Dragi moji, ovaj mali autor doživio je zasićenje, fali mu jubavnajveća, ima puno posla, mora učiti, te dvoji ima li ovaj blog uopće smisla. Iako je svakako je u ovih šest mjeseci nasmijao pokojeg od vas, autor više teško da može nasmijati samoga sebe. Prije nego njegovo književno stvaralaštvo otpuže pod neki kamen i crkne ko životinja, iz bespuća Majdokumentsa će kopipejstati ono što bi se još eventualno dalo pročitati. Jedino se nada da će izdurati dok napiše iole suvisli skandinavski putopis.
Još uvijek vas pročitam, čak i ako ne ostavim komentar, kao što mi je i dalje drago pročitati vaš komentare, iako vam na njih često ne odgovorim.
21.2. 2004., ispao je zbilja usran dan.
Dragi je htio ići na koncert Ede, ja nisam. Ne zato što ne bih htjela ići, nego zato što sam prije dva tjedna htjela ići, na što mi je on jasno rekao da ne, jer da smo već bili, pa je bolje ići vidjeti nešto novo. Nekoliko dana nakon toga pokušala sam ponovo, malo sam moljakala, malo slagala umiljate psićaste face pa me dočekalo opet hladnokrvno NE, ovaj put popraćeno sažalnim drmanjem glave u stilu 'zašto se trudiš?'.
Opet prođe nekoliko dana, a ja posegnem za najjačim oružjem: 'ajde, ja plaćam', na što je odbijanje iz sažalnog prešlo u prijekorno, jer da šta ja mislim da on ne bi išao jer nema novaca, pa da mu još i cura plaća – svašta! (sve podvučeno zamišljenim busanjem u prsa rutava, kojim mi poručuje neka idem skupljati bobice).
Pa dobro. I sad, na dan koncerta, on bi išao. To je, eto, njegovo iznenađenje, priređeno specijalno za mene.
Ja kažem da nema šanse.
Prvo, već sam se pomirila s tim da ne idemo, pa zbilja nisam raspoložena sad mijenjati cijeli mentalni sklop jer je njemu ćeif; drugo, kad sam ja moljakala, on nije htio – mora biti il bedast il zbilja naivan da pomisli da ću sad pohrliti na njegov mig (busanje i bobice su mi još svježe u sjećanju poput ranojutarnje rose); i treće, jučer je karta koštala 30 kuna, a danas košta 40 – dakle plaćamo 33,3 % poreza na njegove valungama izazvane nagle promjene raspoloženja.
Nisam sigurna da on shvaća koliko je to kila bobica...
Negdje u tijeku večeri, na početku izlaska, ipak me nagovore. Idemo svi na Edu. I tu krene zla sreća...
Prvo dođe u birc neki neidentificirani plavušni tip i kaže da je on čuo da ne samo da nema više karata, nego i da oni koji imaju karte, a dođu prekasno, neće ući. Nastane komešanje među potencijanim posjetiteljima, jer, naravno, nitko nema kartu. Ja se potiho pitam čemu služi pretprodaja, ali ne doživljavaju me osobito, pa čak ni uopće, ako ćemo biti iskreni.
Ugovaram postrani sa srećicom svojom da, ako izvisimo od koncerta, idemo kod njega doma gledati 'Finding Nemo' i jesti kroasane njegove mame. On pristaje.
U deset se komešanje intenzivira, jer, ipak, treba poći... jest da koncert sigurno počinje kasnije negoli na plakatu piše, ali opet bi trebalo doći u neko prikladno vrijeme.
Dragi i ja stojimo na vratima, čekamo dok se ostali pokrenu. Odjednom, zvoni mobitel, oni zovu, već su izašli. Jedna su vrata birtije, mi smo stajali na njima. Nismo se žvaljakali ni tepali, niti smo zaljubljeno buljili jedno u drugo, a oni su prošli pored nas. Tvrdim da nikako nisu mogli, osim putem 'Beam me up, Scotty!' metode. Krasno - mi imamo auto, a oni su se teleportirali na tramvajsku stanicu...
Nazovemo ih ponovo, kažemo im da se vidimo onda pred blagajnom, pa odlazimo prema nedaleko parkiranom autu. Ubrzo stižemo u neposrednu blizinu OTV doma, parkiramo se, a dragi kaže da neće gasiti auto, vani je kiša, ružno je i hladno, čekat ćemo lijepo na toplom dok oni dođu. Velim mu neka ih ipak nazove sad, jer meni je sve to nekako čudno, pa se dvije minute prepiremo oko toga je li moguće doći iz grada tramvajem brže nego autom.
On popušta i ipak zove ne bi li prigušio moju rasplamsalu paranoju - gle čuda, oni su već pred blagajnom, kupuju karte, pa gdje smo mi?
Srčeko im zabezeknuto kaže nek nas čekaju, da stižemo za minutu.
U čudu hodamo prema OTV domu, nikako nam ne ide u glavu kako su došli prije nas. Dolazimo do blagajne, red je, ali karata još uvijek ima. Ovi naši su kupili karte, pa sad stoje pored reda i čekaju nas. Čekamo, ispred nas je još pet ljudi, i u tom trenutku nestaje karata.
Zaželjevši našima dobru zabavu, odlazimo prema autu, pljucajući po tri puta u intervalima od po 45 sekundi, kao da se oko nas vrzma mijaukajući čopor crnih mačaka. Sudba očito ne želi da odemo na koncert, pa odlučujemo prijeći na plan B – brbljave ribe i kroasani. Ali prije toga, želimo ubiti tugu izmješanu s nevjericom i praznovjericom u masnim ćevapima s puno bazdećeg luka.
Krećemo prema Rubelju, baš taman ima jedan nedaleko od mjesta stanovanja mog dragog.
Izlazimo na Vukovarsku iz sporedne ulice, čekajući da prođe Jugić, koji 500 metara dalje vozi brzinom od 35 km na sat, u traci na suprotnoj strani kolnika. 'Danas ih sve puštam... uopće me ne zanima' – odgovara dragi na moj upitni pogled. Nasmijem se, u znak odobravanja.
Skrećemo u ulicu na kraju koje je Rubelj, cilj puta naših želudaca. Nekoliko desetaka metara prije Rubelja razvučena je bijela policijska traka, ulica je zatvorena zbog prometne nesreće. Prestravljeno se vežem, i komentiram kako me tata večeras iz nepoznatog razloga ispratio van s rečenicom: 'Ne vozikajte se previše, noćas će biti razbijenih auta'. Ne odustajemo od ćevapa - moramo obići kvart i proći kroz Vranovinu, preko Crnog puta (logično), da dođemo do Rubelja s druge strane. Dok se vozimo kroz Vranovinu, ja žmirim i pljucam kroz prozor, zlu ne trebalo.
Stižemo, parkiramo se, prilazimo vratima. Još su otvorena jer pospremaju, ali više ne rade. Radno vrijeme im je do 23h, pa na putu prema autu ljubav gleda na sat i kaže: '23:04. Ali pazi ovo – sat mi žuri dvije minute!'
Razjareni i histerični utrčavamo u auto, kranje oprezno se isparkiramo i odlazimo put McDonaldsa – nešto se mora požderati, pa makar bilo otrovano! U McDonaldsu nam tip složi McNuggets Menu na pladanj, a pritom zaboravi krumpiriće, jer, znate, tek su nedavno uveli pomfri u menije.
Sunčeko i ja u isti glas dreknemo: 'A krumpiri ?!?', i time preplašimo tipa i ostatak osoblja, ali dobijemo vražje krumpire.
Sjednemo, a stol do nas sjedi tip koji, kako moj dragi ljubazno ističe, izgleda kao Tisto*. Cool-pita stoji pred njim na stolu, potpuno je raspljackana i otopljena, a on čita. Kad izlazimo, osvrćemo se da vidimo što to Tisto čita, kad ono – engleski rječnik.
Petsto metara je do doma, ali bojim se, izgubit ćemo glavu.
Kad smo se konačno dočepali kauča i kroasana, ribe nisu prestale trkeljati do dva ujutro. A nakon njih, trkeljala su stvorenja iz ledenog doba...
Kad sam stigla doma, shvatila sam da na ruci imam prsten koji mi je svojedobno poklonio omraženi bivši dečko... već ga dugo ne nosim, ali tu večer mi je ta prokletinja baš išla uz kombinaciju, otopila se dabogda u vatri ždrijela planine Usuda.
I dok je vražji prsten letio s dvanaestog kata prema nekoj smetljivoj rupi u šipražju iza zgrade, utonula sam u pravednički san.
*'Tisto' je slovenski prijevod naslova one famozne djecoplašeće serije 'It', odnosno 'Ono', po naški, o gadnom klaunu koji izlazi iz kanalizacije i jede malu djecu. I, da, tip je izgledao upravo tako...