Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Jednom davno, kad je Jezdimir išao u gimnaziju, dok je još Dinamo bio Kroacija, a u Bijeloj kući stolovao Bill Clinton, u vrijeme kad Hong Kong nije bio u Kine, dok je u Ujedinjenom Kraljevstvu premijeru doživljavao 'Tko želi biti milijunaš?', one godine kad je Spielberg snimio Saving Private Ryan, dogodi se filozofija.

Filozofija ne mora uvijek biti tragično iskustvo, ali kada vas zadesi profesor koji ima psa po imenu Pas i koji se smrtno uvrijedi kad mu pola razreda u petak ujutro u 8h markira njegov sat (jer, zaboga, ima li išta zanimljivije i za maturanta nasušnije od filozofije?) bojim se da teško može biti drugačije.

Profesori filozofije posebna su sorta, a između one vrste koja inzistira na tome što je Kierkegaard imao za doručak subotom i one koja preferira pitanja poput 'pod kojim uvjetima bi bilo opravdano prevariti muža?' ili 'što je sreća?', pretpostavljam da je ipak bolja potonja. Makar, iako ga je teško pronaći, točan odgovor na pitanje što je stari Soren doručkovao subotom vrlo je egzaktan i matematički precizan - ili su to cerealije, ili šunka s jajima, ili je to prepečenac s maslacem. A točan odgovor na ovo drugo pitanje... jednostavno ne postoji.

Samo što to nitko, a osobito ne profesor filozofije, ne kaže pospanim učenicima u rano petkovo jutro, već ih pušta da iznose svoje nesumnjivo točne stavove, koje on tren kasnije pokopa novim pitanjem.

Učenici se odjednom osjećaju posrano i nedoraslo. Sa svojih osamnaestak godina, kada bi, prema njihovom mišljenju, njihova vizija budućnosti trebala već biti u potpunosti iscrtana, u procesu popunjavanja osnovnim bojama, a nakon toga ubrzo spremna za osjenčavanje, razmazivanje i dodavanje finih detalja, on im dokazuje da je sve to laž i da pred sobom imaju drhtave konture čiča Gliše i to bez lijeve ruke i nosa.

Dokazuje im, u biti, da su još djeca.

Niti jedan osamnaestogodišnjak za sebe ne misli da je dijete. Sjećam se kako je jedan kolega s prve godine, kada smo na retorici raspravljali o problematici života kao takvoga, ustao i rekao 'Ja se ne zavaravam da znam što želim u životu. Mi smo svi, u biti, još djeca, i nitko od nas nema blage veze kuda i kako ići'.

Svi su ga gledali ispod oka, misleći u sebi 'Možda TI ne znaš kam ideš, ali JA bogme znam. Znam ja DOBRO kam idem. Idem točno kroz ona vrata van, poslije na kavu sa Šteficom, a onda ću diplomirati sa 23, odraditi pripravnički na Trgovačkom sudu u Zagrebu, do 2005. sam sudski savjetnik, do 2007. sudac, otprilike u to vrijeme se ženim sa svojom dugogodišnjom djevojkom, koju ću nadam se upoznati do kraja sljedeće kalendarske na faksu, a s kojom ću onda 2010. otvoriti zajednički odvjetnički ured. Već vidim tablu... POSPRDALO & POSPRDALO... to sam ti ne znaš kam ideš, JA znam...' Onda sam takvo priznanje smatrala hrabrim, a i točnim, jer ni sama, tek godinu dana starija od njega, nisam imala pojma kamo idem. Na drugoj godini htjela sam ostati na faksu i graditi karijeru u pravnoj znanosti. Na trećoj godini mi se gadio faks, ta trula i učmala balkanska krčmetina sazdana na negativnoj solidarnosti i zahuktaloj proizvodnji i prodaji magle. Tad sam htjela naglavce u međunarodno ratno pravo. Onda je došla četvrta, već sam bila umorna od faksa, a želja mi je bila samo - diplomirati. Onda sam upoznala jubavnajveću, i sve je ostalo postalo nebitno. Onda sam diplomirala i shvatila da je najbitnije ne filozofirati u izboru posla nego krenuti u jedinom sigurnom smjeru - prema pravosudnom. Taj dio je još malo pa obavljen.

A kamo onda?

Nije mi ni bitno. A to je dobro. Jer, imam samo jedan mjerodavni kriterij prema kojem procjenjujem svoj uspjeh u datom trenutku života. Taj kriterij je odgovor na pitanje jesam li sada sretna. Sreća nije vezana uz trenutna zadovoljstva i nezadovoljstva. Ne pitam te jesi li zadovoljan, pitam te jesi li sretan.

Neki dan se, kod Sanje (ja to uopće ne gledam, ali nekako uvijek jedem baš u to vrijeme, hm...), razgovaralo o ljudima koji su dospjeli daleko vlastitim trudom i zalaganjem i prilično 'out-there' odlukama. Navedeni su se nabacivali, po meni, prilično smionim konstatacijama i instrukcijama.

Jedan je tvrdio da čovjek mora moći u svakom trenutku spakirati sve što mu je bitno i biti spreman zaputiti se na drugi kraj svijeta i tamo stvarati sve ispočetka, ako treba. Jer u tome je smisao života.

Dom je tamo gdje ti je pinklec. Vrlo arogantna tvrdnja, koju si može priuštiti netko tko nema niti jednu osobu do koje mu je istinski stalo. Samo netko tko nije ničim vezan. A ljudi se vežu, u samoj njihovoj biti je upravo vezanje prvenstveno uz druge ljude, a samim time i odgovornost prema njima. Što dovodi do one poznate teze da apsolutna sloboda jedne karike u lancu znači ujedno potpunu netoleranciju prema slobodama drugih karika, a što, samim time te osobe vrijeđa i nanosi im patnju.

Što znači da je tako slobodan pojedinac vrlo sam.

Po meni, život se sastoji od kompromisa i umjerenosti. Kompromisi počivaju na balansu prioriteta i na ravnopravnosti, a ne na ultimatumima i dominaciji. Iz stvari i posla ne crpimo sreću, nego u najboljim slučajevima zadovoljstvo, a ono nam je potrebno kako bismo imali energije tražiti sreću tamo gdje se ona nalazi. U ljudima.
Mnogi vjerojatno misle drugačije, i to je u redu. Svako ima svoju istinu, a ja znam da sam na pravom putu što se tiče mene. Naime, sretna sam. Jeste li i vi?

Ode. Ode jubav-najveća od mene, na rad u inozemstvo. I žalosne vrbe bi se sažalile nadamnom, da me mogu vidjeti kako sada, skvrčena i nepomična, blenem kroz prozor u nedefinirani segment vanjskog svijeta. Ali nema žalosnih vrba u blizini... Da ih ima, sigurno bi rekle, ma vidi ovu malu, pogleda tužnog i čeznutljivog, a koji pomalo podsjeća na natikače u izlogu periferijskog dućana 'Modne obuće' od prije tri sezone, one grozne lila boje koju više nitko ne usuđuje staviti na se, jer se čitava Hrvatska predozirala time u ljeto 99/00... E, baš tako gledaju te natikače u svijet, pogledom koji mantra jecavim glasićem: O samoćo, o jadu moj, pustite me da strunem i raspadnem se u trunje, što me gledate svi tako sućutno?!

Da...

A rekla sam mu ja, govorila sam mu, ne idi jubavi jedina, ne idi, zar su zato Tuga i Buga i oni još neki dečki čijih se imena ne sjećam, a nisu ni bitna, u stoljeću sedmom bauljale i nastanjivale se po ovoj postojbini našoj današnjoj? Zato da bi ti istu danas ostavio, i u njoj jubav svoju najveću da čeka, čami i čmrlji, čemerna i očajna i bez životne inspiracije? Hrvatskom čovjeku mjesto je na hrvatskoj grudi, i na grudima prave hrvatske djevojke, pa makar one bile i dvojke!

No, onda si, tješeći me, rekao nešto što neću zaboraviti čitav život, rečenicu koju ću prevrtati u mislima poput kineskih kuglica i koja će mi svakim prolaskom najkraćim putem između dva uha činiti uvijek isto veselje u duši u ovo tužno vrijeme dok te nema - 'jubav, znaš li ti koliki su euri u pitanju?'

Ka-čing!, gukne tad tuga u meni i preobrne se, hm, ne baš sreću, ali u neku definitivno pozitivnu emociju za koju ne mogu zasigurno reći da se ne nalazi među sedam smrtnih grijeha.

'Ok, onda, pusa-bok! Vidimo se za šest do devet!', rekoh, trepćući manično ne bih li otklonila veliko E, koje mi se nasadilo na zjenice.

Ma, ne znam. Odmah nakon njegovog odlaska osjetila sam nejasan strah kako mi švrlja po lubanji, negdje na granici između svijesti i podsvijesti.

Što ako se prestanem smijati?

Čini mi se da se upravo to i zbiva...

Prosječan čovjek se prosječnog dana u prosjeku nasmije petnaest puta (iz dubine svog prosječnog srca, pretpostavljam).

Smijeh ima terapeutski učinak, liječi, pomaže povratiti narušeno zdravlje, potiče svekolike pozitivne promjene u organizmu, čak i tih prosječnih petnaest puta! Jednom smo nas dvoje iz dosade brojali koliko se puta nasmijemo u određenom vremenskom razdoblju. Naravno, sam eksperiment nas je dodatno nasmijavao, pa ne mogu jamčiti apsolutnu vjerodostojnost rezultata mjerenja, međutim sasvim je izvjesno da je tih petnaest puta kod nas prosjek jednog od tri do četiri telefonska razgovora tijekom radnog vremena, ne uključujući svakodnevni večernji izlazak.

Da, smijeh čuva zdravlje. Nema ni deset dana otkako je otišao, a mene već boli koljeno. Ne šalim se, majke mi. A i bubrezi me nešto žigaju. Njemu je začepljen nos i kiše mi cijelo vrijeme preko telefona. Tvrdi da je alergija, ali svejedno mu govorim neka obuče još nešto.

'Baš smo duo Jeremija', kaže. Smijem se, tek drugi put taj dan (užas).

U današnje vrijeme ljudi se tako slabo vole.

'Znaš što bi mi trebali?', kaže mi jučer telefonska slušalica, glasom moje ljubavi. 'Što?', pitam ju. 'Trebali bi tražiti od države da nas financira, kao uzor ljubavi za druge... ako ne financira, a onda barem subvencionira...'

Počinjem se cerekati, ali slušalica nastavlja ozbiljnim glasom: 'Samo se ti ceri, ja ti ozbiljno govorim. Da smo u Americi, to bi nam već davno uspjelo, napisali bi neku knjigu, koja bi postala apsolutni hit... bili bi na Opri, dr. Philu... gle ju sad šta se smije, i ne sluša me, a ja joj iznosim poslovni plan! Halooo, (iz slušalice se čuje tupkanje), is this thing on?'

I tako, vrijeme ide, a mene napušta suvislost, koncentracija, radost, inteligencija.

Volja.

Jubav, dođi doma.

Prigovore nepisanja ne uvažavam, jer marljivo učim. Meanwhile, znate da nikako nisam mala od forvarduša, ali obavljala sam računalno proljetno čišćenje i našla nešto što je navodno:

BEDROOM ETIQUETTE, an actual extract from a sex education school textbook for girls, printed in the early 60's in the UK.

Ne sjećam se da sam to ikad pročitala, pa se možda ne sjećate ni vi. Emancipirane žene s izvrsnim znanjem engleskog, slobodno se nasmijte od srca, yet s knedlom u grlu. A vi, suvremeni muškarci s izvrsnim znanjem engleskog, zar vam ne dođe na plakanje kad shvatite što ste mogli imati samo da ste se rodili pol stoljeća ranije? Ja sam se osjetila pozvanom boldati najzanimljivije momente...

Učiti ili dangubiti pitanje je sad. Učiti je odgovor.

A nastavno tome, za one koji još nisu na to naletjeli, a silna ih želja mori da nešto pametno pročitaju, izdvajam nešto malo iz reciklažnog dvorišta. Kažu ljudi da u recikliranju leži tajna spasa planeta Zemlje, pa da se i ja priključim. Ako želite znati što je to bajs, kako izgleda ječmenac i o čemu pričaju supruge, pročitajte što je o tome napisao Jezdimirov alter ego, Mušica mu Tusta.

Klikni me OVDJE.

...ne mogu skupiti dovoljno pikula za jedan suvisli post. Onakav kakav volim - s glavom, repom, dlakavim torzom i bez Poante. Dobro, možda sa mrvicu Poante, ali onako, da ne ujeda na prvi pogled, nego nakon par dana. Nema smisla da se maltretiram s piskaranjem ako ne ide, ionako bi mi bilo bolje da svijam knjigu u šakama.

Učila sam danas.

Eto, vidite kako sam besramno slagala, ravno vama u lice preko monitora i žica. Mene se tako lako provali, ako netko zbilja želi provjeriti jesam li učila, samo treba zaviriti u knjigu koja je trenutno u opticaju. Jer ako Jezdimir uči, onda knjiga pati. Plače pod najezdom raznobojnih haj-lajtera i svija se pod teretom začrčkanih margina. Što je učenje dalje odmaklo, to se slabije vidi što je pisac htio reći, a odasvud vrišti ono što Jezdimir misli da je pisac htio reći.

A Jezdimir misli. On samo ne iznosi mišljenja, ali mu ih je puna glava.

Alarm sam navila za 7.15. A onda sam se dala preveslati od vlastitog uma kao zadnji idiot. Jutros po gluposti šiša čak i neki dan kad sam se zaletila svom snagom u štok, misleći da sam u brzini uspjela dovoljno otvoriti vrata.

Probudila sam se prije alarma. Drijemanje ujutro mi je možda najdraži dio noći. Ubrzo je zazvonio sestrin alarm. 'Ah, sranje', pomislila sam, 'ona ga sigurno nije navila puno ranije od mene, dakle samo je pitanje minute kad će i moj zaštektati'. Zbilo se baš kako sam predvidjela, ali tako mi se nije dalo ustati.

Danas je subota, zašto bih se maltretirala ako nije apsolutno nužno? Ma okrenut ću se ja i još malo odnjonjati. Samo da još nešto malo vidim tu na drugoj strani, kako kaže srećica prije nego se okrene i odvali još jedan đir.

I tako, okrenem se ja, drijemam i dremuckam, malo u snu, malo po javi, i baš mi je fino i toplo.

Ali, šarafa me grižnja savjesti, tim jača što znam da u toj fazi polusna čovjek nema dobar dojam o tome koliko je vremena prošlo.

Sad je ziher već prošlo osam...

Još samo malo, sekundicu, momentić, časić.

Obično u takvim trenucima sanjam kako je već tri popodne, a ja kasnim na vlastito vjenčanje.

Naglo otvaram oči, srce mi luduje od te noćne more. Dosta je ovoga, sad, odmah, još ovu sekundu dok si lucidna, diži se! Ustajem istog časa, nadljudskom snagom, pokorno marširam u kupaonu, umivam se, trpam leće, razbudim se. Prolazim kroz hodnik, pogled mi zastane na satu.

Sat kaže 6.30. Fantastično.

Nije prvi put da si svašta zamislim u toj suludoj fazi između sna i jave, kad ne sanjam, ali nisam ni budna, kad mi se par glasnih riječi izgovorenih u susjednoj prostoriji čini kao beskonačna galama, a neki puta ne znam gdje sam, niti koje doba noći je. Obično ujutro sanjam da zvoni alarm, ali imam još toliko pameti da, prije nego odbauljam kao zombi iz kreveta, upalim mobitel i provjerim koliko je sati.

Ovaj put je taj pametni potez izostao. Zašto? Jer sam čula i sestrin mobitel. To mi je bio neprijeporan dokaz da ne sanjam.

Tko bi, zaboga, sanjao da zvone DVA alarma?

Što da čovjek radi potpuno razbuđen u subotu ujutro u 6.30? Nema smisla učiti. Malo sam gledala teleprodaju. Možda se nekome to čini suludo, jer čini se da je teleprodaja program za one čija je inteligencija na razini lip-balma.

Međutim, to je zapravo jedan vrlo kvalitetan humoristički program, a uz koji prosječni čovjek ujedno može malo nabildati ispuhani ego, ponavljajući stalno 'Tisuću mu skalpiranih dabrova i dabrovih skalpova, pa stvarno moraš biti imbecil da bi ovo popušio! Isss, kakvih ljudi ima, ja sam daleko iznad toga...'

Jezdimir pritom obično imitira Erica Cartmana, govoreći 'Me nja, you guys nja!' uz prateće pokrete ručicama.

Danas je bila moja omiljena epizoda - trbušnjaci. Ljudi bi trebali nešto razumjeti kad su trbušnjaci u pitanju.

Prvo, nema te vježbe koja u pet laganih minuta dnevno modelira onakav reljefni krajolik kakav se šepiri u tim reklamama. Ljudi koje tamo vidite radili su puno više od pet minuta dnevno, dapače, to su neki profići.

Drugo, ne može svatko imati trbušnjake koji javno daju do znanja da su in da haus. Postoje stvari kao što su genetske predispozicije i salo, pa neki ljudi vježbaju ko konji, a od kornjačinog oklopa ni traga, dok drugi vježbaju mjesec dana i šlepaju se na staroj slavi do sljedećeg ljeta (to sam ja).

Treće, ništa od toga nije lako. Kome uopće padne napamet povjerovati da je bilo koje vježanje trbušnih mišića lako!? Samo nekome tko nikad nije napravio trbušnjak. Moraš biti ćorav da ne vidiš napor na licima tih Đonibrava s reklame, i odmah ti sve treba biti jasno.

Izi-kranč, ab-fleks, ab-toner i danas prvi put viđeni ab-king-pro.

Tako sam se slatko nasmijala kad sam u reklami za ab-king-pro čula 'Ma tko još koristi onaj kotač koji je prije bio in?!'

A reklama za kotač je, naravno, bila pet minuta ranije.

Taj kotač je možda najveća debilana - nisam probala, ali to mora da je užasno teško. I na TV-u se samo zbilja veliki frajeri mogu spustiti iole do kraja, dok žene ni za reklamu ne mogu suzbiti drhtanje ruku. Ne mogu vjerovati da ljudima nije jasno kako je obični trbušnjak najlakša i najjeftinija vježba za trbušne mišiće, samo ako paziš na kičmu.

Ne škodi malo zaviriti u bilderske časopise u teretani, osim trokrilnih vretenastih muških gromada u njima se nađe i pokoji koristan savjet.

Npr. uopće nema potrebe raditi petsto trbušnjaka.

Misliš si sav si važan, potrošiš na to sat vremena, a onda pročitaš da svaki pravi bilder zna kako je dovoljno napraviti par serija po petnaest komada, ali onako, sa zatezanjem iz duše, a ne radi šminke. Mom šoku nije bilo kraja kad sam shvatila da me nakon pedeset takvih trbušnjaka razvalila bitno nečovječnija upala mišića u odnosu na onu poslije tristo trbušnjaka.

Dapače, čovjek upalu mišića očekuje kad prije toga nije neko vrijeme ništa radio, a ne kad već danima radi po parsto trbušnjaka.

Dakle, iz duše i polako, mišići su zagarantirani. E sad, dal će vam salo dozvoliti da se vide, to ne znam.

Moram ići, sad ide ona epizoda s trakama koje tresu celulit. To uzimam sigurno, samo čekam da uz nju ponude potpuno besplatno i set šogun noževa. Bez noževa se jednostavno... ne isplati.

...činjenica da moji favoriti ovih dana rapidno napreduju na listama, dokazuje da Jezdimir ima jebeno dobar ukus!!! Dakle, da se poštedim pojedinačnog čestitavanja (jer znate vrlo dobro koji ste, da vam ne radim nepotrebnu reklamu, riskirajući optužbe za nepotizam i/ili korupciju - ionako mi već visite po MiniFavs-ima i linkovlju i pravite krkljanac u boxovima):

dragi ljudi, svi vi koji me svakodnevno nasmijavate i pikanterijama iz vlastitog života unosite radost u moj 'standby mode' život daleko od jubavinajveće i onoga što se obično naziva 'slobodno vrijeme', samo da znate da vas Jezdimir podupire svesrdno!

:ogromni red smajlića, jer, ipak sam ja preozbiljna za to:

:ovdje ide kakti pusa, ali i za to sam, budimo ozbiljni, preozbiljna:

(pusa ne ide dečkima, jasno!)

:dečki, stisak ruke... (ful čvrst i muževan):

Bila je to samo minuta, ali bila je savršena. Sunce je grijalo dobro, a temperatura još nije dosegla onu nesretnu fazu kada nemaš koncentracije razmišljati o ljepoti minute, već nastojiš kvalitetno procesuirati krucijalno pitanje: ˝Drži li Rexona zbilja onoliko koliko kažu na reklami?˝

Trakošćanska nije bila pretrpana, ljudi je bilo taman koliko treba da se ne osjećaš kao Pale. Zvona su počela zvoniti podne, baš kada sam prolazila pored crkve. Bacila sam pogled udesno, bez usporavanja. U tom dvorištu, znam dobro, uvijek ima neka maca. I bila je, crno-bijela, ne sasvim odrasla, nemarno razvaljena u kutu kao odbačena krpa za prašinu, spokojna u drijemežu. Lice mi se razvuklo u idiotski smiješak - nema Jezdimiru do mačaka, pokaži mu tu brkatu beštijicu i on odmah prede kao fino razrađena Singerica.

I tada, kada sam, razgaljena, vratila pogled s male krznate spavalice i opisala njime kružnicu, našla sam se u njoj - savršenoj minuti.

Nadmetanje zvona ispunilo je u potpunosti zvučnu kulisu, ljudi su se kretali po osvjetljenoj pozadini bez struganja, lupanja i izgovorenih suvišaka, kao u nijemom filmu. Odjednom u kadru više nije bilo ničeg ružnog, kormilarila sam pločnikom bez zgražanja nad psećim govnom u koje sam umalo stala, bez osjećaja za žurbu u kojoj sam se maločas vrtila kao zvrk, bez tc-tc-kanja nad kreštavom dječurlijom.

Činilo mi se kao da prvi put gledam ulicu kojom sam prošla na tisuće puta. Školu. Vrtić. Crkvu. Križanje. Dok su zvona zvonila, Jezdimira je šorala apsolutna sreća zapetljana u ljubav prema životu, suncu i kvartu. Bacila sam pogled prema zvoniku. Divljao je. Znači, ovako izgleda savršeni trenutak, pomislila sam. Nije loše, nimalo.

Međutim, zvuk zvona je polako zamro. Iz vidokruga su polako nestale boje, divlja mađenta, kričavo zelena, drečeće narančasta. Svijet se vratio u stare konture i blijede pastelne nijanse, vrijeme se otelo stranputici i zauzelo raniji položaj, a ja sam u žurbi utrčala među štandove Trešnjevačkog placa, urlajući iz dubine želučanog čira na sve te glupe, glupe ljude koji su mi lijeno pleli pod nogama, kao da im je potpuno svejedno za hitnost moje situacije.

Ali, savršena minuta mi se i dalje motala po glavi. Da je netko mogao proniknuti u zrak iznad mog tjemena, kasnije, dok sam hodala prema Ciboni (nakon što na placu nisam obavila apsolutno ništa osim iscrpne sociološke studije nedjeljnog besposličarenja), vidio bi slova, riječi i rečenice, kako lete bezglavo, sudarajući se međusobno, pokušavajući opisati the Minutu.

Fokus mojih očiju zbrisao je daleko od tračnica, komatoznih fasada i staklenog tornja na kraju puta. I mogla sam tada stati u sto sočnih dreka, bilo bi mi svejedno, jer su se u meni te divne, melodiozne riječi i rečenice pune smisla i ljepote upravo krvnički tukle oko prava na položaj u tom opisu.

Kako onda nije ispao bolji opis od ove bljuzge, pojma vam nemam.

OPREZ: Samo za hrabre i/ili besposlene - užasno dugačko, staro i nimalo tipični Jezdimir!

Ja sam Tantal. Kriv sam, sagriješio sam, bogovi su me kaznili. Oni su moćni, nisu uvijek dobri, a njihova je volja najsvetije od svih pisama.

Imam samo jedan problem – ne znam koji je moj grijeh. Kazna božja me očito sustigla, ali zašto, to ne znam. Možda sam previše žderao, premalo postio, premalo molio, previše lagao, previše bio bahat, a premalo pokoran... Nikad nisam bio zao, čak ni zločest pretjerano. Nisam bio puno sretan u životu, možda zato što sam previše osjećajan, preželjan ljubavi i nježnosti. Prelako se vežem za trivijalne stvarčice, žive i nežive, koje me uvijek, namjerno ili nehotice, povrijede i ostave. Tri sam dana bio žalostan kad sam prešao s VIP-a na Cronet, kao da sam počinio neku veleizdaju protiv 'the original prepaida' koji me odgojio, a ja ga cezaro-brutovski nožem u leđa... Zbilja, možda je moj grijeh upravo što sam takav kakav jesam, ali nisam li takav stvoren? I to stvoren od njihovih ruku?

Mislim da čak namjerno stvaraju defekte poput mene (i gore), da bi ih onda mogli kažnjavati i uživati u njihovoj patnji. A one druge, stvarno bezobrazne i zle, puštaju da prolaze kroz život kao vruć nož kroz putar. Puštaju im da imaju sve – izgled, šarm (koji ja, defektan, očito ne razumijem), novac, svi ih vole, oko ničeg se ne živciraju... Nije pošteno. Sto mu gromova i tako mi mlijeka u prahu! Ne kidam, doduše, na desno, ali priznajem – jesam, zavidan sam, ljubormoran, pun gorčine. Dobar sam, a nitko mi to ne prizna. A ti isti koji me sad kažnjavaju, ti isti su me stvorili. (licemjerja li vrhunskog!)

I time dolazimo opet do onog mog grijeha. Došao sam do zaključka da sam ja sam po sebi grijeh – hodajuća grehota. Kriv sam što ne spadam u ovaj svijet, okrutni, materijalistički nastrojen, beskrupulozno bezobrazan svijet, kojim vlada pleme fašistički raspoloženih bogova, pokvareno pristranih i nimalo božanstvenih. ˝Ne, nije za tebe čovik ka ja, mene je vatra već poljubila, mene je more već ohladilo, skoro sam umra za njom˝. Ispričavam se. Radio je uključen, a puštaju same neke ljubavne pjesme. Rekao bih da više nemam srce, ali ona ruševina koja je od njega ostala, još je previše živa, trza se i bori, jednostavno odbija umrijeti. Da umrem od ljubavi, pa za mene nema prikladnije pjesme, niti prikladnije smrti, što sam zapravo i htio reći, ali ono pjesme mi se potkralo. Mislim da je pametnije ugasiti taj radio jer sad je izvješće Auto-kluba, srušio se betonski most u Petrinji, kažu. Eto, dekoncentrira me.

Dakle, nastavljam. Nisam oduvijek bio Tantal, ali bogovi su odlučili da to imam postati. Bilo je to jednog lijepog dana, rekao bih sasvim običnog, ali to ne bi bila istina, jer bio mi je rođendan... Upoznao sam ženu. Jednu sasvim običnu ženu, naizgled.

Ona je prišla meni, iz čista mira, bez ikakvog razloga, ni dan danas ne znam zašto – stajao sam na glavnom gradskom trgu, zamotan u neke svoje uobičajene teške misli, čekao sam prijatelja da zajedno satremo to naporno rođendansko poslijepodne, a ona se stvorila niotkud. Nešto je komentirala, pitala me neko nevažno pitanje, poput 'koliko je sati?', a nakon što sam ja poluzainteresirano odgovorio, nije otišla već je ostala stajati pored mene. Ubrzo smo otišli na kavu, opet bez ikakvog razloga. Sjedili smo i bezazleno čavrljali, a ja sam nakon kratkog vremena spoznao nevjerojatnu činjenicu – što sam je više slušao, minutu za minutom mi je bivalo sve jasnije da je to ONA, plod moje mašte, moja kuća od karata, za koju sam mislio da se odavno srušila, čak i u mojoj glavi. Bio sam lud od sreće – moj mozak je konstantno plesao polku po mojoj lubanji i stalno, poput mantre, ponavljao ˝je li moguće? je li moguće?˝.

Slušao sam je i slušao, tri sata sam je slušao i nisam joj uspio pronaći niti jednu manu, niti jednu stvar za koju bih mogao reći da ne bih htio... Nemojte krivo shvatiti, nije ona bila savršena po univerzalnim mjerilima (ako takva uopće postoje), bila je savršena po MOJIM mjerilima, meni, i samo meni. Sa svakom njenom riječju moje je čuđenje raslo. Činilo se da ništa ne može pomutiti moju radost, činilo se da su argumenti koji jamče dobar ishod nepobitni, jer logika sudbine bila je bez mane – moj rođendan, ona pada iz, doduše ne tako vedra neba, ali svejedno neba, a povrh svega još je i tako neobično savršena. Je li moguće da je mom jadu konačno kraj? Hoću li napokon biti nagrađen što tolike godine nisam imao nikakve sreće?

Ako ste slučajno u ovu desetinu sekunde, koliko je trajao vaš put od gornjeg upitnika do ove rečenice, kladili na 'nema šanse', dobili ste okladu. Nije mi dugo trebalo da shvatim da ne samo da nisam osvojio jack-pot u lutriji ljubavi, nego sam bio žrtva podle podvale bogova, po sistemu (kao što sam već objasnio) čisto hitlerističkom – ako je bolestan, lud ili emocionalno nestabilan, ne-plavokos, ne-plavook, ne-jak, onda daj ga više zgazi do kraja! Naravno, takva manično-depresivna olupina od čovjeka mora biti odstranjena, dovedena do ludila i uništena, kako bi bio stvoren novi svijet, svijet emocionalnih divova, golijata, gorostasa, svijet psihičkih Arnoldova Švarcen-bla-bla. Suočimo se konačno s realnošću – ja sam propali slučaj, beznadni pacijent, stara čarapa koja se jednostavno više ne može zakrpati još jednom. I tako, odluka je pala, alea iacta est... kocka je bačena.

Blago onima koji ne razumiju bogove, koji nisu proniknuli u njihove smicalice. Ja sam shvatio. ONA je bila tu – moja žena iz snova. U tom zgođušnom paketu (koji je, čisto reda radi da spomenem, imao perfektnu guzicu) sadržavala je sve ono što sam želio u ženi, a i one stvari za koje sam se samo u najskrivenijim snovima nadao da bi ih mogla imati. Da je imala samo neke od tih karakteristika, bio bih sretan, a ona ih je imala sve. U isto vrijeme jaka i ranjiva, romantična i agresivna, lajava i stidljiva, intelektulka i sportašica...

Sve se to, u pravim količinama i pravim omjerima, stapalo u jedan savršen sadržaj i oblik. Ali... Nakon tri sata našeg razgovora, nakon što sam ja već bio zaljubljen djetinjasto i šašavo kao đak na maturalcu u osnovnoj školi u curu iz druge klupe do zida lijevo, a u isto vrijeme duboko i ludo kao Petrarca u Lauru... tada je puklo. Tad je izletjelo. Na temu je došla ljubav, a ona je rekla da voli nekog tipa, nekog drugog tipa, nekog tko nije JA... da ga voli svim srcem, bezuvjetno, da bi dala život za njega. Nije više s njim, jer je to nemoguće, jer je on svojom voljom to učinio nemogućim, ali iako nije s njim, njezina ljubav nije ništa manja. Rekla je to samo tako, kao da nije tim riječima srušila cijeli Kineski zid do temelja, kao da nije u dvije sekunde isušila Tihi ocean i posjekla čitavu Amazonsku prašumu.

Ali kako to, kad mora biti moja? Pa zaljubio sam se! Znam da mi ona svjesno nije dala nikakvog povoda, ali sama njezina pojava bila je povod, i više nego dovoljan. Iako mi je svaka njezina daljnja riječ padala na dušu kao višetonski betonski blok, još me više gušila pomisao na skori kraj razgovora, na rastanak. Što sad – ona će na sladoled s prijateljicom, a ja u ludnicu po recept za cijanid intravenozno? Baš.

Najtužnije od svega je to da ona prema meni nije bila ništa ljubaznija nego prema bilo kome drugom. Nije pokazivala nikakvu posebnu naklonost, na temelju koje bih mogao sa sigurnošću izvesti sve te nebuloze koje sam izveo. Ona je bila samo to što je, a baš to što ona jest, posijalo je u meni beskrajnu paniku. Što sad da radim !?! Da vrištim, da plačem, molim, preklinjem, prijetim... Što!? Vidim da nije zaintreresirana, ali kako, dođavola, može biti nezainteresirana kad sam je upravo ja sam skrojio u svojim mislima! Bilo bi to kao da Pinocchio kaže Geppettu 'Ma goni se ti stari, ja odo ća!' (K vragu, mislim da je upravo to i napravio...)

Otišli smo svatko na svoju stranu, jest da smo prije toga rutinski razmijenili brojeve telefona, ali to mi se činilo toliko bezveze, da me razveselilo upravo koliko bi me u tom trenu razveselio bubrežni kamenac veličine jagode: vrlo malo.

Idući su dani bili strašni. Prijatelj me uvjeravao da se moram angažirati, potruditi, preuzeti konce u svoje ruke, a ja sam osjećao da za nju nisam ništa drugo nego busen trave ili dašak vjetra, i sve što sam želio jest ne samo uzeti te konce, nego ih uzeti, pojesti, dio ispljunuti, a dio progutati i posrati, tako da ih više nitko ne može potegnuti... (Očito je da sam zbilja bio jadan.) Satima sam se svađao s najboljim prijateljem oko toga – ispalo je da sam ja idiot, sebična budala, osoba bez karaktera, čovjek bez načela, sa gomilom čudnih, beskorisnih, poremećenih osjećaja, koji ne nose apsolutno nikakvu vrijednost. Sve je on to meni lijepo argumentirao, razložio, obrazlagao, obrazlagao i na kraju obrazložio, popljuvao me do temelja dok smo sjedili na nekoj klupici, ja sav zaplakan i bijedan, a on sav naživciran i ljut...

Ali ništa to meni nije značilo. Jeo nisam, spavao sam tek dovoljno da ne zaspim hodajući, a svaka minuta razgovora s nekom drugom osobom (u kojem sam ionako sudjelovao samo pasivno) bila je ispunjena mislima o njoj. Postao sam hodajući san, nikakve koristi više nije bilo od mene.

Vjerojatno vas zanima što je dalje bilo s njom. Ma ništa bitnoga. Vidjeli smo se tu i tamo, razgovarali o svačemu, a njezina 'savršenstva' nizala su se i dalje – čitala je knjige za koje sam mislio da nikad neću naletjeti na osobu koja je uopće čula za neku od njih, citirala je filmove koje obožavam. Razumjeli smo jedno u drugome sve boje i sve nijanse. Bilo mi je posve jasno što se dogodilo – bogovi su mi poslali savršenu ženu, i usput joj, kao žig, priljepili tu karakteristiku, jednu moguću koju nikad ne bih mogao nadvladati – da voli drugog na isti način na koji ja volim nju.

I tog trena sam postao Tantal, okružen njenom osobom stalno, kao da mi je na dohvat ruke, a kad bih se ispružio da je dohvatim, ili barem dodirnem, ona bi se izmakla. Bio sam osuđen da vječito 'gledaj, gledaj, al ne diraj'. Kad sam to u potpunosti shvatio, poludio sam od bijesa. Nisam znao kako da se riješim te patnje i nastavim živjeti, žudio sam za lobotomijom, da mi netko izreže bez milosti dio mozga gdje ona stanuje, ali onda mi je sinulo da se nalazi vjerojatno u svakoj mojoj stanici, da me okružuje, da izlazi i ulazi u mene kako moje pore dišu, i da nikakva lobotomija, carski rez, amputacija ili bilo koje drugo slično sranje ne bi ništa pomoglo.

'Zaboravi ju', rekao mi je onaj moj najbolji prijatelj.

'Ne mogu', rekoh ja njemu.

'Slab si karakter, pa gdje ti je kičma?'

Nisam znao gdje sam ostavio svoju kralježnicu, ali iskreno, nisam ju tražio natrag i nije me bilo briga. Radije sam trošio dane uludo, kao da ih ima napretek, razmišljajući o njoj, analizirajući svaku njezinu riječ, svaki prokleti pokret, i nadajući se da ću barem tako, u retrospektivi, otkriti neki mali znak, neko malo i udaljeno zeleno svjetlo, bilo što što bi mi dalo do znanja da možda ipak ima nade...

Ali ništa. Ja sam dalje propadao, a ona, kako sam je bolje upoznavao (jer i dalje smo se povremeno viđali), nije bivala ništa manje savršena. Pokazivale su se, doduše, neke sitne nesavršenosti (ne bih ih mogao nazvati manama), ali u globalu ju je to činilo još boljom. Otuđio sam se od ljudi, nisam se mogao usredotočiti ni na što. Danima sam dizao pogled nebu i nijemo pitao bogove 'Zašto!?!'. Odgovor nije stizao, pa sam ja pokušao sam doći do njega. Sve što sam uspio zaključiti bilo je da su bogovi zli. To me, međutim, nije zadovoljavalo.

Vrijeme je prolazilo, a ništa se nije promijenilo. Dok mi jednoga dana nije sinulo. Pekao sam meso i pokušavao kroz kuhinjsku zavjesu vidjeti što se događa na televiziji, vladajuća se stranka u dnevniku nešto opravdavala u svezi s nekom afericom. Sasvim slučajno mi je pala na pamet jedna mogućnost koju nisam ni razmotrio, takav zakopan u svoju mržnju prema zlim bogovima. Što ako oni zapravo nisu zli, nego dobri? Što ako su oni meni dali najbolju nagradu koju sam mogao zamisliti... ?

Tanjur i žlica tresnuli su bučno u pločice kuhinjskog poda, a ja sam zateturao bez daha i udario glavom u štok od vrata. Kako sam bio glup cijelo vrijeme! Pa oni su meni dali da stvorim sebi ženu koja će me konačno učiniti sretnom, koja će mi biti moj savršeni par. A što sam ja učinio? Ili bolje, što je moj poremećeni, bolesni, izopačeni um napravio? Stvorio je savršenu ženu za mene. Ženu koja voli istom bijesnom snagom kao i ja, ali ne mene. Ženu koja pati isto kao i ja, ali ne za mnom. I tada, kad sam shvatio da me zapravo izigrao moj vlastiti um, moj najgori neprijatelj, kojeg sam tako podcijenio... sve je otišlo k vragu.

Donio sam odluku i našli smo se jedan dan da joj ispričam cijelu tu priču. Sve sam joj rekao, kako se osjećam, što osjećam prema njoj... Bila je zatečena, ali rekla je da joj je jako žao što je to tako i što mi ne može pomoći. Rekao sam joj da joj ne treba biti žao, nego da je meni žao što sam došao do toga da više ne mogu cijeniti naše prijateljstvo, jer mi jednostavno nanosi grozne muke. Otišla je prema gradu, a ja sam krenuo prema tramvajskoj stanici. Vidio sam da stiže br. 11. Pomislih kako je to definitivno pravi tramvaj da me odveze kući. Kad se dovoljno približio, bacio sam se na tračnice. Kotači su me razdvojili na dijelove, dok su ljudi uokolo stajali u šoku, paralizirani grozotom tog prizora. A ja? Napokon me više nije bilo...
Jezdimir, 1998.

Moja prijateljica Ivana, nekad ludi hipi-djevojka, danas ulickana očajna domaćica, dobila je napadaj oduševljenja kad je saznala da jubavnajveća i ja potežemo iz Stockholma na izlet u Kopenhagen, odnosno Kbnhavn.

'Jaaaoj, Christiania, Christiania', ciktala je poskakujući, 'kad sam ja bila luda hipi-djevojka… /ovdje obično ispustim dio teksta jer mi misli redovito podivljaju u pokušaju zamišljanja nje kao lude hipi djevojke/ …tamo preseliti, to je nešto nevjerojatno, jedinstveno' i bla-bla-bla.

Priznajem, needucirana i niskog nivoa opće kulture, do tada uopće nisam znala da Danci već preko trideset godina dozvoljavaju postojanje nekakve u visine napušene slobodne države nasred glavnog grada jedne druge, vrlo ozbiljne države. Možda je to zato što sam inače ozbiljna, sabrana, odgovorna i odrasla, pa smatram da sva ta alkoholičarsko-drogeraška preseravanja prirodno prestaju s norijadom i maturom. Jer, ako ne prestanu, onda nusprodukt toga bude četrdesetogodišnjak, po struci završeni gimnazijalac, koji još uvijek ne može prežaliti smrt Kurta Cobaina, a živi kod vlastitih roditelja.

Ili, jednostavno, onaj Leo iz Ludih '70.

Iako mi je smiješno uopće ozbiljno pisati o tome, u osnovi ipak moram reći kako je 'Slobodni grad' Christiania osnovan 1970/71., kad su neki 'skvoteri' našli za shodno uzurpirati prazne zgrade danskog Ministarstva obrane. Kako to Danci nisu uspjeli zatrti u nastajanju, stvarno mi nije jasno, ali kroz godine se spomenuto naselje protivnika sustava pretvorilo u polunezavisan grad-državu usred Kopenhagena, s vlastitim pravilima, režimom, pa i valutom, izuzetim od onoga koji vrijedi za normalne Dance u ostatku države.Najvažnije od tih pravila je da se slobodno drogiraju. Ne teškim drogama, naravno, to je vrlo zabranjeno i ne tolerira se. Al se zato napušavaju od nemila do nedraga i to je zakonito. Država ih je pokušavala izbaciti u početku, ali ništa nije tako naporno, perzistentno i krcato Uvjerenjima i Stavovima kao umjetnik-filozof vičan napušavanju.

Država, dakle, nije uspjela.

A onda je shvatila da upravo pregoleme količine turista dolaze u Kopenhagen baš zbog te atrakcije.

Pa je prestala pokušavati. Možda vam se čini da Jezdimir, osim bonzai psića, ima i nešto protiv hipija. Kad su u pitanju hipiji, Jezdimir je pomalo poput Erica Cartmana iz South Parka - prevrće se noćima u noćnim morama, uz riječi 'Damn, damn hippies... all they do is smoke pot and smell bad... damn hippies...'.

E pa jesam, govno sam legalističko i vjerujem u odgovornog člana društva.S obzirom na sve navedeno, jedva sam čekala da vidim to svjetsko čudo, možda čak i veće od Male sirene ili Den Lille Havfrue.

Kišno ponedjeljno jutro svakako nije bio pravi tajming za posjet toj turističkoj atrakciji. Jubavnajveća i ja, izdajnici turističkog mainstreama, drznuli smo se u subotu navečer posjetiti neke druge znamenitosti, a ovo ostaviti za kraj. On je ponovio svoj posjet već za dva tjedna, pa mi je izreferirao kako je navečer to sasvim drugi đir, kako ima puno turista, gore vatre, pije se pivo i napušava se bez kompleksa, ali neka. Mogu reći da mi je možda čak i drago što sam vidjela kako to izgleda u jedan ponedjeljak vulgaris.



I totalno je bezveze, da ne upotrijebim jači termin loše, ili još jači, obično sranje.

U osnovi je to gomila 'umjetnički' oslikanih straćara i drugih sklepanih i nadoklepanih konstrukcija, iz kojih izbija duh napušene filozofije i anarho-brije, kojeg se i inače grozim. Osjećala sam se kao djevojčica u zoološkom vrtu, samo što sam umjesto 'Tata, a gdje su medvjedi i zašto nisu tu vani?', govorila 'Jubav, a gdje su ti hipiji, zašto nisu u bašči?'. On mi je strpljivo odgovarao 'Srećica, ponedjeljak prijepodne je, oni ti sad spavaju, znaš.' 'Daj više da neki izađe', cendrala sam, 'pa da konačno vidim kako izgleda netko tko živi u slobodnom gradu, financira se legalnim dilanjem i pletenjem narukvica, ljubitelj je lakih droga i još je k tome umjetnik!'

A onda smo došli do 'glavnog placa'. Tamo je bilo nešto ljudi. Jedna skupina imala je odore interventnih redarstvenih postrojbi. Neki su izgledali kao Leo iz '70 i prodavali kojekakav đank po sklepanim štandovima.

A većina nije izgledala nimalo hipijevski.

'Errr... najdraži?', obratila sam se svom zaštitniku, 'ja sam hipije zamišljala kao miroljubive spodobe, možda nadrogirane i musave, ali načelno prijateljski raspoložene prema životu i svijetu... Ovi su uglavnom ćelavi, obučeni su ko propale skinjare u rashodovane spitke, lasteksice i ljubičaste poliesterske trenirke marke Adiadas, i općenito izgledaju kao totalni kriminalci...'

On je vidio isto što i ja.

Turista je bilo na parove razbrojs, a atmosfera među domaćima podsjećala je na onakvu kakva u američkim filmovima obično prati najgore slamove i geta. Izgledalo je kao da smo ušetali među raznorasne bande koje samo čekaju da se nešto pošoraju.

Kao Cartman, kad je išao u posjet Kennyju, zapjevala sam ispod glasa 'In the ghetto... in the ghetto...'.

Među nogama su im se motali gadni psi, svi odreda inačice neke od onih krvoločnih pit-bull pasmina, a od toga neki sa gadnim ožiljcima i osakaćenim ušima ili potpunim nedostatkom istih. Tarlahali su slobodno i, slično kao ljudski stanovnici tog ćumeza, izgledali su kao da jedva čekaju da se pokolju. Jedini razlog zašto nismo počeli panično uzmicati u roku momentalno leži u tome što smo smatrali da takva turistička atrakcija valjda ne može biti tako opasna za turiste. Da je neki od tih okljaštrenih zmajeva dosad nekoga priklao, valjda ne bi tako slobodno šetali, a vjerojatno ih danska vlada ne bi preporučivala kao viđenja vrijedan sight.

To sam ponavljala u sebi i dok sam na jednom štandu kupovala suvenirčić, a dvije te beštije su mi se valjale pod nogama grizući se međusobno uz upravo jezovite zvukove.

'Ovo je kao u onom vicu', prozbori jubav, 'što to ima četiri noge i jednu ruku...?'

'Što?', pitam.

'Razigrani rotvajler', veli on. Iako sam poprilično namrgođeno bauljala po toj 'slobodnoj državi', nasmijao me natpis 'Joint the Christiania club, and you'll never smoke alone' na nekoj usputnoj tabli, a i onaj 'You are now entering the EU' na izlazu iz države snova u sumornu domenu zakona.

'Nadam se da će Sanader uspjeti u tome da uđemo u Uniju barem prije ovih...', rekla sam jubavnajvećoj na izlazu.

Kasnije u toku dana, u vlaku prema Stockholmu, zapisivala sam neke dojmove, dok je srećica puhao na mom Samsonite putnom jastuku. Bilo mi je malo dosadno, pa sam ga munula nemilice u rebra.

'Ha?', dreknuo je on iznenađeno i nagloprobuđeno, 'šta je bilo?!'

'Ništa, najdraži, nešto te probudilo?', upitah nevino.

'Pa... izgleda da je', reče on, '...kao da me neki davež odalamio laktom u rebra, ali mora da mi se učinilo.'.

'Ta hajde', rekoh, 'ne znaš što pričaš, ali sad kad si već budan, da te pitam nešto. Oni imaju slobodni grad koji ne podliježe zakonima države, niti je podlegao nekakvih grozotama i pošastima suvremenog svijeta. Oni žive u skladu s prirodom, ne smije ih se slikati, uzgajaju biljčice i štrikaju torbice i u stalnom su kontaktu s majčicom zemljom, dok ona njih ima na speed-dial pod 1.'

'Da? I?', upita on nezainteresirano.

'Pa dam se kladiti da na internetu ima, onak, kristijanija dot kom.'

Jubav se nasmije, potvrdno kimajući glavom prije nego je ponovo zahrkao.

Dok je Jezdimir vrijedno učio, na blogu je očito bila živa parada.

Onaj aktivist Rock uspio ga je ugurati na Naslovnicu, vjerojatno da bi se iskupio za recenziju, a možda i zato da ispadne kako je on otpočetka bio u pravu glede onog pokliča 'Jezdimira na naslovnicu!' (nisam ga još skroz prokužila, pa ne znam koji ga porivi pokreću.).

U svemu tome, nekoliko je bitnih stvari:

1. Od naslovnice i bilo kakvih lista odustala sam prije više mjeseci, kad sam shvatila da uredništvo uopće ne benda neke moje možda ponajbolje postove koje sam im ljubazno forvardirala. Tim više sam sigurna da je ovo sada sve Rockovo maslo, jer many moons have passed od kad sam zadnji put nešto proslijedila.

2. Svojedobno me, još dok sam bila mlada i opsjednuta, jubavnajveća tješio kad sam životinjski ridala i kroz krokodilske suze urlala 'zašto mene niko neće maknit s freš liste bu-hu-hu-hu, a ja tako lijepo pi-i-i-šem (duboko ušmrkavanje, jubav slaže gadljivu facu bez susprezanja, jer misli da ga ne vidim)... ja sam nebrušeni dija-ma-a-a-nt, vidi me kako sam dobra, vidi, vidi (jubav jedva suzdržava smijeh, ali zna da mu slijedi pucanje Hooverove brane i provala hektolitara suza ako, makar na sekundu, pokaže da mu je sve to za popišat se u gaće) *plač, šmrc, sob*.

3. Histerični ispadi pod 2. prestali su kad sam shvatila da me ionako čitaju svi ljudi koje ja čitam i koje cijenim. Jer ja čitam samo one koji dobro pišu, a za ostale me jako nije ni briga.

Dok sam se nekad raspamećivala kad bih dobila pohvalni komentar od nekih mojih favorita s one najkul liste, sada me svi komentari jednako vesele. Osobito me veseli činjenica da me ne čitaju polupismeni tinejđeri, što je vjerojatno zato jer im je izričaj malo prenaporan, a i ništa se zanimljivoga ne događa kod Jezdimira po pitanju 'jučer sam vidla dva prezgodna dečka, i jedan me tak gledal da... tipfeler, tipfeler, tipfeler, gramatičke nuklearne katastrofe, pravopis na razini Marijanske brazde i ostalo' Zadnje raspamećenje sam doživjela kad me i cijenjeni Jesus stavio na svoju listu, jer nisam mislila da je on među čitateljima, s obzirom na to da rijetko ostavlja komentare. Ali eto.

3. Ono što je možda najbitnije, netko je dao 3,66 kune za mene. Nego, 3,66 kune je netko dao.

Kako mi je teško vjerovati da bi to učinio netko tko me ne pozna, padaju mi na pamet tri osobe iz stvarnog života, koje znaju za Jezdimira Uskokovića. Jubav, pajdo Rojal i moja obožavana mala sestra.

Međutim, jubav je u dalekim inozemstvima, pa on otpada.

Pajdo Rojal, taj odustajatelj od bloga, je ovaj vikend doduše u Zagrebu, a nije taj kompjutera ni vidio kad cijelo vrijeme trči s jedne kave na drugu. Dakle i on otpada.
Moja sestra... ona je zapravo na mobitelu vječito dekintirana, plus me i mrzi, pa bi vjerojatno prije dala 3,66 kune za blog Mislava Bage. Zapravo, ne znam zašto sam ju uvrstila u opcije.

Dakle, neka se javi odmah onaj tko je iskeširao, ako je cura, idemo na kavu, a ako je dečko, ne idemo nikam, jer bi me jubav skratio za tikvu i imao bi potpuno pravo na to, jer sam u okovima najslađim i nemam što s obožavateljima pit kavu. 4. Iako je broj komentara nenormalno skočio od kad se Jezdimir u liku kokoši kočoperi na naslovnici, vidim da su to više-manje moji stalni posjetitelji u svojstvu čestitara ili slično, plus par za ljudi koje, iz viđenja, odmah po nickovima znam da nisu bezveznjaci. Dakle, navala nepismenih pohotnih tinejđera je u potpunosti izostala, hvala providnosti ili kako bi Kolačić rekla, Zeusu Gromovniku i Svetoj Paraskevi (vjerojatno zaštitnici nepismenih dvanaestogodišnjih pisaca).

Dakle, to bi bilo to što se tiče ovoga, a ako je netko slučajno opet pronašao Poantu u ovom tekstu, neka mi brzo javi, jer moram naći načina da se otarasim tog virusa.

Autor ovog bloga smatrao je kako se u potpunosti i vrlo jasno (a opet ne prenapadno) odalečio od bilo kakvog povezivanja s Poantom, kao i njenim bliskim pajtosima Stavom, Mišljenjem ili Gledištem. Međutim, u prvoj pravoj recenziji dosadašnjeg opusa ovoga autora, objavljenoj dana 1. lipnja 2005. na blogu pod nazivom 'O životu, svemiru i svemu ostalom', autor Rock Roll aludira na povezanost Jezdimira i Poante, iznoseći sljedeće:

Tko one?

Jezdimir i Chillired, još jedna autorica koja se sumnjiči za potajno šurovanje s Poantom.

To ga je zabrinulo. Jezdimira.

Možda Chillired nema problema s tim da ju se svrstava u tu grupu ljudi, možda ona misli da svatko ima pravo na svoje Mišljenje i njegovo slobodno Iznošenje, neka joj.

Ali ovaj ovdje autor se mučio dugo i krvavo da izgradi imidž u kojem neće biti klica, ni trica, ni kučina, ni sjemenki, niti bilo kakvih tome sličnih naznaka prisutnosti Poante i njenih bratića, sestrića i netjaka, pa čak ni zakučastih, prašnjavih nišica u koje bi se isti mogli bez autorovog znanja došunjati, zakukuljiti i pod okriljem kukuljice rilcem rovariti.

Dapače, autor je oduvijek bio veliki protivnik iznošenja Mišljenja, Poanti i sličnog sitnog i krupnog mentalnog otpada.

Od malih nogu na sva je konkretnija pitanja odgovarao sa 'Kako god, meni je svejedno!'.

Gdje god se trebalo odlučiti između Ponuđenih Alternativa, autor je vješto i neprimjetno sapleo nekog drugog, kako bi taj drugi upao u spotlajt i odlučio umjesto njega. Naučio je fino balansirati na paučinastoj granici između dviju sukobljenih strana, bez da bljucne makar ijedno Stajalište, koje bi ga neminovno porinulo u jednom ili drugom smjeru.

Mrd lijevo, mrd desno.

'Da, obje strane su iznijele valjane argumente'.

'Ima istine i u jednom i u drugom'.

'Vrijeme će svakako pokazati tko je u pravu'.

'Situaciju treba dobro razmotriti, pa vidjeti što prevaguje'.

'Prozor noćas mora pasti'.

A ne, pardon, to je iz nekog drugog filma.

Povremeno, naravno, mora doći i do nekakvog 'A što ti misliš, Jezdimire?'.

'Ha? Tko? Ja? Pa slušaj, zapravo nije moje da o tome govorim.'

Ili 'Nažalost, bojim se da su moje kompetencije ispod razine nužne za ovu raspravu'.

Ili 'Zar je to bitno?'.

Ili, neki put kad čovjek jednostavno nema energije, jedno obično malo jadno 'Ne znam.'

Zapravo, autor smatra kako je najsigurniji conversation pooper na svijetu upravo pojava Stava. To se obično događa ničim izazvano, baš u trenutku kad je razgovor dosegnuo vrhunac neopterećive ugodnosti.

'Ne volim ljeto.'

PAF.

Ležerni razgovor o vremenu naprasno je i neotesano ukaljan. Svi se prokomešaju na sjedalicama. Da su pjetlići, krijesta bi im stala u stav 'erekcija on board'. Da su mace, rep bi im fijukao poput biča, a leđa se izvinula u strelicu, pokazujući prema nebesima. Da su psi, bljesnuli bi očnjaci. Da su bonzai psi, rekli bi 'ciju?' i umrli od infarkta.

'Kako to misliš, ne voliš ljeto?', upitao bi netko za stolom.

Konobar bi se približio noseći pića, ali bi ga vonj bitke u zraku potjerao natrag, u zaklon iza šanka. Pripremio bi tacnu, za slučaj rikošea boce Fante. Zna on da Bambuča može dobro kresnuti, a ne veseli ga osobito miting nju hendsom pipls u Traumi.

Nastupit će tišina.

'Pa tako', upast će u zamku neoprezni iznositelj Stava, 'ne volim ga. Vrućinu ne podnosim dobro, a i svi smrde. Jedva čekam da završi.'

'Uuuuu', začuo bi se impresionirani bruj sa susjednih stolova. A onda...

'Ma daj mi reci, molim te, jednu stvar - KOJI IDIOT NE VOLI LJETO?!'

I prije nego stigneš reći What the fu...- GOTOVO!

Nastaje živa jebada. Kaos na zemlji, u zraku i na čardaku ni-na-nebu-ni-na-zemlji.

Da smo u stripu, ne bi bilo kisika u zraku od natiskanih BOING, BONK, TRES, ŽBAM, FIJU, KLING-KLANG-KLONG i ostalih didaskalija okvirenih u bodljaste oblačiće.

Da smo u Seinfeldu, George Costanza bi gazio preko žena i djece na putu prema izlazu.

Da smo u vesternu, gradski potrčko bi se, uvaljan u krv, prašinu i kamenčiće, strovalio u Saloon, izrekavši pri padu svoju posljednju rečenicu: 'Vani... je... pakao...'.

Da smo u WTC-u, bilo bi prijepodne, pokoji šljaker bi drapao sa kalendara jučerašnji listić, 10 September 2001.

E, vidite, u tom trenutku ovaj ovdje Jezdimir bi puzao prema vratima. Tiho i bešumno, predan i koncentriran, kao da osobno spašava vojnika Ryana. Neupadljiv i nevidljiv. Bez mirisa i okusa. On ne bi, kao Costanza, šamarao žensku čeljad i ostalu nejač na svome putu, ne. Zašto?

Jer se pritom stvara buka.

A što se dogodi kad se stvori buka?

Netko ju čuje.

A kad netko buku čuje, onda je samo pitanje vremena. Može se sve to zaboravit, ali uvijek postoji neka usrana mala Madelaine koja tresne posred sjećanja, kao Bambuča posred konobarske glave.

'Uf, baš je vruće ovo ljeto... hm... hm? Hm! Hej! Hej, ti!'

'Molim?'

Slijedi okretanje glave, kao, meni govoriš?

'Da, da, ti! Nisi li ti ono prije pet godina kukavički zgiljao kad smo raspravljali o tome zašto je idiot onaj tko ne voli ljeto?!'

'Ne znam o čemu pri...'

'Jesi, jesi, sad se sjećam, još si stao na šapicu onom bonzai psiću, polomio si ga sirotog! Šta je, šta se vrpoljiš? Jel možda ne voliš ni bonzai psiće? A što misliš o ljetu? Ha? Ha?'

A kad začujem 'Hej, ljudi, evo ga ovdje! Dođite, da ispipamo malo njegove stavove!', znam da je gotovo.

Da sam Matija Gubec, taman bi bila zima 1573., pajdo bi mi rekao 'Mate, ajmo dić bunu!'. Ja bih rekao 'Ma daaaj, ne da mi se sad, baš mi je nekak čudno v želucu...'. A on bi rekao 'Ta hajde, Matek, fali nam Stav! Ne bi nam Francek niš mogel, sam da imamo Stav!'. A ja bih rekao 'Ma joj, ne znam, nisam ga dugo videl, taj Stav.' Nakon što bi me Joža nagovarao neko vrijeme, popustio bih. Rekao bih 'Okej, Joža, idemo dić tu bunu.'.

Moram li zbilja pričati dalje?

Stav kontaminira. On vrišti, traži pozornost, izaziva napad, dovodi do razdora, jaza, ponora, razdvojenih strana, prije sjedinjenih u konverzaciji bez Stavova i Mišljenja, a sada na suprotnim stranama metaforičkog ambisa, rastavljeni, ali još uvijek na puškometu. I svi redom trigger happy ko američki tinejdžeri.

Nema više četiri male slatke riječi molim-hvala-oprosti-izvoli.

Nema pardoniranja, anšantiranja, bijelih rukavica, večernjih toaleta ili aristokratskih akcenata.

Odjednom su svi na 'pas ti mater da ti mater glupu neodgojenu zadojenu i incestuozno začetu da ti pas mater'. I plavi ovratnici i menađerski zapučci. I ogrubjele ruke i fakultetski indeksi. Više nema razlike između lica natrackanog Vichyem i onog namazanog Baleom.

Samo jednako iskežene face, razmahane ruke i noge koje se frićkaju i riću na sve strane, kao razigrana telad.

A poslije te bitke?

Toliko je pjesnika već opisalo taj prizor, da uopće nemam potrebe nešto dodati. Osim možda kap tišine prožete smrću. Ili prstohvat zraka naelektriziranog agonijom i vriskom. A možda i žlicu pulsirajuće spoznaje da se onaj tren otprije više nikada ne može vratiti.

A sve zbog toga jer je netko izrekao Mišljenje.

I zato, štovani čitatelji, ovaj autor zazire od Stajališta, Gledišta, Motrišta i ostalih -išta. Ne iznosi ih, ignorira ih, ako mu dođu na jezik žvaćka ih i guta, a ako se dogodi da ih i procijedi neki puta, to će vjerojatno biti kroz čvrsto stisnute zube i zato jer ih neki polemičar s druge strane zuba svom snagom vuče van. Inače, čisto sumnjam. Jer ovaj autor vjeruje u svijet bez Stavova i želi u tom svijetu bezbrižno lelujati.

Svijet ovog autora dom je laganih misli i ispraznih rečenica, pomiješanih s blagonaklonim kimanjem glave, sve dobro spacano u atmosferi sveopćeg euforičnog odobravanja. U tom svijetu nema NE, u njemu svi govore DAAA dubokog intenziteta, strastveno i promuklo, kao da su Boris the Blade osobno.

I zato se nadam da neću više čuti Jezdimir i Poanta u istom dahu. Jer kad svi ti potisnuti Stavovi razvale poklopac ekspres-lonca i eruptiraju iz njega van, neće više nitko ostati stajati.

Hodam ja tako danas prema radnom mjestu, kadli ugledam žensku osobu kako se kreće meni ususret. To na prvi pogled nije bilo ništa neobično, jer se često na zagrebačkim ulicama mogu susresti razne privlačne i neprivlačne ženske osobe kako hodaju ususret i meni i drugima, a i sama sam upravo ženska osoba koja nerijetko zna hodati ususret sugrađanima.

Ali, iza ove konkretne ženske osobe na konopčiću se migalo nešto što je privuklo moju pažnju - bonzai pas.

Ovaj konkretni maleni bonzaić zainteresirao me tim više što sam ga već viđala sa gazdaricom, djevojkom otkačene kovrčave frizure, ali dosad uvijek samo od vrata na gore - iako mu je glava veličine ping-pong loptice, ipak se da spaziti kako viri iz torbice ležerno prebačene gazdarici preko ramena.

Ne mogu si pomoći, volim gledati čupave beštijice, osobito kad su spakirane u ručnu prtljagu i pritom izgledaju tako prirodno, kao da ih je Giorgio Armani osobno nadoštukao na rajfešlus torbe.

Neki put se, doduše, zapitam nije li malo nezdravo za psa da nikad ne hoda, nego da mu je povlačenje po rukama i cekerima najnormalnija stvar, ali danas sam shvatila da je kod psećih primjeraka veličine šalice za kavu hodanje na lajni jedna poprilično opasna radnja.

Prvo, razlika u frekvenciji koraka je strahovita. Dok čovjek napravi jedan korak, mišić, pardon, psić mora deset puta zatreperiti nejakim nožicama. Predmnijevam da se nakon pedeset metara sruši u nesvijest od preforsiranog aerobnog treninga. Drugi problem, o kojem sam se ujedno danas osvjedočila: kako gazda ne može čitavo vrijeme gledati gdje se točno pas nalazi, lako se može dogoditi da mali zastane na trenutak iz bilo kojeg razloga (ovaj danas je, naprimjer, zastao da otrese kap kiše koja ga je zalila poput tsunamija), a da čovjek na početku lajne to uopće ne skuži, pa nastavi uredno mlatarati rukom i psom sljedećih deset metara. Siroček je, dakle, stao da se protrese, a u narednoj sekundi odletio je pola metra naprijed.

Pritom je rekao nešto kao ciju.

Neću tvrditi, možda je bilo av-av, ali zvučalo je više kao ciju.

Znam da se sad čini kako sarkastični Jezdimir ne voli male pse, no to nije istina. Uglavnom ih obožavam, osim kad su podšišani na umjetničku frizuru kao naša ministrica za ić u Europu.

Presmiješni su mi.

Ne načini češljanja ministrice, nego mali psi.

Možda zato što zapravo duboko u sebi ne vjerujem da su to psi. Najbolje od svega jest da ga, kad je zločest, uvijek možete zatvoriti u neku praznu taperver kutiju.

Pa nek se sam unutra istrčava do mile volje.