Hodam ja tako danas prema radnom mjestu, kadli ugledam žensku osobu kako se kreće meni ususret. To na prvi pogled nije bilo ništa neobično, jer se često na zagrebačkim ulicama mogu susresti razne privlačne i neprivlačne ženske osobe kako hodaju ususret i meni i drugima, a i sama sam upravo ženska osoba koja nerijetko zna hodati ususret sugrađanima.
Ali, iza ove konkretne ženske osobe na konopčiću se migalo nešto što je privuklo moju pažnju - bonzai pas.
Znate, to su oni psi koji su nekada davno bili normalni (da ne kažem ponosni) pripadnici psećeg svijeta, a onda su ih genetičarski podrezivali, podštucavali, sažimali, žmikali i saplitali, poput onih dalekoistočnih ženskih stopala ili žirafskih vratova o kojima je nedavno pisala Marisi. Rezultat toga su današnje pseće podvrste, takvog izgleda i veličine da se čovjek nemalo iznenadi kad otvore okice ili kažu VAU, s obzirom na to da se radi o pokretima visoko netipičnim kad su u pitanju plišane životinje.
Ovaj konkretni maleni bonzaić zainteresirao me tim više što sam ga već viđala sa gazdaricom, djevojkom otkačene kovrčave frizure, ali dosad uvijek samo od vrata na gore - iako mu je glava veličine ping-pong loptice, ipak se da spaziti kako viri iz torbice ležerno prebačene gazdarici preko ramena.
Ne mogu si pomoći, volim gledati čupave beštijice, osobito kad su spakirane u ručnu prtljagu i pritom izgledaju tako prirodno, kao da ih je Giorgio Armani osobno nadoštukao na rajfešlus torbe.
Neki put se, doduše, zapitam nije li malo nezdravo za psa da nikad ne hoda, nego da mu je povlačenje po rukama i cekerima najnormalnija stvar, ali danas sam shvatila da je kod psećih primjeraka veličine šalice za kavu hodanje na lajni jedna poprilično opasna radnja.
Prvo, razlika u frekvenciji koraka je strahovita. Dok čovjek napravi jedan korak, mišić, pardon, psić mora deset puta zatreperiti nejakim nožicama. Predmnijevam da se nakon pedeset metara sruši u nesvijest od preforsiranog aerobnog treninga.
Ova kvaliteta je vrlo praktična za onoga tko nema vremena 'istrčavati' normalnog psa, jer ovog vražićka istrčiš do iznemoglosti ako mu baciš papuču na kraj dnevne sobe. Pod pretpostavkom, jasno, da papuča ne sleti ravno na njega, jer inače se, bojim se, ta kičmica ne bi više nikamo istrčavala.
Drugi problem, o kojem sam se ujedno danas osvjedočila: kako gazda ne može čitavo vrijeme gledati gdje se točno pas nalazi, lako se može dogoditi da mali zastane na trenutak iz bilo kojeg razloga (ovaj danas je, naprimjer, zastao da otrese kap kiše koja ga je zalila poput tsunamija), a da čovjek na početku lajne to uopće ne skuži, pa nastavi uredno mlatarati rukom i psom sljedećih deset metara.
Otpor koji taj pas pruža na kraju lajne jednak je otporu koji pruža kraj lajne sam po sebi.
Siroček je, dakle, stao da se protrese, a u narednoj sekundi odletio je pola metra naprijed.
Pritom je rekao nešto kao ciju.
Neću tvrditi, možda je bilo av-av, ali zvučalo je više kao ciju.
Znam da se sad čini kako sarkastični Jezdimir ne voli male pse, no to nije istina. Uglavnom ih obožavam, osim kad su podšišani na umjetničku frizuru kao naša ministrica za ić u Europu.
Presmiješni su mi.
Ne načini češljanja ministrice, nego mali psi.
Možda zato što zapravo duboko u sebi ne vjerujem da su to psi.
Inače, zli ljudi ih znaju nazivati pogrdnim imenima, pa ih tako jedna moja frendica zove prašinarima. Jer su kao stvoreni da se u njih upre onim štapom na kojem inače stoji SUPER-MOČO, i obavi jedno brzinsko čišćenje glatkih drvenih površina u kućanstvu, poznatih kao parket.
Iako to zvuči kao zlostavljanje životinja, mislim čak da psu uopće ne bi smetalo, a i on je toliko praktičan da se sasvim sigurno može oprati u mašini na 40 stupnjeva i bez centrifuge, bez težih posljedica na tijelo i/ili dušu.
Vi koji sad kažete da ne možete Vašeg psa oprati na 40, jer je bijeli i treba ga iskuhati, jedino što Vam na to mogu reći jest da ste mogli uzeti nekog praktičnije boje, ta znate valjda da se prljavština najmanje vidi na nijansama sive. Osobito na mišje sivoj.
Najbolje od svega jest da ga, kad je zločest, uvijek možete zatvoriti u neku praznu taperver kutiju.