Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

21.2. 2004., ispao je zbilja usran dan.

Dragi je htio ići na koncert Ede, ja nisam. Ne zato što ne bih htjela ići, nego zato što sam prije dva tjedna htjela ići, na što mi je on jasno rekao da ne, jer da smo već bili, pa je bolje ići vidjeti nešto novo. Nekoliko dana nakon toga pokušala sam ponovo, malo sam moljakala, malo slagala umiljate psićaste face pa me dočekalo opet hladnokrvno NE, ovaj put popraćeno sažalnim drmanjem glave u stilu 'zašto se trudiš?'.

Opet prođe nekoliko dana, a ja posegnem za najjačim oružjem: 'ajde, ja plaćam', na što je odbijanje iz sažalnog prešlo u prijekorno, jer da šta ja mislim da on ne bi išao jer nema novaca, pa da mu još i cura plaća – svašta! (sve podvučeno zamišljenim busanjem u prsa rutava, kojim mi poručuje neka idem skupljati bobice).

Pa dobro. I sad, na dan koncerta, on bi išao. To je, eto, njegovo iznenađenje, priređeno specijalno za mene.

Ja kažem da nema šanse.

Prvo, već sam se pomirila s tim da ne idemo, pa zbilja nisam raspoložena sad mijenjati cijeli mentalni sklop jer je njemu ćeif; drugo, kad sam ja moljakala, on nije htio – mora biti il bedast il zbilja naivan da pomisli da ću sad pohrliti na njegov mig (busanje i bobice su mi još svježe u sjećanju poput ranojutarnje rose); i treće, jučer je karta koštala 30 kuna, a danas košta 40 – dakle plaćamo 33,3 % poreza na njegove valungama izazvane nagle promjene raspoloženja.

Nisam sigurna da on shvaća koliko je to kila bobica...

Negdje u tijeku večeri, na početku izlaska, ipak me nagovore. Idemo svi na Edu. I tu krene zla sreća...

Prvo dođe u birc neki neidentificirani plavušni tip i kaže da je on čuo da ne samo da nema više karata, nego i da oni koji imaju karte, a dođu prekasno, neće ući. Nastane komešanje među potencijanim posjetiteljima, jer, naravno, nitko nema kartu. Ja se potiho pitam čemu služi pretprodaja, ali ne doživljavaju me osobito, pa čak ni uopće, ako ćemo biti iskreni.

Ugovaram postrani sa srećicom svojom da, ako izvisimo od koncerta, idemo kod njega doma gledati 'Finding Nemo' i jesti kroasane njegove mame. On pristaje.

U deset se komešanje intenzivira, jer, ipak, treba poći... jest da koncert sigurno počinje kasnije negoli na plakatu piše, ali opet bi trebalo doći u neko prikladno vrijeme.

Dragi i ja stojimo na vratima, čekamo dok se ostali pokrenu. Odjednom, zvoni mobitel, oni zovu, već su izašli. Jedna su vrata birtije, mi smo stajali na njima. Nismo se žvaljakali ni tepali, niti smo zaljubljeno buljili jedno u drugo, a oni su prošli pored nas. Tvrdim da nikako nisu mogli, osim putem 'Beam me up, Scotty!' metode. Krasno - mi imamo auto, a oni su se teleportirali na tramvajsku stanicu...

Nazovemo ih ponovo, kažemo im da se vidimo onda pred blagajnom, pa odlazimo prema nedaleko parkiranom autu. Ubrzo stižemo u neposrednu blizinu OTV doma, parkiramo se, a dragi kaže da neće gasiti auto, vani je kiša, ružno je i hladno, čekat ćemo lijepo na toplom dok oni dođu. Velim mu neka ih ipak nazove sad, jer meni je sve to nekako čudno, pa se dvije minute prepiremo oko toga je li moguće doći iz grada tramvajem brže nego autom.

On popušta i ipak zove ne bi li prigušio moju rasplamsalu paranoju - gle čuda, oni su već pred blagajnom, kupuju karte, pa gdje smo mi?

Srčeko im zabezeknuto kaže nek nas čekaju, da stižemo za minutu.

U čudu hodamo prema OTV domu, nikako nam ne ide u glavu kako su došli prije nas. Dolazimo do blagajne, red je, ali karata još uvijek ima. Ovi naši su kupili karte, pa sad stoje pored reda i čekaju nas. Čekamo, ispred nas je još pet ljudi, i u tom trenutku nestaje karata.

Zaželjevši našima dobru zabavu, odlazimo prema autu, pljucajući po tri puta u intervalima od po 45 sekundi, kao da se oko nas vrzma mijaukajući čopor crnih mačaka. Sudba očito ne želi da odemo na koncert, pa odlučujemo prijeći na plan B – brbljave ribe i kroasani. Ali prije toga, želimo ubiti tugu izmješanu s nevjericom i praznovjericom u masnim ćevapima s puno bazdećeg luka.

Krećemo prema Rubelju, baš taman ima jedan nedaleko od mjesta stanovanja mog dragog.

Izlazimo na Vukovarsku iz sporedne ulice, čekajući da prođe Jugić, koji 500 metara dalje vozi brzinom od 35 km na sat, u traci na suprotnoj strani kolnika. 'Danas ih sve puštam... uopće me ne zanima' – odgovara dragi na moj upitni pogled. Nasmijem se, u znak odobravanja.

Skrećemo u ulicu na kraju koje je Rubelj, cilj puta naših želudaca. Nekoliko desetaka metara prije Rubelja razvučena je bijela policijska traka, ulica je zatvorena zbog prometne nesreće. Prestravljeno se vežem, i komentiram kako me tata večeras iz nepoznatog razloga ispratio van s rečenicom: 'Ne vozikajte se previše, noćas će biti razbijenih auta'. Ne odustajemo od ćevapa - moramo obići kvart i proći kroz Vranovinu, preko Crnog puta (logično), da dođemo do Rubelja s druge strane. Dok se vozimo kroz Vranovinu, ja žmirim i pljucam kroz prozor, zlu ne trebalo.

Stižemo, parkiramo se, prilazimo vratima. Još su otvorena jer pospremaju, ali više ne rade. Radno vrijeme im je do 23h, pa na putu prema autu ljubav gleda na sat i kaže: '23:04. Ali pazi ovo – sat mi žuri dvije minute!'

Razjareni i histerični utrčavamo u auto, kranje oprezno se isparkiramo i odlazimo put McDonaldsa – nešto se mora požderati, pa makar bilo otrovano! U McDonaldsu nam tip složi McNuggets Menu na pladanj, a pritom zaboravi krumpiriće, jer, znate, tek su nedavno uveli pomfri u menije.

Sunčeko i ja u isti glas dreknemo: 'A krumpiri ?!?', i time preplašimo tipa i ostatak osoblja, ali dobijemo vražje krumpire.

Sjednemo, a stol do nas sjedi tip koji, kako moj dragi ljubazno ističe, izgleda kao Tisto*. Cool-pita stoji pred njim na stolu, potpuno je raspljackana i otopljena, a on čita. Kad izlazimo, osvrćemo se da vidimo što to Tisto čita, kad ono – engleski rječnik.

Petsto metara je do doma, ali bojim se, izgubit ćemo glavu.

Kad smo se konačno dočepali kauča i kroasana, ribe nisu prestale trkeljati do dva ujutro. A nakon njih, trkeljala su stvorenja iz ledenog doba...

Kad sam stigla doma, shvatila sam da na ruci imam prsten koji mi je svojedobno poklonio omraženi bivši dečko... već ga dugo ne nosim, ali tu večer mi je ta prokletinja baš išla uz kombinaciju, otopila se dabogda u vatri ždrijela planine Usuda.

I dok je vražji prsten letio s dvanaestog kata prema nekoj smetljivoj rupi u šipražju iza zgrade, utonula sam u pravednički san.

...da neki narodi imaju jednostavno previše vremena.

Npr. Danci...



...ili Švedi...



...a bogme i neki turisti...

Kakva atrakcija - kipić na kamenu! Ne mogu vjerovati da je to najveća znamenitost Danske i najfotografiraniji kip na svijetu! Ma tko je to izračunao i kako?! Glupost! - žalio se vrlo odrasli i ozbiljni jubavnajveća, dok smo tabanali pod okriljem plavog neba prema repatoj djevi na danskoj obali.

Budi tiho i hodaj - odvratila sam mu žustro, dok mi je vjetar lijepio kartu na lice, evo sad će, iza ovog zavoja.

Ma nije kip poseban, posebna je bajka, bajka je original, to što je neki genijalac poželio nakalemiti raspjevanu poluribu na obalu,ne bi smjelo biti dovoljno da ju lansira u glavne znamenitosti. No, evo, slušaj ovo, krene on čitati - 1909. godine Danski je brewer, kako bi to preveli, pivovar... pivovaritelj, proizvođač piva... Carl Jacobsen, e upravo onaj čije pivo sad furam u ruksaku, bio na baletu Mala sirena, odnosno Den Lille Havfrue, i siroček je bio toliko potresen i oduševljen (koji peder), da je naredio napraviti kip u čast te priče. Unajmili su stanovitog kipara Eriksena da ga izradi u stavu 'gledam tugaljivo za svojim princom'... Pazi ovu perverziju - kao model za glavu poslužila je plesačica Ellen Price koja je tu ulogu otplesala u baletu (ok, povlačim ono peder, nije taj bio fasciniran pričom nego nečim puno prizemnijim), a za torzo je poslužila sama kiparova žena!

Svašta..., dodajem prćkajući po raskupusanom isprintanom sam-svoj-majstor vodiču, ovdje kod mene piše koliko su je puta rasturavali - crtali su joj gaće i grudnjak, farbali, otkinuta joj je ruka, a i nekoliko puta je ostala bez glave! Ovdje sad ne kaže, ali mislim da sam negdje pročitala da su je 2003. skroz otkinuli s kamena! Jadna mala sirena...

Joj, daj, ne bljuzgaj, obrecne se Zreli, fenomenalno iz čega su oni napravili svjetski poznatu atrakciju... ovaj neki lik se čak drznuo napisati 'New York ima Kip Slobode, Pariz Eiffelov toranj, a mi Malu sirenu'! Katastrofa. Imaš dvije slike, da znaš, jednu s tobom i jednu bez tebe! Nema šanse da ću više od toga pridonijeti fotografiranju najfotografiranijeg kipa na svijetu.

U taj čas je ugledamo. Brzo sam odljepila kartu s lica.

To je to? - upitam.

Da, kaže on, sad vidim zašto je to najfotografiraniji kip na svijetu...

Dvadesetak metara ispred nas mala sirena čeznutljivo je blejala u daljinu, a pred njom, na stjenovitoj obali stajalo je jato Japanaca, uz primjese drugih naroda i narodnosti, formirano u red za slikanje s tužnom ribom-djevojkom. Iako se kipić mogao slikati iz raznih lijepih kuteva, s obzirom na to da je na znatno nižoj razini od ceste, svaki je turist morao klimavo pregacati vlažno kamenje, pojedini čak ljuljajući se nezgodno u permanentnoj opasnosti od pada u algama podstavljen plićak pred međunarodnom publikom, i ponosno dotaknuti rep, cicu ili kamen. Te se tako, naravno, uslikati.

Ideš i ti, da te opalim pred sirenom?, upita me jubav.

Ma kakvi, koji posvemašnji neukus, promrmljah, nema teoretske šanse da idem dolje. To je sad pitanje časti.

I tako smo ju poslikali. Iz malo daljega. Pet puta, doduše, ali sigurno će me ovaj moj natjerati da obrišem tri slike, neromantik jedan...

Glava...



... i rep.

Večer prije.

- 'Tajo, laku noć, ja odoh spat'

- 'Pa zar se nećeš pakirati?'

- 'Ne, to ću sve ujutro. Dići ću se ranije pa stignem sve bez problema.'

- 'Uvijek sve u zadnji čas, ha?'

- 'Joj, opet ti, kaj se može dogoditi?'

- 'Kako god ti kažeš, onda ok, laku noć'

Budim se. Silna svjetlost blješti izvana.

Protegnem se i pomislim kako je čudno da je tako svijetlo u šest ujutro.

Alarm treba zvoniti u 6.30. Okrenem se na drugu stranu da, kako jubav zna reći, 'još samo nešto malo vidim tamo', ali mi neki glasić ipak prišapne da provjerim koliko je sati.

Palim mobitel.

8.10?!

Bijesno ustajem, svo pakiranje sam ostavila za jutro, pa i kupovinu nekih gluposti, pranje kose, sve!

'Ti si se htjela naspavati?' pitaju me ukućani.

'NE, NISAM!' Alarm je trebao zvoniti u 6.30, a nije! Niš ne bum stigla!!!', urlam.

'Pa što nisi rekla da te probudim?', pita mama.

'Mislila sam da ne treba! Godinu i pol se ustajem bez problema u sedam na posao, i to se probudim sama od sebe pola sata ranije! Šta sam ja znala da to sranje neće zazvoniti baš taj dan kad sam bila toliko iscrpljena da sam odrapila osam sati u komadu ko top?!', urlam i dalje.

Ali, ruku na srce, postoji mala, no sasvim realna mogućnost da sam alarm zaboravila namjestiti, kićegaznat...

Ha, niš, izbacit ću pranje i ostale tričarije, ON me ima voljeti i musavu.

Zagreb, skoro pa trideset stupnjeva. Frizura je loša, ali to je možda zato jer sam prespavala buđenje sat i pol, pa je nisam stigla ni oprati.

Švicam se ko prase na putu do aerodroma u majici kratkih rukava, dok tata psuje mater nekulturnu svima koji su našli za shodno voziti po gradu u podne.

'Nema više pravila, kćeri moja', govori mi, 'nema špice u osam i u četiri... sad je špica u koje god doba hoćeš! Sve neki biznismeni, kao, rade biznis, jebem im njihov biznis, da im jebem biznis! Sve su to kriminalci, eto '.

'Jesu!', odgovaram, 'a sad vozi, Miško!'

Na aerodromu kupujem Jutarnji i Gloriju.

U zraku.

Čudno da nemam wing seat, gle, čak nešto i vidim.

Ispod nas se prostire rijeka tamnosmeđe boje, obala joj je na mjestima jarko žuta, kao i otočići, donedavne plićine, sada osušene i pretvorene u pijesak.

'Vidiš, Filipe, to je rijeka Visla', govori baka na sjedalu iza mene svom unuku. Umjesto da pokuša izvući moment dragocjene edukacije, mali Filip glasno deklamira 'Eci, peci, pec, ti si mali zec, pec, pec', po stoti put u zadnjih sat vremena.

Postarija poljska stjuardesa nosi pladanj s bombonima, uzimam jedan i zahvalim.

'A jebemu!!', opsujem ozlojeđeno već sljedeću sekundu. U ruci mi je narančasti bombon, a jubavnajveća mi je bar šest puta rekao 'kada dođe stjuardesa s bombonima, ti uzmi crveni, taj je od marcipana i super je. Jesi zapamtila?'

Stvarno sam tuka, ne mogu zapamtiti ni najjednostavniju instrukciju, razmišljam dok žvačem. A možda samo imam problem s autoritetima.

Ova Glorija je tako glupa tiskovina, pa to je za ne vjerovati. Ma tko zbilja želi znati o alkoholičarskim dubiozama Ernsta od Hannovera?! Fascinantno kako netko uslika Igora Tudora s curom na trajektu, i odmah popuni četiri stranice.

I onda dođem ja i to kupim. Čestitala sam sama sebi...

Pojela sam oba sendviča, baš sam žderonja, a doma sam čak i ručala. Na slijedećem letu ću ih spremiti za kasnije, obećajem.

Taman da ću navaliti na zasigurno uzbudljivi ljubavni roman, kadli slijetanje.

Varšava, sunčano. Frizura se drži o niti.

Jubav je imao pravo, aerodrom im je ogroman, a od aviona do zgrade ima nekoliko kilometara nacrtanih cesti, sto zavoja, deset semafora, više vrsta zemaljskih neletećih vozila i petnaest malih follow me tutača za koje sam do nedavno mislila da reklamiraju nešto, dok nisam shvatila da vozač pilotu nešto maše.

Grade novu veliku aerodromsku zgradu, u kojoj će, nadam se, imati bolje stolice. Naime, da u ovim postojećima moram provesti duže od pola sata (što je u nekakvom međunarodnom transferu kikiriki od čekanja), podivljala bi ko lisica u zamci. Sjedalice su im, bez ikakvih pretjerivanja, tek za nijansu udobnije od onih plastičnih narančastih u zagrebačkim domovima zdravlja.

Mislila sam da jubav pretjeruje kad je govorio o duhu socijalizma koji baulja slobodno po varšavskom aerodromu – ja, naime, ne volim uopće upotrebljavati pridjev 'socijalistički' u kontekstu drugih zemalja, jer mi se uvijek čini da nam socijalistička kvaliteta upada u oči svugdje osim kod nas, a rugala se sova sjenici da ima veliku glavu i nije baš moj stil.

Ali kaj je je, Pleso ima sjedalice koje su, u odnosu na te poljske, pretrpile značajan evolucijski tretman.

No, kao što rekoh, sva sreća što je čekanje bilo samo pola sata.

U zraku.

Wing seat , kao i obično.

Ovaj put uzimam crveni bombon.

Ne mogu vjerovat da sam opet pojela oba sendviča.

Stockholm, oblačno, stupnjeva desetak. Frizura je očajna.

Ovi Švedi su toliko bezobrazni da nas nisu čak ni busićem prevezli do zgrade, nego smo bauljali po pisti kao neka aerodromska domaća živad.

A unutar zgrade... Alica u bespućima neoznačene ničije zemlje! Gdje im je neki baggage claim, neki exit ili nešto, samo gomila pustih gateova koji vode nekamo kamo ne želim ići!

Nakon kilometra, dokopam se izlaza. Svi idu na EU nations vratašca, samo ja sa svojim bisagama na All nations. E, Sanaderu, Sanaderu.

Frajer koji me škicao cijelim putem prezirno je odfrknuo nosom kada je shvatio da me murjak na All nations detaljno ispituje o imovnom i rodoslovnom stanju.

Kao da si ti nešto posebno, imaš pedigre od majke princeze Zizibelle Sedamnaeste od plemenitih Ericssona, odvratim mu ništa manje bahatim pokretom brade, možda si Šved, ali hlače su ti živi očaj, a i imaš škembu!

Grabim kofer. Na izlazu stoji deset tipova u odijelima, drže papire sa imenima.

A pored njih jubavnajveća, s papirom na kojem piše – MIŠ MALI.

Budim se. Još nisam dvaput trepnula krmeljavim okicama, kad mi je postalo jasno kako je nešto trulo i čudno u tom budoarskom miljeu.

Nije izgledao kao budoar, nego kao muška spavaća izba.

Hej, tko mi je ukrao moju tempur pjenu?, obrecnem se upitno na sada već očito nepoznatu okolinu, kad me probolo u vratu.

Gdje sam ja to? Ovo nije moj krevet. Okrećem se na drugu stranu.

Ups – do mene leži neki tip.

O-ho, go Jezdi, ali jubavnajveća neće biti sretan kad sazna za ovo, nikako ne... A tip nije ni loš, ako ćemo iskreno, počev od ramena, pa do guzičice slatke, pa do... zamotanog gležnja?!

Ajme meni, pa to je moja vlastita investicija, toliko odmetnuta od mene da je više ni ne prepoznajem!

Ali, ako je on tu, to znači da sam ja u...

Škicnula sam neki dan onu Latinicu o diskriminaciji žena.

Jadna ta tema, mora da se osjeća kao da je bila u sva četiri kravlja želuca, koliko je puta prožvakana, preživana, vraćena u usta, pa opet progutana...

Naravno, efekti tog probavnog ciklusa su općenito nikakvi, a neki aspekti te teme o kojima se priča nisu čak niti vrijedni debate. Dok svakako uvažavam težinu diskriminacije žena od strane poslodavaca, počev od onih debilnih pitanja tipa 'kanite li se uskoro razmnožavati?' pa na gore, moram priznati da me ni izdaleka toliko ne uzrujava problem prikazivanja žene u medijima.

Ma zamislite, molim vas, usporedbom jednog tipičnog muškog časopisa (Playboy) i jednog tipičnog ženskog časopisa (koji god, ionako su svi isti) dolazi se do zaključka kako muški časopis razglaba o svemu što bi život prosječnog muškarca učinilo ljepšim, lagodnijim, udobnijim, dok ženski časopis razglaba o tome što bi prosječna žena trebala učiniti da bi bila ljepša, manje lagodna i da bi joj bilo neudobnije. Ženama se konstantno nameću kojekakvi neostvarivi standardi kad je u pitanju nivo celulita, veličina sisa, čvrstoća guzice, sposobnost u kuhinji, i tako dalje. Ponižavajuće je za žene da ih se pretvara u objekt seksualne požude ljigavim fotografijama, koje, naravno, slikaju ljigavi muški za svoje perverzne potrebe. Kad se to na taj način postavi, mi žene mora da patimo od galopirajuće mentalne retardacije.

Koliko god nam vanjski faktori trebaju pomoći u ovim ozbiljnim diskriminacijskim pitanjima, toliko nam nitko ne bi smio pomagati da nadvladamo vlastitu glupost i kokošastost, jer to je isključivo naš problem, a ne problem muškaraca.

Svi dobro znamo da ne uređuju muškarci ženske časopise.

Niti ih muški čitaju.

Niti nas muški tjeraju da idemo na protucelulitne masaže. Ako sad koja od vas grakne 'Da, ali mi moramo ići na protucelulitne masaže, jer nam oni postavljaju takve kriterije!', neka razmisli zašto mi njima ne uzvraćamo kriterijima.

Ako ti nemaš pločice na trbuhu, i tvrdiš da je škemba seksi, zašto bih ja trebala imati velike sise? Male sise i salasta guzica su baš seksi! Umjesto da cendramo oko te vrste diskriminacije i prikazivanja žena, bilo bi pametnije da počnemo pisati časopise o tome kako je dobro nažderati se u ponoć, kako nije bitno zadovoljiti njega u krevetu, ako se on ne trudi zadovoljiti vas, kako ne treba zbog njega nositi cipele s visokom petom e da bi nam noga izgledala duža, ako to mrzimo i pritom patimo ko da nas je netko krivo potkovao, itd.

Nitko ne prisiljava žene da budu opterećene vlastitim izgledom - one se same dobrovoljno opterećuju, radile to zbog sebe ili zbog njih.

Nitko ih ne sili da se slikaju za ˝glupe muške časopise˝ - one se same vrlo rado slikaju.

I onda u čemu je problem?

I muški i žene rade upravo ono što žele - oni si ugađaju, a one se opterećuju.

Ako žene ne žele biti kokoši, one su te koje trebaju odbaciti krilca, i to ne kolektivno, nego svaka za sebe. Zašto se ponašati kao da nam muški drže pištolj uperen u glavu dok se mučimo oko zatezanja kože na nezgodnim mjestima?

I koji zakon ih je proglasio nezgodnima?!

'Ali on me neće željeti ako ne budem zategnuta!' Pa ne želi ni ti njega!

Aj-aj-aj. Ovo me podsjeća na ono 'is it 'cause I'm black?!'

Odjednom nam je za sve kriva diskriminacija.

Biti kokoš nije ništa loše, kao niti listati tupavo časopise u kojima je 70% velikih šarenih reklama, a preostalih 30% o ženskim nedostacima - tko voli, nek izvoli.

Bolje kokoš nego licemjer.

Najdebilniji od svega su križarski ratovi nekokošizirane ženske manjine u svrhu preobraćenja ostatka. Zašto buditi sretnu budalu? I još raditi karijeru od toga?

Ono što ja činim po tom pitanju da bi promijenila svijet oko sebe, a i prvenstveno počistila 'u vlastitom dvorištu' jest da ne dozvoljavam da mi prodaju muda pod bubrege.Zašto bih se trebala vrijeđati na te slike? Zašto bi me trebala vrijeđati činjenica da muški pohotno listaju te novine i slinave? Mene to zabavlja. Tisuću mu dabrova, pa nije to trgovina robljem!

Grčite se malo oko toga da se svakom poslodavcu odrapi kazna za svaki put kada bez srama pita 'kanite li uskoro ostati trudni?', a ne oko toga prodaje li sisa sve od kreme za brijanje, preko guma, pa do automobila.

Dok je muških, tražit će se sise, a dok je potražnje, bit će žena koje će sisu davati, a tržište će sisu i štancati. Nema tu velike filozofije...

Pozivanje tržišta da vodi računa o čednosti jednako je produktivno kao pozivanje Hrvata da se počnu služiti javnim prijevozom radi očuvanja okoliša i kvalitete života ili, pak, klađenje na Sizifov uspjeh u guranju kamena.

Jednostavno je - NIŠKORISTI.