Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Autor ovog bloga smatrao je kako se u potpunosti i vrlo jasno (a opet ne prenapadno) odalečio od bilo kakvog povezivanja s Poantom, kao i njenim bliskim pajtosima Stavom, Mišljenjem ili Gledištem. Međutim, u prvoj pravoj recenziji dosadašnjeg opusa ovoga autora, objavljenoj dana 1. lipnja 2005. na blogu pod nazivom 'O životu, svemiru i svemu ostalom', autor Rock Roll aludira na povezanost Jezdimira i Poante, iznoseći sljedeće:

Tko one?

Jezdimir i Chillired, još jedna autorica koja se sumnjiči za potajno šurovanje s Poantom.

To ga je zabrinulo. Jezdimira.

Možda Chillired nema problema s tim da ju se svrstava u tu grupu ljudi, možda ona misli da svatko ima pravo na svoje Mišljenje i njegovo slobodno Iznošenje, neka joj.

Ali ovaj ovdje autor se mučio dugo i krvavo da izgradi imidž u kojem neće biti klica, ni trica, ni kučina, ni sjemenki, niti bilo kakvih tome sličnih naznaka prisutnosti Poante i njenih bratića, sestrića i netjaka, pa čak ni zakučastih, prašnjavih nišica u koje bi se isti mogli bez autorovog znanja došunjati, zakukuljiti i pod okriljem kukuljice rilcem rovariti.

Dapače, autor je oduvijek bio veliki protivnik iznošenja Mišljenja, Poanti i sličnog sitnog i krupnog mentalnog otpada.

Od malih nogu na sva je konkretnija pitanja odgovarao sa 'Kako god, meni je svejedno!'.

Gdje god se trebalo odlučiti između Ponuđenih Alternativa, autor je vješto i neprimjetno sapleo nekog drugog, kako bi taj drugi upao u spotlajt i odlučio umjesto njega. Naučio je fino balansirati na paučinastoj granici između dviju sukobljenih strana, bez da bljucne makar ijedno Stajalište, koje bi ga neminovno porinulo u jednom ili drugom smjeru.

Mrd lijevo, mrd desno.

'Da, obje strane su iznijele valjane argumente'.

'Ima istine i u jednom i u drugom'.

'Vrijeme će svakako pokazati tko je u pravu'.

'Situaciju treba dobro razmotriti, pa vidjeti što prevaguje'.

'Prozor noćas mora pasti'.

A ne, pardon, to je iz nekog drugog filma.

Povremeno, naravno, mora doći i do nekakvog 'A što ti misliš, Jezdimire?'.

'Ha? Tko? Ja? Pa slušaj, zapravo nije moje da o tome govorim.'

Ili 'Nažalost, bojim se da su moje kompetencije ispod razine nužne za ovu raspravu'.

Ili 'Zar je to bitno?'.

Ili, neki put kad čovjek jednostavno nema energije, jedno obično malo jadno 'Ne znam.'

Zapravo, autor smatra kako je najsigurniji conversation pooper na svijetu upravo pojava Stava. To se obično događa ničim izazvano, baš u trenutku kad je razgovor dosegnuo vrhunac neopterećive ugodnosti.

'Ne volim ljeto.'

PAF.

Ležerni razgovor o vremenu naprasno je i neotesano ukaljan. Svi se prokomešaju na sjedalicama. Da su pjetlići, krijesta bi im stala u stav 'erekcija on board'. Da su mace, rep bi im fijukao poput biča, a leđa se izvinula u strelicu, pokazujući prema nebesima. Da su psi, bljesnuli bi očnjaci. Da su bonzai psi, rekli bi 'ciju?' i umrli od infarkta.

'Kako to misliš, ne voliš ljeto?', upitao bi netko za stolom.

Konobar bi se približio noseći pića, ali bi ga vonj bitke u zraku potjerao natrag, u zaklon iza šanka. Pripremio bi tacnu, za slučaj rikošea boce Fante. Zna on da Bambuča može dobro kresnuti, a ne veseli ga osobito miting nju hendsom pipls u Traumi.

Nastupit će tišina.

'Pa tako', upast će u zamku neoprezni iznositelj Stava, 'ne volim ga. Vrućinu ne podnosim dobro, a i svi smrde. Jedva čekam da završi.'

'Uuuuu', začuo bi se impresionirani bruj sa susjednih stolova. A onda...

'Ma daj mi reci, molim te, jednu stvar - KOJI IDIOT NE VOLI LJETO?!'

I prije nego stigneš reći What the fu...- GOTOVO!

Nastaje živa jebada. Kaos na zemlji, u zraku i na čardaku ni-na-nebu-ni-na-zemlji.

Da smo u stripu, ne bi bilo kisika u zraku od natiskanih BOING, BONK, TRES, ŽBAM, FIJU, KLING-KLANG-KLONG i ostalih didaskalija okvirenih u bodljaste oblačiće.

Da smo u Seinfeldu, George Costanza bi gazio preko žena i djece na putu prema izlazu.

Da smo u vesternu, gradski potrčko bi se, uvaljan u krv, prašinu i kamenčiće, strovalio u Saloon, izrekavši pri padu svoju posljednju rečenicu: 'Vani... je... pakao...'.

Da smo u WTC-u, bilo bi prijepodne, pokoji šljaker bi drapao sa kalendara jučerašnji listić, 10 September 2001.

E, vidite, u tom trenutku ovaj ovdje Jezdimir bi puzao prema vratima. Tiho i bešumno, predan i koncentriran, kao da osobno spašava vojnika Ryana. Neupadljiv i nevidljiv. Bez mirisa i okusa. On ne bi, kao Costanza, šamarao žensku čeljad i ostalu nejač na svome putu, ne. Zašto?

Jer se pritom stvara buka.

A što se dogodi kad se stvori buka?

Netko ju čuje.

A kad netko buku čuje, onda je samo pitanje vremena. Može se sve to zaboravit, ali uvijek postoji neka usrana mala Madelaine koja tresne posred sjećanja, kao Bambuča posred konobarske glave.

'Uf, baš je vruće ovo ljeto... hm... hm? Hm! Hej! Hej, ti!'

'Molim?'

Slijedi okretanje glave, kao, meni govoriš?

'Da, da, ti! Nisi li ti ono prije pet godina kukavički zgiljao kad smo raspravljali o tome zašto je idiot onaj tko ne voli ljeto?!'

'Ne znam o čemu pri...'

'Jesi, jesi, sad se sjećam, još si stao na šapicu onom bonzai psiću, polomio si ga sirotog! Šta je, šta se vrpoljiš? Jel možda ne voliš ni bonzai psiće? A što misliš o ljetu? Ha? Ha?'

A kad začujem 'Hej, ljudi, evo ga ovdje! Dođite, da ispipamo malo njegove stavove!', znam da je gotovo.

Da sam Matija Gubec, taman bi bila zima 1573., pajdo bi mi rekao 'Mate, ajmo dić bunu!'. Ja bih rekao 'Ma daaaj, ne da mi se sad, baš mi je nekak čudno v želucu...'. A on bi rekao 'Ta hajde, Matek, fali nam Stav! Ne bi nam Francek niš mogel, sam da imamo Stav!'. A ja bih rekao 'Ma joj, ne znam, nisam ga dugo videl, taj Stav.' Nakon što bi me Joža nagovarao neko vrijeme, popustio bih. Rekao bih 'Okej, Joža, idemo dić tu bunu.'.

Moram li zbilja pričati dalje?

Stav kontaminira. On vrišti, traži pozornost, izaziva napad, dovodi do razdora, jaza, ponora, razdvojenih strana, prije sjedinjenih u konverzaciji bez Stavova i Mišljenja, a sada na suprotnim stranama metaforičkog ambisa, rastavljeni, ali još uvijek na puškometu. I svi redom trigger happy ko američki tinejdžeri.

Nema više četiri male slatke riječi molim-hvala-oprosti-izvoli.

Nema pardoniranja, anšantiranja, bijelih rukavica, večernjih toaleta ili aristokratskih akcenata.

Odjednom su svi na 'pas ti mater da ti mater glupu neodgojenu zadojenu i incestuozno začetu da ti pas mater'. I plavi ovratnici i menađerski zapučci. I ogrubjele ruke i fakultetski indeksi. Više nema razlike između lica natrackanog Vichyem i onog namazanog Baleom.

Samo jednako iskežene face, razmahane ruke i noge koje se frićkaju i riću na sve strane, kao razigrana telad.

A poslije te bitke?

Toliko je pjesnika već opisalo taj prizor, da uopće nemam potrebe nešto dodati. Osim možda kap tišine prožete smrću. Ili prstohvat zraka naelektriziranog agonijom i vriskom. A možda i žlicu pulsirajuće spoznaje da se onaj tren otprije više nikada ne može vratiti.

A sve zbog toga jer je netko izrekao Mišljenje.

I zato, štovani čitatelji, ovaj autor zazire od Stajališta, Gledišta, Motrišta i ostalih -išta. Ne iznosi ih, ignorira ih, ako mu dođu na jezik žvaćka ih i guta, a ako se dogodi da ih i procijedi neki puta, to će vjerojatno biti kroz čvrsto stisnute zube i zato jer ih neki polemičar s druge strane zuba svom snagom vuče van. Inače, čisto sumnjam. Jer ovaj autor vjeruje u svijet bez Stavova i želi u tom svijetu bezbrižno lelujati.

Svijet ovog autora dom je laganih misli i ispraznih rečenica, pomiješanih s blagonaklonim kimanjem glave, sve dobro spacano u atmosferi sveopćeg euforičnog odobravanja. U tom svijetu nema NE, u njemu svi govore DAAA dubokog intenziteta, strastveno i promuklo, kao da su Boris the Blade osobno.

I zato se nadam da neću više čuti Jezdimir i Poanta u istom dahu. Jer kad svi ti potisnuti Stavovi razvale poklopac ekspres-lonca i eruptiraju iz njega van, neće više nitko ostati stajati.