poludit˝, na što mu ja kažem ˝ali jubav, prihvat ponude jednako je ugovor!˝, na što on samo dodatno umre od smijeha.

A ja sam bila najozbiljnija. I patim zbog toga dan danas.

Ah, valjda će mi oklada uspjeti.

Napisala sam post. Ostao mi je na poslu.

Zašto?

Jer nismo bili onlajnani cijeli dan.

Zašto?

Jer hatenetovoj deesel usluzi jako smeta kiša. Nekaj im se spobrćkalo. Od kiše koja je padala.

Na kraju radnog dana sam si ga htjela mejlati doma (post).

Ali neće ako nisi onlajnan. Go figure.

Je li današnje društvo u ogromnom broju segmenata potpuno ovisno o Internetu? Ako nije, zašto sam danas dvadeset puta automatski kliknula na plavo E? Bolje da me stave u kuću s vanjskim klozetom nego da mi ne daju na Internet. Jel to vama normalno? Što smo mi, mali čvorići-raskrižja u nekom fiktivnom svijetu ili ljudi od krvi i mesa? Je li mreža paralelna dimenzija? Sve znati - je li to prokletstvo ili blagoslov?

Ima li netko plavu pilulu za posuditi?

No, eto, jubavnajveća je od jučer sakati šepavi mužjak.

On je, naime, vrsan badmintoničar. Toliko vrsan da ga nitko u firmi ne može pobijediti. Raja se počela skupljati u maltene nogometne ekipe, pa na jednoj strani njih deset, svi nabrijani na kavgu kao skinjare na gej-paradi, a na drugoj strani moja odvažna srećica, mlati ko Duraselov zekan reketom koji mu je s ljubavlju poklonila njegova sadašnja djevojka.

Prema legendi, koja se već mjesecima širi firmom, nepobjedivost jubavinajveće izvire upravo iz tog čudotvornog reketa.

Bilo je već preko nekoliko pokušaja otimačine, provale u stan i ormarić, presretanja na parkiralištu, podmetanja prekrasnih mulatkinja, a sve u svrhu eliminiranja tog Ekskalibura među reketima, ali ŠIPAK.

Potakli su ga jedino da spava s jednom rukom na nožu, drugom na oklagiji, s reketom ispod jastuka i desnim okom poluotvorenim.Jubavnajveća je upravo pobjeđivao omanju brigadu inženjera na suprotnoj strani igrališta, kad li je krenuo trčati unazad, ne bi li uhvatio objektivno neuhvativu loptu.

To jest, ono pernato čudo, ne znam smije li se to uopće zvati loptom.I - boing, tong, klang, klong - jubav pade, a gležanj se prvo poveća za jaje, a uskoro i za krušku.

Subjekt je sada doma na strogom mirovanju, dok se noga ne vrati natrag u sebe. A nakon toga, može se pozdraviti s badmintonom i sličnim x-treme vratolomijama narednih par mjeseci.

˝To si sve ti kriva˝, usudio mi se reći taj škicatelj švedskih sisa, ˝da si kupila onaj reket s kojim loptica ide 250 na sat, umjesto ovog s kojim ide samo 150, imao bi ju i bez izvođenja salta mortala! A sad - vidi me, legenda je uništena!˝Znam - excuses, excuses na stranu, sada, par godina kasnije, ispada da sam svojom škrtošću skoro pa vlastoručno osakatila svoju dlakavu investiciju, a stotinjak inženjera vjerojatno likuje nad njegovom nesrećom as we speak.

Ali, i to je život. Barem će sada biti zakračunat u stanu neko vrijeme, a tamo valjda nema sisa.

Osim ako mu ona Ankica iz stana do krene nositi pileću juhicu ili neko slično sranje.

Ali to je već materijal za neku drugu priču...

Iako je to već stara i dobro iskomentirana vijest, kako me muza nije pohodila već neko vrijeme, dobro će mi doći da se osvrnem.

Piše Zeko o bontonu na blogu, i pritom upita i za pristojnost, odnosno prostačenje na ovim sajber-prostorima.

Na njegovo pitanje ˝Koristite li zamjenice za proste riječi kao naprimjer: qurac, j****, 3.14čka, i ostale, ili ste direktni?˝ napisala sam tamo komentar, ali se isti monstruozno povećao, tako da je hitno prebačen ovamo.

Naime, što ja mislim o tome?

Možda se primjećuje da ponekad opsujem. Koliko god toga ima kod Jezdimira, možete biti sigurni da je on čedniji nego yours truly u stvarnom životu. Dakle, određeni nivo samokontrole ipak postoji i kod mene, ali se nikada toliko ne razmaše da uspije pretvoriti kurce u qrce.

Zašto?

Zato što to zapravo privlači ekstra pažnju na takav izraz.

Ako ćemo biti realni, kad napišete qrac, svi će pročitati kurac, i znati da ste upravo to htjeli reći - stvarno si ne mogu predočiti koliko naivno i izvan ovog svijeta kao takvog mora biti to dijete kojeg ćete spasiti ovim trikom. Nitko ne može pročitati one zvjezdice na ikakav alternativni način, to vam je valjda jasno.

Jedino što ćete postići jest da će svima taj mutirani izraz prije upasti u oči, kao i činjenica da ste vi upravo nešto opsovali! A možda ćete ispasti i smiješni ako koristite hebemu (poput HRT-a) ili jesemliga. To vam dođe kao 'vupsi-dejzi' - jednostavno LOŠE.

Naprotiv, u slučaju jednostavnog kurca, većina nepuritanski nastrojenih čitatelja to uopće ne bi ni primijetila.I konačno, ako usporedite:

Jebo me pas, koji kurac me tu natjeravaju ko nekog jebenog potrčka, moram ići obavljati sto stvari, a vani pljušti jebena kiša.

i

J**o me pas, koji ku*** me tu natjeravaju ko nekog j***nog potrčka, moram ići obavljati sto stvari, a vani pljušti j***na kiša.

Koja rečenica izgleda prostije?

Zajebimo mi lijepo jezične podlistke i porijeklo riječi i posvetimo se gadostima.

Nisam vična kopipejstanju, s obzirom na to da imam više nego dovoljno stvari za reć iz glave, međutim prijatelj mi je poslao link na stranicu koja dila majicama urešenim natpisima upitne moralnosti.

Duhovitim gadostima, to jest.

Stranica se, prikladno, zove tshirthell.com, a ako ste sve to već daaaavno vidjeli, odmah odklikajte proć, sigurno ima par onih koji nisu.

Majice su prikladno kategorizirane u skupine Hell, Worse than hell, Baby hell i sl.

Kategorija Worse than hell sadrži bisere gadosti poput:

No, meni su ipak jače provale iz Baby hell resora - dakle majičice koje biste mogli i trebali obući vašem kmečavom puzavcu.

I to redom:


Koju biste najradije obukli svom mališanu?

A za kraj, par komada iz obične Hell kategorije koja teško da će zgroziti ikoga:


Ja bih odmah obukla 'It's not PMS, it's you'. A vi?

...dok čekamo treći dio sage o ljubavi čovjeka i šalice.

Upravo sam opala na guzicu uslijed jedne informacije koju sam netom pročitala.

Naime, jeste li vi znali otkud dolazi riječ SLOGAN?

Osim možda nekih opsesivnih obožavatelja Bravehearta, vjerujem da niste.

Nisam ni ja, a niti sam si postavljala to pitanje. Vjerojatno zato što u mojoj jednostavnoj tintari to zvuči kao slog, složiti, dakle, porijeklo mi je bilo apsolutno očito.

To je, jasno, totalna nebuloza ako uzmemo u obzir da je i u engleskom jeziku slogan - SLOGAN.

Da ne izgarate od znatiželje predugo, odmah ću vam reći da SLOGAN dolazi od škotsko-keltskog SLUAGH - GHAIRM (čita se 'slogorm'), a znači battle-cry, iliti bojni poklič.

Dakle, slogan je de facto keltski za bojni poklič.

Nu, zamislite vi to...

No šalu nastranu, zaljubljena žena u trčanju za šalicom svog života može poduzimati i poprilično radikalne korake.

Ja sam, npr. išla na avion.

Što se tih neprirodnih letećih konstrukcija tiče, moje mišljenje ne razlikuje se puno od onoga što je Marisi napisala u svom slikovitom brazilskom putopisu - ˝letenje je neprirodan čin; i kako god da objasniš, nije normalno da hrpa metala visi u zraku˝.

Tom stavu nemam što dodati, osim da ga kod mene dodatno potencira činjenica da spadam u one koji sa zrakoplovima i nisu baš dobri kao da su zajedno krave pasli.

Naime, ima tek nekih godinu dana otkako sam prvi puta, po službenoj dužnosti, zaparala zračni prostor lijepe naše, i to prema Splitu gradu.

To sam ponovila još jednom.

A onda je trebalo ići po najdražu šalicu.

Letećki.S obzirom na gore navedeno, bolje vam je da ne letite u istom avionu samnom. Lako ćete me prepoznati - malićka spodobica od pedeset kila, dečkaste frizure i otprilike takvih sisa, a u zelenim očima zrcali se mir karakterističan za bombaše samoubojice, smjesa beskorisne nervoze i potpuno prihvaćene spoznaje da kraj samo što nije.

Moj vam je savjet da, ako možete birati između leta samnom i leta s tri tipa koji izgledaju kao da se zovu Jusuf, Mohamad i Ahmad, od kojih dvojica imaju istetovirano DJIHAD na podlakticama - radije riskirajte s njima.Kad sam krenula pustolovno po šalicu, jubavnajveća me upozorio da do Budimpešte leti neki mali avion sa tri sjedala u redu, jednim s jedne strane prolaza, dva s druge.

Strašno sam se bila prepala, iz jednostavnog razloga što je za mene MALI avion bio Kroacijin Airbus sa šest sjedala u redu.

˝Pa kakav to crni aviončić onda pelja za Mađarsku, MisterNo-ov pajper?!˝, urlala sam na uho srećici.

Međutoa, ugodno iznaneđenje dočekalo me na ček-inu, gdje sam dobila sjedalo slova F, a kao što svaki prvašić zna, prije F su još A, B, C, D i E. Dakle, šest sjedala u redu.

No, eto, pomislim odmah, jubavnajveća nema pojma, ako su njemu utrapili let nekim prdekavcem iz uzbekistanske zračne flote, to ne znači da ja neću letjeti s PRAVIM avionom.

Ukrcali oni mene tako u onaj krnji aerodromski busić, i pelaju me prema avionu. Vozimo se, a ja si razmišljam: ˝Svašta se može vidjeti po pisti u tom kratkom điru, ma vidi ovoga pored kojeg upravo prolazimo, kakav komični size A aviončić, i još na njemu piše Carpat Air, hi-hi, to, kao, ulijeva povjerenje! Ajme, ne bi voljela biti na mjestu tih koji lete s tim čudom. Dobro došli na AVIO-DRAAAKULA, hihihahahihi, baš sam duhovita! Ali... čekaj... kamo mi to sad skrećemo? Pa tu nema nikakvog aviona, osim... AAAAAAAAAAAAAAA!!!˝

I eto mene on board Karpatskog avioprijevoznika, fly me high, Romania sky.

Pederi su označili tri sjedala sa A, E i F, genijalno, nema šta.

O majkumu i šalici, ima da je iz nje kava slatka ko eliksir vječnog života.

MOJA ŠALICA



Svoju šalicu, makar tada još nije bila moja, sam prvi put vidjela prije više od godinu dana. Odmah sam znala da više nikada neću odista guštati u srkanju kave ili čaja iz neke druge šalice. Znala sam da je moram imati, ali, avaj, uslijed skandinavske izdizajniranosti moje ljubimice, zagrebačka cijena joj se popela na nekoliko stotina kuna, a to je ipak oveća suma za jednu šalicu, složit će se srednja klasa, kojoj i sama pripadam.

Škrtost mi nije dopuštala da za nju iskeširam svoticu dostojnu prosječnih cipela.

Zato sam smislila pakleni plan , te sam isti ubrzo sprovela u djelo.

Obula sam buce, spakirala torbe i zaputila se u daleku Finsku, zemlju s tisuću jezera, domovinu polarnih noći i Djeda Mraza, i to, ni manje ni više, ravno u Bijeli grad sjevera - Helsinki, znajući da tamo definitivno mora biti tvornica mojih šalica. A u tvornici - SKONTO!

TERVETULOA, iliti 'dobrodošao' reče Helsinki Jezdimiru, a on ravno s aerodroma prema objektu svojih želja, na adresu Hämeentie 135 C u ARABIA-KESKUS (po naški Arabia centar).



U Arabiakeskusu dizajnerske keramike koliko ti srce želi, ali zloinaopako, košta - pogađate - pun kurac!

Već sam pomislila da kupnjom šalice nikako neću moću uštedjeti onih 2572,50 kuna koje sam ulupala u avionsku kartu, kadli, među žvrljotinama na ružnom i apsolutno nerazumljivom finskom jeziku, razaznam da tvornički dućan, osim posuđa I klase, drži i ono II klase (za razliku od your-average-supermarketa).

II klasa bi bila ona koja i nije sasvim savršeno uspjela.

No, kako ja ne patim na kvalitetu, već mi je isključivo stalo do toga da prođem što jeftinije, pa makar kupila sfušano, zagnjurila sam cicijaškim nosom ravno u brdo drugorazrednog dizajnerskog suđa, gdje sam, na moju ekstazu i veselje ljubaznog osoblja dućana, pronašla svoju mezimicu.

A onda i, divote li, njenu dvaput veću sestru!

I to za 120 kuna - s tanjurićem! Za tu veliku!

Jest da uslijed drugoklasne sfušanosti tanjurić i šalica nisu baš kao ruka i rukavica, ali koga briga, kad sam uštedila 30 kuna u odnosu na I klasu, a čak 200 kuna u odnosu na Zagreb.

Mojoj radosti nije bilo kraja, i od tada nadalje svaki mi 'ćino ima egzotični miris crnog mulja boćatog Baltika (dolje).



NAPOMENA: Jezdimir je nositelj autorskih prava na fotografijama i, ako dođe do problema, neće se libiti tužiti Vas, baš Vas.

Svak će se složiti kako je ovih dana bilo zanimljivo pratiti temu Pape i nuspojava njegove smrti.

Sama sam nepopravljivi ateist, ali ovaj Papa mi je bio vrlo drag. Iznimnost njegove osobe svima je bila i više nego očita, počevši od učenosti i svestranosti, preko dobrote, pa do njegove otvorenosti prema svijetu i ljudima. Svima, bez razlike.

Čak mi je bio drag do te mjere da sumnjam da ću sljedećeg Papu uopće doživljavati kao takvog. Za moga života bio je samo jedan Papa, taj je sad umro, a ovo što će uslijediti bit će ništa drugo doli još jedan kvazi-državni, nesumnjivo ispolitizirani show upitnoga ishoda, iz kojeg će izaći novi vrhovni poglavar, Big Kahuna katoličke crkve, ali ne i the Papa.

The Papa je, naime, umro.

Drugačije ne može ni biti, dapače, prava je sreća da je osoba kalibra pokojnog Wojtyle tolike godine imala priliku konstantnim naporima pokušavati učiniti ovaj svijet boljim mjestom za sve nas. Kažem 'za sve nas' jer, unatoč rogovima i repu, smatram da, kad bi svi ljudi na svije-e-tu, baš kao sva djeca na svije-e-tu živjeli poštujući vrednote, pardon, vrjednote na kojima počiva kršćanstvo, ovaj svijet bi bio kao ono carstvo Branka Kockice u kojem caruje drugarstvo i sve se raduje.

Kršćanstvo je za mene, izuzev vjerovanja u Boga, pakao i raj, i sličnoga, jedna prekrasna stvar, načela koje svakodnevno sama prakticiram - dobra sam i poštena, ne lažem, uvijek stavljam dobrobit bližnjega svoga ispred same sebe, u životu me malo ili nimalo zanimaju isprazni materijalni užici, tipa krdo cipela, skupa kozmetika, roba s potpisom, ekscesivno iće i piće i ostale majmunarije u tom tonu dalje.

Nije vjera, dakle, ta s kojom imam problema, već licemjerje i crkva.

Osobno smatram da prava vjera čovjeka pojednica vulgaris ne treba crkvu da bi opstala, jer ono što znam iz novina i s televizije o dragom Bogu, govori mi da on sigurno ne bi zamjerio manjak ceremonijalija onome tko u svemu poštuje i živi vjeru i njenu bit, dok bi, s druge strane, vjerojatno zamjerio onome tko svaki tjedan hodi k misi i redovito se ispovjeda, a ono između ionako nije bitno jer sve nestane u vidu magle s prvom sljedećom ispovjedi.

Zato me fasciniraju čudesni razmjeri do kojih je narasla ta organizacija, jer, sa svom svojom strukturom, regulama, obvezama, službeničkom hijerarhijom i ostalim, nije ništa drugo nego država za sebe.

Ne mogu se oteti dojmu da je ova predstava, koja će valjda djelomično završiti danas nakon pokopa, zbilja nadišla sve okvire.

Ne mogu pojmiti da je sva ta svjetina nagrnula tamo vidjeti na sekundu Papino mrtvo tijelo, koje je ionako sada samo ljuštura, bivše mjesto prebivališta njegove duše, kad moralo biti važnije vidjeti ga dok je još bio živ. Mislim da bi Papa bio zadovoljniji s tim kada bi molili za njega u svom domu stotinama kilometara dalje, nego iskeširali brdo love za 12-satno čekanje đira oko njegovog tijela. A nakon toga neki će i u šoping.

Degutantno mi je, meni rogatoj i repatoj, koliki se biznis stvara i vrti oko toga, kao, uostalom, i na i oko poprišta svakog ukazanja.

Ne mogu vjerovati da bi taj Bog s odobravanjem gledao bilo prodavača, bilo kupca na štandu lančića s privjeskom Isusa / Gospe / Pape / prekriži po potrebi.

Sumnjam da blagonaklono gleda na moju prijateljicu koja po nekoliko sati bira outfit za nedjeljnu misu, jer zna da je to promenada koja šiša čak i subotnju špicu, pogotovo sad, u proljeće.

Mislim da mu se ne sviđaju niti novinski naslovi tipa 'Bitka u kuriji: na izbor novog Pape najviše utjecaja će imati Angelo 'Veliki elektor' Sodano i Joseph 'Silnik' Ratzinger', koji neodoljivo podsjećaju na sasvim prizemne političke kampanje današnjih Sodoma i Gomora.

Ne vjerujem da ima razumijevanja za ljude, poput jednog mog poznanika, koji su prvi u osudi nevjernika i propovjedanju vjere, a žive u divljem braku s troje djece, sve zbog toga što se nisu mogli ponovo crkveno ženiti nakon što su ostavili prvu ženu, s djetetom.

Vjerojatno mu se ne sviđa čovjek-katolik sa, kako jubavnajveća zna reći, 'jedno dijete nije problem'.

Brijem da ne voli kad mu se svećenici bave politikom.

Niti kad isti lihvarski naplaćuju posvećenje kuća.

Niti kad pipaju malu djecu ili imaju svoju, negdje ispod tepiha.

Urezalo mi se u sjećanje mišljenje jedne prijateljice. Rekla je da vjeruje u Boga, ali da je s crkvom raskrstila još u osmom osnovne.

Zašto?

Imala je, naime, dečka, a kad ju je pop na ispovjedi tražio da obeća da neće više sagriješiti bludno, ili kako se to već zove, ona je rekla da ne može to obećati, jer je znala da sigurno hoće, već kroz par sati. Njoj se, vjerovali ili ne, činilo loše slagati izravno i bez srama svećeniku u lice. Ili kroz prozorčić, što ja znam kako to točno izgleda.

Pa radije nije slagala.

Na što je on malo pošizio i izrekao joj kaznu od sto tisuća onog nečega. A ona samo nije htjela i lagati, kad već bludno griješi žvaleći se iza škole (zažvaliti = poljubiti s jezikom, v. Hybrid). A trebala je, jer to većina sigurno radi, ionako i tu laž ispovjediš u sljedećoj rundi, pa si opet čist ko suza.Čujem strašno puno argumenata iz bogobojaznih usta da se vjera, osobito Biblija, božje zapovjedi i slične stvari (ni izdaleka tako relevantne kao fensi i up-to-date kompletić za krizmu), jednostavno danas ne mogu tumačiti tako doslovno kako glase.

I da danas jednostavno nije moguće ne sagriješiti bludno, ne razvesti se, ne varati, ne biti gramziv, ne krasti i slično.

Znam da zvuči radikalno, ali to je itekako vrlo, vrlo, moguće.

Znam, jer sama sam prilično dosljedna tim principima. Samo je potrebna žrtva i odricanje, a ne pasivno podlijeganje svim užicima koji te mame.

A to je, ukoliko sam dobro čula na tv-u, upravo i smisao vjere.

I zato svećenik ne mora imati ogromnu kući i BMW. Ne bi ni trebao, jer on bi morao najbolje razumjeti beznačajnost ovozemaljskoga života.

Svi oni to dobro znaju.

Bog bi morao biti neki opaki liberal da to sve posiše.

A mislim da nije.

˝Jubav, jesi vidio da je Kum na televiziji?˝

˝Da, jesam.˝

˝Čovječe, zadnji put kad su bila sva tri dijela, rekli smo da ćemo složiti filmsku večer, i eto, dočekali smo i reprizu, a da nismo to izveli.˝

˝Da... a još ih ionako imamo sve na cd-u...˝

˝Jebate, koje smo ljenguze i zgubidani, imamo na cd-u, i nismo uspjeli pogledati...˝

˝Užas, baš smo jadni... ali, čekaj...˝

˝Kaj?˝

˝Ili smo ipak gledali?˝

˝Ma daj, pa valjda bi se sjećala, to su tri filma, pa nisam tako senilna.˝

˝Ma meni se čini da jesmo...˝

˝Čekaj, čekaj, možda i jesmo...?˝

Ma je li moguće da se moj Sammy Jenkins a.k.a baba Vida sjeća bolje od mene?!

˝Ma jesmo, srećica, znaš da si mi stalno objašnjavala tko je kome tko i tko je koga poslao da spava s ribama, jer su mi svi ti talijani bili isti!˝

Upitna Tišina.
˝Au, pa ti imaš pravo! Pa kad je to bilo kad mi je tako mutno i jedva se sjećam!?˝

˝Prije dosta, valjda...˝

Tišina.

˝Astimiša, pa koliko smo mi zajedno?!˝

˝Ha, biće pun kurac...˝

˝Jebate. Izgleda da je tak. Hm...˝

Kontemplativna Tišina.

Pošto javnost ovih dana pokazuje veliki interes za praćenje smrti putem reality show-a, sad ćete imati priliku pratiti uživo i smrt Jezdimira Uskokovića.

Jezdimiru je, naime, došlo krajnje vrijeme da počne ozbiljnije učiti, a koliko god se činilo da blog ne oduzima previše vremena, to baš i nije tako.

Čak i kad se trudim pisati kraći post, on se uvijek nekako napuhne kao krava kad se prejede djeteline, pa, umjesto da implodira, proždere mojih par sati slobodnog ili radnog vremena. A isti bi se mogli upotrijebiti i za učenje, ili čak za, zamislite, RAD!

Također patim i od alergije na tipfelere, pa moram sto puta pročitati prije 'tiskanja', a kako još, povrh svega, akutno brinem i za zamor vaših očiju, treba mi stanovito vrijeme za boldanje, rezanje, štihanje i kasapljenje teksta na vizualno privlačne komadiće.

Stanje još nije alarmantno, jer imam na skladištu nekoliko nadahnutih tekstova, a planiram vas i malo podučiti o vašim autorskim pravima prije nego odapnem, međutim samo je pitanje vremena kada će i to iscuriti u nepovrat.

Jedino što bi moglo spasiti Jezdimirov mladi život jest pisanje povremenih kratkih postova, ali, ljudi moji, nisam baš posve sigurna da uopće umijem napisati išta kratkoga!

Šanse su mi nikakve.

Stanje je za sada stabilno.

Ma kuže oni drek, eto što kuže.

Slušam ja tako jučer sudnipravo pitis.

Kocka (blago potpomognuta novim ispitivačima profesorskog, a ne sudačkog usmjerenja) je htjela da oba kandidata u dvorani u kojoj sam bila, već na pola ispita padnu ko zrele kruške, što nama slušačima nije nikako odgovaralo, jer smo bili nabrijani da čujemo i ove druge luđake koji su jučer prvi puta ispitivali.

Za to smo morali čekati da preostali kandidati dođu na red, pa smo, uredno postrojeni, strpljivo stajali u predvorju, istom onom u kojem su sjedili i ispitivači u ugodnom razgovoru između svojih ispitivanja. Jedno vrijeme su ignorirali tu hordu stoke koja ih je okruživala, ali malo pomalo su počeli i o 'tome'.

'Znate što smo otkrili neki dan?', započela je službenica ministarstva, zadužena za papirologiju oko ispita, 'vrlo interesantna jedna stvar... Naišli smo na neku stranicu na internetu, gdje vam kandidati za ispit i oni koji još nisu položili razmjenjuju infomacije o ispitu.'

Među ispitivačima se prolomi smijeh, a jedan od njih, koji je sudnipravo polagao otprilike 1935. godine, nadoda 'Taj internet je duhovita jedna stvar...'

Mi raja smo se ukipili na mjestu i naćulili ušesa.

'I, što pišu?' upita jedna sutkinja.

'O, svašta, od razmjene pitanja, do kometara o tome kakav je koji ispitivač, tipa 'ovaj je užas, ovaj je pljuga' i slično, ma presmiješno nešto, kažem ja vama...', objašnjava službenica.

I opet se oni svi nasmiju, kao da su im Mujo i Haso osobno ispričali vic.

I mi stoka se osmjehnemo, jer i nama je taj ispit vrlo duhovita jedna stvar.

'Da, da, znam, i mi smo se valjali od smijeha dok smo to čitali', pridružuje se i službenica urnebesnoj šali.

Čemu li se ti genijalci smiju, pitam se ja, ali mi vrlo brzo stiže i odgovor.

'Ja to stvarno ne razumijem', progovori ona ista sutkinja, jedina žena među njima, 'na što oni troše vrijeme umjesto da uče, nikad neću shvatiti zašto! Ti dani pred ispit su tako dragocjeni, a oni sad ti stoje evo već pola sata i gube vrijeme!'

'Ma ne, to se vi varate, ovi tu šta stoje oko nas (mislite ovi fikusi koji nemaju uši pa ne mogu čuti što pričate? op. nadrk. a.), ne idu vam ti za par dana na ispit, to vam se danas počinje slušati jako rano... vrlo vjerojatno ne planiraju izaći još mjesecima!', objašnjava joj službenica našu taktiku, pa, da bi poduprla svoju teoriju, cimne prvu curu u blizini i pita 'evo, kolegice, kad vi mislite na ispit?'

U kurac, vrag odnio šalu, igra se obrnula i sad su oni u napadu!

Ako me pitaju nešto, ja idem za mjesec dana, ne treba mi sad da ispadnem smiješna što slušam šest mjeseci ranije, tak sam glupo obučena da će još i zapamtiti kako izgledam!

'U listopadu...', odgovara cura.

Ih, ova je još bedastija od mene.

Ispitivači se opet nasmiju, a ona znatiželja sutkinja bi sad i kruha preko pogače, pa pita tu curu 'I dajte, no, recite mi sada što ste vi sad tako puno profitirali od sjedenja ovdje, slušanja i gubljenja vremena, ha? U čemu je poanta?'

Dok je zaskočena cura slagala zbunjenu facu, službenica (ipak ne prestara i ne u potpunosti dio toga vražjeg tima) uskače povaditi kestenje, koje je maločas sama bacala u vatru, spasivši nedužnu žrtvu objašnjenjem da 'oni tako i nauče, malo vide atmosferu i bla, bla'.

Poanta? U čemu je poanta?!

'Gospođo draga', došlo mi je da kažem toj sutkinji, 'ovo je meni bio treći put da sam slušala vas kako ispitujete i moram vam reći da već sad znam napamet točan redoslijed pitanja koja vi postavljate svakom kandidatu, s preciznim koordinatama trikova koje ubacujete i na kojima se pola siročeka zblesira i zbrlja. Kao i odgovore na iste. Ako kod nekoga koristi slušati ispit, onda ste to vi, baš vi, jer konkretno ja bi bez ikakvog učenja znala odgovoriti na sve što pitate. Iz slušanja..

Sva sreća što imam dovoljno pameti da ne guram nos tamo gdje bi ga mogli pročačkati pletaćom iglom čisto sporta radi, pa sam odšutila tu sekvencu.

No, zamislite vi takav stav od jedne ispitivačice koja konstantno vrti trideset istih pitanja! Još ajde da to čujem od onih pametnjakovića koji se stalno nadmudruju s kandidatima, izmišljajući nove fore da ih zajebu, ali kakva naivnost od nekoga tko čak ni ne mijenja poredak pitanja!

Ali neka, mi 'studenti' volimo takve ispitivače.

Oni koji znaju kako studentski mozak funkcionira, pa kreativno izmišljaju nove šeme, stvarno nam idu na živce.

Idu nam na živce i oni koji su otkrili Google pa se sad smiju razmjeni informacija, potpuno nesvjesni da će nam to što negdje pročitamo 'on ti je kreten koji svrdla po naknadi štete cijelo vrijeme, a uopće ne pita ugovore' možda spasiti ispit (svakako ne bi bilo prvi put).

A osobito nam idu na živce oni kojima je smiješno višemjesečno mukotrpno učenje, pa onda s lakoćom ruše ljude na nekoj idiotariji, bitnoj NE, ne vodeći računa o tome da ispit košta tisuću i po kuna, a pad sljeduje šest mjeseci nemogućnosti polaganja, te mogući otkaz na radnom mjestu.

Ali, neka, bitno da ste si vi fora dok se dogovarate za roštilj u pauzama.

E, kako su si Jezdimir i Providnost na TI, on se sada vraća na početak ovog posta i mijenja sve 'pravosudne ispite' u 'sudnepravo piteis'.

Pa da vidim guglera koji će provaliti ovaj kod.