Budim se. Silna svjetlost blješti izvana.
Protegnem se i pomislim kako je čudno da je tako svijetlo u šest ujutro.
Alarm treba zvoniti u 6.30. Okrenem se na drugu stranu da, kako jubav zna reći, 'još samo nešto malo vidim tamo', ali mi neki glasić ipak prišapne da provjerim koliko je sati.
Palim mobitel.
8.10?!
Bijesno ustajem, svo pakiranje sam ostavila za jutro, pa i kupovinu nekih gluposti, pranje kose, sve!
'Ti si se htjela naspavati?' pitaju me ukućani.
'NE, NISAM!' Alarm je trebao zvoniti u 6.30, a nije! Niš ne bum stigla!!!', urlam.
'Pa što nisi rekla da te probudim?', pita mama.
'Mislila sam da ne treba! Godinu i pol se ustajem bez problema u sedam na posao, i to se probudim sama od sebe pola sata ranije! Šta sam ja znala da to sranje neće zazvoniti baš taj dan kad sam bila toliko iscrpljena da sam odrapila osam sati u komadu ko top?!', urlam i dalje.
Ali, ruku na srce, postoji mala, no sasvim realna mogućnost da sam alarm zaboravila namjestiti, kićegaznat...
Ha, niš, izbacit ću pranje i ostale tričarije, ON me ima voljeti i musavu.
Post je objavljen 04.05.2005. u 17:00 sati.