Varšava, sunčano. Frizura se drži o niti.
Jubav je imao pravo, aerodrom im je ogroman, a od aviona do zgrade ima nekoliko kilometara nacrtanih cesti, sto zavoja, deset semafora, više vrsta zemaljskih neletećih vozila i petnaest malih follow me tutača za koje sam do nedavno mislila da reklamiraju nešto, dok nisam shvatila da vozač pilotu nešto maše.
Grade novu veliku aerodromsku zgradu, u kojoj će, nadam se, imati bolje stolice. Naime, da u ovim postojećima moram provesti duže od pola sata (što je u nekakvom međunarodnom transferu kikiriki od čekanja), podivljala bi ko lisica u zamci. Sjedalice su im, bez ikakvih pretjerivanja, tek za nijansu udobnije od onih plastičnih narančastih u zagrebačkim domovima zdravlja.
Mislila sam da jubav pretjeruje kad je govorio o duhu socijalizma koji baulja slobodno po varšavskom aerodromu – ja, naime, ne volim uopće upotrebljavati pridjev 'socijalistički' u kontekstu drugih zemalja, jer mi se uvijek čini da nam socijalistička kvaliteta upada u oči svugdje osim kod nas, a rugala se sova sjenici da ima veliku glavu i nije baš moj stil.
Ali kaj je je, Pleso ima sjedalice koje su, u odnosu na te poljske, pretrpile značajan evolucijski tretman.
No, kao što rekoh, sva sreća što je čekanje bilo samo pola sata.
Post je objavljen 04.05.2005. u 15:00 sati.